U fudbalskom svijetu u kojem dominiraju novac, marketing i mašinerija velikih reprezentacija, Maroko se nametnuo kao priča o upornosti, talentu i kulturnom ponosu. Kruna je stigla u Čileu: juniorska reprezentacija te zemlje do 20 godina osvojila je Svjetsko prvenstvo pobjedom nad superfavoriziranom Argentinom. Dvostruki strijelac u finalu, Yassir Zabiri, još donedavno anonimni napadač procijenjene vrijednosti od 600 hiljada eura, pretvorio se preko noći u simbol „nove marokanske škole“.

Da bi se razumjelo marokansko „čudo“, treba pogledati prema Tangeru. Grad na sudaru Mediterana i Atlantika, tek tridesetak kilometara od Evrope, dugo je bio utočište sanjara i izgubljenih pjesnika; danas je to živi muzej marokanske stvarnosti. Pored kineski finansiranih lučkih kompleksa, autoputeva i industrijskih zona, na obalama i u kvartovskim parkovima nikla su igrališta dječjih snova. Dječaci u dresovimas brojem 2, Achraf Hakimi svima je uzor, igraju između parkiranih automobila, s kamenjem umjesto stativa. Sirova, spontana i neukroćena igra koja je oblikovala generacije.

Formalni kostur tog uspjeha postavljen je 2010. kod Rabata, osnivanjem Kraljevske fudbalske akademije, projekta samog kralja Mohammeda VI. Akademija je odgovor na pitanje samostalnosti: kako stvoriti elitu koja neće zavisiti isključivo od talenta iz dijaspore nego od domaće matrice rada i obrazovanja. U tom kampusu, uredno izbalansiranom između učionice i travnjaka, mladi igrači prolaze sistem koji spaja intenzivnu fizičku pripremu, tehničku obuku i klasično školovanje. Zabiri je jedan od prvih plodova, ali nipošto jedini.

Istovremeno, taj kraljevski projekt ima i političku dimenziju. U zemlji u kojoj se pokret mladih GZ212, generacija 21. stoljeća, pobunio protiv „stadiona prije bolnica“, fudbal je postao i poligon državne politike i ventil društvenih tenzija. Maroko gradi modernu fasadu kroz sport, ali život u pozadini ostaje složeniji nego što to sugerišu trofeji.

Drugi stub sistema je dijaspora. Marokanska federacija uspostavila je precizan skauting po Evropi u potrazi za igračima s marokanskim korijenima. Tako su prepoznati i privučeni Achraf Hakimi (rođen u Madridu), Noussair Mazraoui (Nizozemska), Brahim Díaz (Španija), te nova generacija U-20 na čelu s Othnanom Maammom, najboljim igračem turnira u Čileu, formiranim u pariskim predgrađima, danas u engleskom Watfordu. Zajedno sa Zabirom, Maamma utjelovljuje spoj tehnike, izdržljivosti i mašte: srž marokanskog stila koji je istovremeno evropski i sjevernoafrički, utemeljen u dijaspori, ali oblikovan domaćom školom.

Maroko insistira da njihov uspon nije meteorski: polufinale Svjetskog prvenstva 2022. u Kataru, bronza na Olimpijadi 2024. godine, pa sada juniorska titula u Čileu. Predstojeći Afrički kup nacija, koji će Maroko organizirati početkom naredne godine, bit će nova prilika da se potvrdi kontinuitet. Iza uspjeha stoje jasni obrasci: razvoj infrastrukture, širenje trenerskih kadrova, suradnja sa školama, te uvezani skauting između domaće baze i evropskih klubova.

Ali Maroko danas živi i s ambicijom većom od trofeja: 2030. će, zajedno sa Španijom i Portugalom, biti domaćin Svjetskog prvenstva. To je vrhunac „soft power“ strategije kojom se monarhija nastoji predstaviti kao moderna, pouzdana nacija s ekonomijom u zamahu i infrastrukturom koja može apsorbirati milione posjetilaca.

U trijumfalnoj naraciji državne i bliske medijske mašinerije, gotovo sve dobro pripisuje se „mudrosti“ i „pronicljivosti“ monarha, od četvrtog mjesta u Kataru do današnje juniorske krune. No u stvarnosti, fudbal je prozor, ali ne i cijela kuća. „Makhzen“, termin za duboku i vidljivu strukturu moći koja upravlja iz sjene i iz palače, koristi fudbal kao raskošnu vitrinu, ali ostaje otvoreno pitanje kako finansirati sve ostalo.

U planu su više milijardi teške investicije: novi aerodromi, luke, brze pruge, autobuske stanice, putevi i autoputevi; pet renoviranih stadiona i gigantski stadion sa 115 hiljada mjesta u Casablanci kao krunski dragulj. Prva provjera sistema je Kup nacija gdje režim želi demonstrirati organizacijsku efikasnost. Ali, za razliku od Katara 2022. ili Rusije 2018. godine, Maroko nema finansijske rezerve energenata ni moćnu industriju koja može amortizirati investicioni šok bez rezova u drugim sektorima. Gdje su ruski i katarski projekti mogli proći „ispod radara“ javnih servisa, u Maroku svaki dinar vidljivo balansira između velikih snova i ograničenih budžeta.

Uporedni troškovi života dodatno pojačavaju disonancu: cijene mnogih proizvoda konkuriraju evropskim, dok prosječna primanja velikog dijela stanovništva jedva prelaze 500 eura. Više od polovine radno aktivnih ljudi radi u neformalnom sektoru, umaloj trgovini, poljoprivredi ili ribarstvu, bez doprinosa i stabilnih poreznih uplata. Remitencije iz dijaspore ostaju drugi izvor prihoda države, što oslikava dubinu ovisnosti društva o novcu zarađenom izvan granica.

U takvoj stvarnosti, društveni pritisak raste. Skandal u bolnici Hassan II u Agadiru, gdje je nedavno preminulo osam trudnica usljed nedostatka adekvatne skrbi, izazvao je val ogorčenja. Bolnica, pogrdno prozvana „klinikom žohara“, postala je simbol sistemske trošnosti. Društvene mreže, jedini filter koji ponekad uspije probiti medijsku kontrolu, preplavili su snimci i svjedočenja.

Pokret GZ212 brzo je artikulirao nezadovoljstvo u jasan slogan: „Ne stadionima, da bolnicama.“ Kraj septembra obilježile su demonstracije koje su okupile ljude različitih slojeva; vlast je na pojedinim mjestima odgovorila silom, pozivajući se na izolirane incidente, što su organizatori jasno osudili. Suštinski problem vlasti leži u tome što većina stanovništva dijeli zahtjeve pokreta: više bolnica i škola, manje korupcije i manje megalomanskih urbanističkih projekata koji rijetko služe mnogima.

U političkoj taktici koju Maroko dobro poznaje još od 2011. i 2016–2017. (protesti u sjevernoj Al Hoceimi), dvor je posegnuo za miksom obećanja, kadrovskih pomjeranja i medijske kampanje. U oktobarskom obraćanju kralj je najavio reforme: zamjene guvernera, poticaje većem učešću žena i mladih u odlučivanju, programe za nezaposlene i stanovanje, agilniji pravosudni sistem. Ali ostalo je visjeti ključno pitanje: odakle novac da se istovremeno grade bolnice, škole i ruralni putevi i finansiraju mega-projekti za 2030?

Dodatnu napetost donosi vanjska politika. Od 2020. Maroko je normalizirao odnose s Izraelom; posljednje dvije godine, otkako traje brutalna kampanja Tel Aviva u Gazi, marokanske ulice ispunjene su protestima solidarnosti. Istraživanja sugerišu da više od 90% stanovništva osuđuje izraelsku vojnu politiku, a 70–80% podržava raskid sporazuma. Ipak, luka Tanger i drugi mediteranski terminali nastavljaju opsluživati brodove pod američkim ili izraelskim ugovorima, a sigurnosne službe intenziviraju saradnju s izraelskim tehnološkim kompanijama. S druge strane Atlantika, Washington uzvraća podrškom marokanskom stajalištu o Zapadnoj Sahari i produbljivanjem vojnih veza.

Naspram velike politike stoji konkretni heroj dana: Yassir Zabiri. Njegov put, od akademije do svjetske pozornice, utjelovljuje priču koju se Maroko trudi ispričati svijetu, o meritokratiji, disciplini i modernoj organizaciji. Othnane Maamma, igrač formiran u Francuskoj, danas u engleskom Watfordu, dodatno naglašava transmediteranski identitet reprezentacije: marokanski nerv oblikovan evropskom taktikom.

To je istovremeno i istina i paradoks. Maroko je sposoban stvoriti i privući najbolje mlade igrače, ali uspjeh na terenu neće automatski premostiti društvene pukotine. Fudbal može ponuditi zajednički simbol, ali ne i zamjenu za javno zdravstvo, obrazovanje i ruralnu infrastrukturu.  Svjetsko prvenstvo 2030. najveći je test. Za vlast, to je dokaz da Maroko može igrati u prvoj ligi država globalnog Juga, organizacijski, infrastrukturno i investicijski. Za društvo, to je pitanje prioriteta: mogu li grandiozni projekti koegzistirati s hitnim servisiranjem stvarnih potreba većine? Hoće li obnovljeni stadioni i nove pruge biti peron ka inkluziji ili kulisa koja zamagljuje nejednakosti?

Maroko je danas više od sportskog fenomena. To je metafora kontinenta u promjeni, zemlje koja između pijeska Sahare i obala Mediterana gradi identitet loptom, otporom i snom o slobodi. Juniorska titula u Čileu nije izolovani trijumf: ona je dokaz da sistem može rađati rezultate. Ako isti taj sistem pronađe način da velike stadione upari s velikim bolnicama, da investicije u beton podrži investicijama u ljude, onda će to biti više od gola. Dok se svijet sprema gledati Svjetsko prvenstvo 2030. godine, Maroko ima četiri godine da dokaže kako pobjede na terenu mogu biti uvod u pobjede u životu.