Prije nego što su nastale turističke agencije, džepni vodiči i jeftini avio-letovi, postojalo je doba kada je putovanje bilo aristokratski obred. Od 18. stoljeća stotine mladih britanskih plemića kretale su na tzv. Grand Tour, svojevrsno svjetovno hodočašće prema umjetničkim i moralnim vrhuncima Evrope. Rim, Firenca, Venecija, Pariz ili Napulj postali su obavezne stanice jedne rute koja je spajala užitak, obrazovanje, susret s antikom i… poneki skandal. Taj fenomen nije promijenio samo svoje učesnike, već i kulturnu mapu Evrope

Puno prije nego što će Britanci kolonizirati mediteranske plaže u sandalama i s kremom za sunčanje, postojala je generacija mladih aristokrata koja je Evropu prelazila s kovčezima punim knjiga, durbina i tihih ambicija: da postanu prosvijećeni džentlmeni. Grand Tour bio je jedan od najupečatljivijih rituala britanske aristokratije i visoke buržoazije od kraja 17. do duboko u 19. stoljeće.

Grand Tour nije bio tek putovanje radi zadovoljstva, iako je zadovoljstvo uvijek bilo prisutno. Bio je to formativni pohod, svojevrsni humanistički magisterij čija je svrha bila da oplemeni nasljednika: da mu pokaže historiju kroz ruševine Rima, umjetnost kroz Rafaela, politiku kroz evropske dvorske ceremonijale i diplomatiju kroz salone Pariza ili Venecije. To je bila kruna klasičnog obrazovanja koje se nije završavalo u Oxfordu ili Etonu, već u prašini evropskih drumova i pod srušenim stubovima Foruma.

Putovanje se obično započinjalo nakon univerzitetskih studija, između 18. i 20. godine, i moglo je trajati od šest mjeseci do tri godine. Mladić je putovao s tutorom, često obrazovanim svećenikom ili učenjakom, čiji je zadatak bio da spriječi učenika da Ovidija zamijeni s Ovidijevim imitatorima ili da se izgubi u rimskoj krčmi ili venecijanskoj javnoj kući. Tutor je upravljao budžetom, birao lektire, organizovao posjete i, u najboljem slučaju, bio moralni korektiv neizbježnim iskušenjima puta.

Porodice su finansirale putovanja kao ulaganje u društveni kapital. Sin koji bi se vratio s kontinentalnim manirima, znanjem francuskog jezika, poznavanjem antičkih ruševina i ponekim mramornim bistom, vrijedio je više u bračnom tržištu i javnom životu. Putovanje je bilo implicitna potvrda kosmopolitizma: sposobnosti snalaženja među ambasadorima, razlikovanja originala od kopije, cjenkanja s rimskim antikvarima ili pisanja pisama uzvišenim stilom.

Grand Tour bio je privilegija za malobrojne: zahtijevao je vrijeme, novac, kontakte i minimalno predznanje. Bio je to oblik sentimentalnog, umjetničkog i političkog obrazovanja na terenu. Ideja da je svijet potrebno upoznati hodajući njegovim putevima, i da se duša oplemenjuje susretom s drugim civilizacijama, ostala je jedno od njegovih najtrajnijih nasljeđa. Iz tih putovanja rodio se pojam kulturnog turizma.

Sentimentalna kartografija Grand Toura imala je skoro uvijek isti itinerer. Polazilo se iz Londona ili Edinburga, ali cilj je bio jasan: Italija. Prelazak Alpa bio je i fizički i simbolički podvig: s druge strane čekao je antički svijet, Rim careva, kolijevka umjetnosti, moralna prijestolnica klasicizma.

Prva velika stanica bio je Pariz, grad ukusa, retorike, balova i filozofskih salona. Tu se učilo kako se oblačiti, govoriti francuski i razlikovati večeru s damskim šarmom od razuzdanog prosvjetiteljskog okupljanja. Zatim, preko Švicarske, najčešće kroz Ženevu, kretalo se ka Italiji. Firenca je nudila renesansnu raskoš i duhovnu ozbiljnost; Venecija karneval, opere i slobodu pod maskama; Rim, pak, bio je vrhunac – grad ruševina, bazilika, baroka i sjena imperija.

Neki su nastavljali dalje, prema Napulju, gdje su ih čekali Vezuv, Pompeja i Herculaneum, Capri i paganski jug. Taj dio Evrope smatran je „latinskim Orijentom“,toplijim, senzualnijim, egzotičnijim.

Putovanje, međutim, nije bilo lako. Kočije su bile spore i nesigurne, svratišta prljava, putevi puni razbojnika, a carinski punktovi noćna mora. Bolesti su bile česte, „rimska groznica“ uništila je više od jednog Toura. Pa ipak, simbolička vrijednost nadilazila je sve prepreke. Svaka stanica nudila je lekciju: Pariz učtivost, Firenca ravnotežu, Rim vječnost, Napulj granice.

Grand Tour bio je program estetskog i moralnog obrazovanja. Ideja prosvjetiteljstva i renesanse bila je da neposredni kontakt s remek-djelima umjetnosti, arhitekture i Antike izoštrava ukus, jača prosudbu i disciplinira karakter. Aristokrat je morao naučiti razlikovati Caravaggia od Guida Renija, pravi rimski reljef od barokne kopije, paleohrišćansku baziliku od rokoko crkvice. Znati razlikovati značilo je imati prednost.

Mnogi su nosili knjige: Addisonove Antiquities of Rome, putopise Smolletta ili opise Winckelmanna. Neki su učili crtanje kako bi kopirali skulpture; drugi su unajmljivali slikare da im prave albume akvarela, neku vrstu Instagrama 18. stoljeća.

Putovanje je hranilo i želju za posjedovanjem. Kolekcionarstvo je postalo prirodna posljedica Toura: medalje, kameje, gravure, fragmente sarkofaga, rijetke knjige ili statue. Kuće britanske gospode ubrzo su se pretvorile u galerije antičkih suvenira, znak učenosti i prestiža.

To je imalo i političku dimenziju: pokazati poznavanje grčko-rimske antike značilo je svrstati se u tradiciju civilizacije i autoriteta. Ruševine su postajale argument plemićke legitimnosti.

Grand Tour ostavio je dubok trag i na gradove koje su posjećivali. Italija, posebno Rim, postala je prijestolnica umjetničke trgovine, antikvarstva, sofisticiranih falsifikata i vizuelnog spektakla.

Radionice su proizvodile kopije antičkih skulptura, idealizirane pejzaže i gradske vedute za britansku elitu. Piranesi je svoje gravure uzdigao do umjetnosti, Canaletto je Veneciju pretvorio u slikarski brend. Antikvari su kombinovali prave fragmente s novim dodatcima i prodavali ih kao relikte Ciceronove porodice.

Mnoge današnje muzejske kolekcije, poput British Museuma ili Louvrea, nastale su zahvaljujući ovim putnicima. Grand Tour učvrstio je kanon dobrog ukusa: rimske ruševine, grčki mramor, renesansna harmonija. Gotsko, kasnobarokno i srednjovjekovno smatrano je zastarjelim.

Tour je također ostavio katalog stereotipa: Englez šutljiv i tačan, Italijan lukav i sentimentalan, Francuz otmjen, ali površan, Švicarac uredan, ali dosadan. Mnogi od tih klišea rođeni su upravo u putopisima i pogledima mladih aristokrata.

Devetnaesto stoljeće označilo je kraj klasičnog Grand Toura. Napoleonski ratovi prekinuli su tradicionalne rute, a politička nestabilnost obeshrabrila plemiće. No Tour se nije ugasio, već transformisao.

Nova buržoazija, advokati, ljekari, profesori, trgovci, preuzela je naviku putovanja. Pojavili su se prvi turistički vodiči: Murray u Engleskoj, Baedeker u Njemačkoj. Itinereri su standardizirani, a „stanice Toura“ postale su „obavezne destinacije“. Željeznica, bolje gostionice i osnivanje agencija poput Thomas Cooka (1841) demokratizirali su turizam: nije više bio privilegija porijekla, već prihoda.

Turizam je poprimio oblik organiziranog, udobnog i vizuelno bogatog iskustva. Umjetnici su počeli slikati same turiste: romantične figure putnika pred ruševinama ili melankolične pjesnike nad Kaprijem. Pojavila se figura „turiste“kao nova kulturna identitetska oznaka.

Duh Grand Toura ušao je i u muzeje: posjeta dvoranama imitira nekadašnji hod kroz gradove, od Grčke do Rima, od Renesanse do Baroka. Putnik se transformirao u posjetioca.

Danas Grand Tour živi u Interrail rutama, Erasmus programima, studijskim putovanjima i želji da se barem jednom u životu ode u Rim ili Firencu. Njegova najveća ostavština je ideja da putovanje može biti više od pukog premještanja, da može preobraziti i putnika i mjesta koja posjećuje. To je bila suštinska obećana vrijednost Grand Toura.

IZVOR: Clío Historia