Španjolci su bili najvještiji i najbrži, ali ne i jedini. XVIII stoljeće bilo je stoljeće otkrića, i to ne samo za Špansko carstvo. Na drugom kraju stare Evrope, car Petar I Veliki čeznuo je za dvije stvari: prikupiti tone geografskog znanja za Rusiju i proširiti istočne trgovačke rute u potrazi za krznom. Na osnovu ove dvije maksime organizovao je niz ekspedicija s naredbom da dosegnu sjeverne američke obale. Najistaknutija, koju su predvodili Vitus Bering i Aleksej Čirikov, bila je prva koja je stigla do današnje Aljaske 20. jula 1741. Ubrzo nakon toga, članovi su u brodskom dnevniku zabilježili da su vidjeli „ljudske tragove” na tom teritoriju.

Vraća se car XXI stoljeća u ono što je bilo ledeni dom njegovih predaka. Ovog petka, Donald Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, i Vladimir Putin sastat će se na Aljasci da odluče o budućnosti Ukrajine. Sjedište nije izabrano nasumice, nego odgovara historiji koja podiže pritisak i soli rane. I to zato što je regija pored Beringovog moreuza bila teritorij ruskih careva tokom stoljeća i po, ali je prešla u ruke Sjedinjenih Država 1867. posredstvom čeka – doslovno – od 7.200.000 dolara. Količina koju stručnjaci smatraju smiješnom za to doba.

Španjolci su bili najvještiji i najbrži, ali ne i jedini. XVIII stoljeće bilo je stoljeće otkrića, i to ne samo za Špansko carstvo. Na drugom kraju stare Evrope, car Petar I Veliki čeznuo je za dvije stvari: prikupiti tone geografskog znanja za Rusiju i proširiti istočne trgovačke rute u potrazi za krznom. Na osnovu ove dvije maksime organizovao je niz ekspedicija s naredbom da dosegnu sjeverne američke obale. Najistaknutija, koju su predvodili Vitus Bering i Aleksej Čirikov, bila je prva koja je stigla do današnje Aljaske 20. jula 1741. Ubrzo nakon toga, članovi su u brodskom dnevniku zabilježili da su vidjeli „ljudske tragove” na tom teritoriju.

To je bio njihov prvi kontakt s domorocima, početak dugog i unosnog kolonijalnog puta koji se produžio više od stoljeća i po. Herbert H. Rasche, geograf i član Arktičkog ispitnog centra vojske SAD-a, u svojim istraživanjima o historiji Aljaske tvrdi da su, tokom narednih decenija, ruski trgovci krznom pohrlili prema Aleutskim ostrvima, u arhipelagu Aljaske, i da su uspostavili bezbroj trgovačkih postaja. Ipak, veliki skok dogodio se 1799, kada je car dodijelio monopol nad aktivnostima u regiji takozvanoj Rusko-američkoj kompaniji, privatnoj firmi na papiru, ali koja je u stvarnosti plesala po koracima diktiranim iz Sankt Peterburga.

Uz pomoć te kompanije, trgovina krznom bila je aktivna na Aljasci tokom narednih decenija. S njom je eksponencijalno poraslo i prisustvo ruskih porodica na poluostrvu i obližnjim ostrvima. Rasche tvrdi da je car poticao sistem sličan onome koji je Špansko carstvo koristilo u Amerikama već dva stoljeća: „Najistaknutiji službenici doveli su u Aljasku i Sitku svoje supruge i porodice.” Kao rezultat, ovo područje postalo je kulturni centar, ključna luka i ekonomski „plućni aparat” zahvaljujući otvaranju bezbroj malih industrija. Zauzvrat, došlo je i do sukoba s domorodačkim plemenima i do borbe protiv neprijatelja koji u početku nije bio planiran: užasnih prirodnih i klimatskih uvjeta.

U praksi, ruski kolonijalni snovi pretvorili su se u noćnu moru tokom narednog pola stoljeća. Tako navodi Carlos Junquera Rubio, profesor antropologije na Univerzitetu Complutense u Madridu, u dosjeu „Otkriće i ruska kolonizacija Aljaske”. Po njegovim riječima, „savršena oluja” nastala je zbog bezbroj faktora; prvi od njih bio je zapostavljanje uspostavljanja samoodržive ekonomije i davanje prioriteta isključivo sticanju i prodaji krzna preko Rusko-američke kompanije. Kada je ono počelo oskudijevati, prisustvo Slavena na Aljasci bilo je osuđeno na propast. „Sve to se sukobljavalo s izvještajima koji su stizali u Sibir, Moskvu i Sankt Peterburg, a koji su sadržavali mnogo entuzijazma, ali ništa više”, dodaje španski stručnjak.

Ono što Junquero naziva „stalnim napuštanjem kolonista” dovelo je do toga da se 1805. smanji broj stanovnika pristiglih iz stare Evrope. Da bi se ublažila ta dekadencija, iz ruske prijestolnice zahtijevali su od direktora Rusko-američke kompanije da povećaju plate radnicima, pokušaju poticati rađanje i čak zaposle prognane zatvorenike iz Sibira. Uprava firme, koju su činili ruski oficiri, odgovorila je odlučno: „Poljoprivredno naselje zahtijeva radne žene. Uzimajući u obzir da one koje ovdje žive imaju 60 godina, ne možemo ih koristiti ni za najosnovnije poslove. Prijedlog da se prebaci čak 500 porodica prognanika neizvodiv je, jer će nepristupačni uvjeti dovesti do katastrofe.”

Lista se nastavlja: problemi s domorocima, nemoguće udaljenosti koje su otežavale trgovinu i povećanje troškova rada zbog onoga što Rasche naziva „paternalizmom prema Indijancima”. Šlag na tortu bila je pritisak Velike Britanije koja je, tokom Krimskog rata između 1853. i 1856, izvodila napade na sibirsku obalu. Kao rezultat, u Sankt Peterburgu je poraslo uvjerenje da je Rusija oslabljena prekomjernim širenjem i da treba usmjeriti svoje napore na dva pravca: održavanje bližih granica i povećanje moći u obližnjoj Evropi i Aziji. To su bili savršeni temelji da se počne razmatrati hitno rješenje za teritorije koje su carevi imali na američkim obalama.

Do 1850-ih, prema Biblioteci Kongresa SAD-a, interes Rusije za Aljasku strmoglavo je pao nakon što je Aleksandar II u carstvo uključio druge teritorije, poput regija Amur ili rijeke Ussuri. Pripajanje tih područja, zajedno s već spomenutim problemima, natjeralo je cara da hitno potraži prijateljsku zapadnu silu kojoj bi prodao teritorij. A ono što mu je bilo jasno jeste da je Velika Britanija isključena zbog svojih napada na poluostrvo Kamčatka tokom nedavnog Krimskog rata.

Bez drugog izbora, Rusija se obratila jedinom potencijalnom kupcu: Sjedinjenim Državama, neprijateljima Velike Britanije još od Rata za nezavisnost. Od tada je započet dug diplomatski put koji je trajao petnaest godina i uključio mnoštvo aktera s obje strane. S ruske strane, Konstantin Nikolajevič, mlađi brat Aleksandra II, poticao je prodaju pod uvjerenjem da Amerikancima neće trebati dugo da napadnu koloniju i oduzmu je silom. Nasuprot tome, ministar vanjskih poslova, princ Aleksandar Gorčakov, bio je oprezniji i opirao se mogućnosti gubitka teritorija.

Sa strane „zvijezda i pruga”, političar koji je najviše lobirao da SAD kupi Aljasku bio je državni sekretar William H. Seward. Njegove maksime bile su, prvo, izgraditi jake prijateljske veze s Kinom i Rusijom, ali i pribaviti područja blizu zemlje poput Havajskih ostrva, Kube, Djevičanskih ostrva, Grenlanda i Islanda. Sve one, kao moguća mjesta za vojne baze u budućim sukobima. Seward je dobio političku podršku republikanca Charlesa Sumnera. Govor bivšeg predsjednika Senatskog odbora za vanjske odnose u korist kupovine teritorija smatra se, i danas, majstorskim poticajem koji je inspirirao one koji su još sumnjali. Trajao je, doduše, tri sata.

Petnaest godina nakon što je proces započeo, 30. marta 1867. završena je prodaja Aljaske. Prema Ugovoru o cesiji, car je predao SAD-u teritorij, kako je navedeno u članu 1 opsežnog dokumenta: „Njegovo veličanstvo, car svih Rusa, pristaje da Sjedinjenim Državama, ovim sporazumom, odmah nakon razmjene ratifikacija istog, ustupi sav teritorij i posjed koji sada Njegovo veličanstvo posjeduje na američkom kontinentu i u susjednim ostrvima, a koji su obuhvaćeni geografskim granicama ovdje utvrđenim.”

Ukupna cijena bila je 7.200.000 dolara. U praksi, Rus je predao svojim američkim kolegama ček izdat na ime slavenskog ministra Edouarda de Stoeckla, koji je bio na čelu pregovora tokom njihove završne faze. U to vrijeme, operacija je bila kritizirana od strane američke javnosti. Mediji su regiju nazivali „Sewardovo ludilo” ili „Sewardov frižider” zbog niskih temperatura. Godinama kasnije, međutim, kupovina je smatrana uspjehom nakon otkrića zlata u Klondikeu. Danas stručnjaci tvrde da je iznos bio smiješan.

Izvor: ABC