Kadro Kulašin je predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH), jedan od ljudi koji su dugo u bošnjačkom organiziranju u Hrvatskoj, ali i čovjek koji o toj temi ne govori kao o pukoj administraciji ili “folkloru zajednice”. Kod njega se stalno vraća jedna ista linija, da manjina mora imati sistem, kontinuitet i sadržaj, a integracija, i unutrašnja i društvena, ne nastaje od deklaracija, nego od svakodnevnih, planskih koraka

Kad smo se uključili da snimamo razgovor, Kadro Kulašin je, gotovo usput, pomjerio telefon tako da sve “legne” kako treba. Taj mali, praktični pokret nekako je odmah objasnio njegov stil. Ovaj Bošnjak voli da stvari budu jasno postavljene, da imaju smisao i da se, kad se jednom krene, ne staje na pola puta.

Kadro Kulašin je predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH), jedan od ljudi koji su dugo u bošnjačkom organiziranju u Hrvatskoj, ali i čovjek koji o toj temi ne govori kao o pukoj administraciji ili “folkloru zajednice”. Kod njega se stalno vraća jedna ista linija, da manjina mora imati sistem, kontinuitet i sadržaj, a integracija, i unutrašnja i društvena, ne nastaje od deklaracija, nego od svakodnevnih, planskih koraka.

Kulašin je iz Donjeg Vakufa, ali je u Split došao vrlo rano, kao dječak. “Došao sam ovdje u srednju školu. Imao sam 14 godina… to je bilo 1979. godine”, kaže. U njegovom sjećanju nema dramatike oko tog odlaska: roditelji su, objašnjava, vjerovali da djecu treba “gurati” prema gradu, obrazovanju i kulturi. “Kako su nas roditelji tjerali da idemo u čaršiju… ja sam čaršijsko dijete. Ideš u biblioteku, ideš u kino, ideš na folklor, treniraš… otvaraš pogled.”

Zato mu, kaže, nije bilo “nenormalno” što je došao i ostao, što je rano naučio živjeti u drugoj sredini. U Splitu se uključivao u lokalna kulturno-umjetnička društva, tražio načine da svoj identitet – i bošnjački, i bosanski, i “splitski” – prožima kroz kulturu i javni život, koliko god je to bilo moguće. Kad govori o tom periodu, osjeti se da je Kulašin navikao da se identitet ne brani galamom, nego djelom.

Priča o Bošnjacima u Hrvatskoj devedesetih, a posebno u Dalmaciji, često se prepričava površno, ponekad i nepravedno. Kulašin tu odmah postavlja okvir. Prije rata, kaže, veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine radio je po hrvatskim gradovima – u građevini, brodogradilištima, industriji. “Ljudi zaboravljaju da je u velikom broju građevinskih firmi u Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Rijeci… u brodogradilištima… bilo naših sunarodnjaka. To su bili ljudi koji su često živjeli sami, bez porodica, kao da su ‘na radu’ negdje dalje na Zapadu. Kao da su išli u Njemačku”, kaže. Kad je rat počeo, mnogi su se uključili u obranu Hrvatske, neko u inženjeriju, neko u mornaricu, neko u druge jedinice, zavisno od posla i iskustva. I sam Kulašin je bio profesionalni vojnik, i danas to izgovara kao dio biografije, bez potrebe da se uveća ili umanji: “Ta naša srčanost je jedan… kuriozitet”, kaže, svjestan koliko je taj podatak ponekad teško objasniti ljudima koji su rat gledali samo kroz crno-bijele narative.

Sjeća se i jedne fotografije iz ranih mjeseci 1991. godine, protesta u Splitu ispred tadašnje komande Vojno-pomorske oblasti, odnosno ispred Banovine. Na tim snimcima, kaže, vidi se i tadašnja zastava SDA. “Neki su probali tu zastavu retuširati, ali ja je svaki put vratim nazad.” Za njega je taj detalj važan upravo zato što svjedoči o prisutnosti i ulozi bošnjačke manjine u Hrvatskoj u tom periodu. U njegovoj interpretaciji, historija se ne smije uređivati prema dnevnim potrebama – ni kada je neprijatna, ni kada je “komplicirana” za objašnjavanje.

A onda dolazi, kako kaže, najkonfuzniji trenutak, rat u Bosni i Hercegovini. Ljudi koji su ovdje živjeli desetljećima imali su “srce” u Bosni, ali su život gradili u Hrvatskoj. “Ljudi su željeli srcem pomoći svojoj matičnoj zemlji, a tada i tu žive 20–30 godina.” Mnogi su, priča, tada otišli u Bosnu s porodicama ili su porodice dovodili ovdje – sve je bilo u pokretu, pod pritiskom, pod strahom. Taj period Kulašin pamti kao vrijeme u kojem je bilo najviše unutrašnjih lomova, ali i vrijeme u kojem se pokazalo koliko je bošnjačka manjina zapravo već bila uvezana s Hrvatskom.

Ako je očekivati da će priča o integraciji u Dalmaciji biti opterećena tenzijama, Kulašin iznenađuje smirenošću. Njegova ocjena odnosa Splićana prema Bošnjacima nije romantična, ali je jasna: “Domicilno stanovništvo je vrlo pozitivno određeno prema nama. Ljudi nisu opterećeni time.”

On pravi jednu važnu distinkciju, kaže da su se, kroz godine, mijenjali slojevi stanovništva, dolazili novi ljudi, a s tim dolascima ponekad su se pojavljivali i drugačiji tonovi u javnosti. Ali Split, u njegovom doživljaju, zadržava specifičan mentalitet: ako te prihvate – prihvate te jasno; ako ne – isto je jasno. “Ako nekom pašeš, pašeš mu, ako mu ne pašeš, odmah mu ne pašeš.” I upravo mu je ta direktnost, kaže, uvijek više odgovarala od gradova u kojima se “glumi” tolerancija, a iza leđa raste nepovjerenje.

Kulašin podsjeća i na jedan konkretan dokaz dugotrajne prisutnosti Bošnjaka: “Mi imamo molitveni prostor preko četrdeset godina, u strogom centru grada.” To nije samo činjenica, nego znak da su bošnjačka i muslimanska prisutnost u Splitu ukorijenjene, vidljive i u praksi  prihvaćene.

O incidentima koji su se povremeno događali (poput skrnavljenja vjerskih objekata) govori bez dramatizacije jer takve stvari, kaže, mogu stvoriti utisak da je situacija “politički napeta”, posebno kada se gleda izdaleka. Ali iz njegove perspektive, većina ljudi koji ovdje žive to “ne osjeti” kao svakodnevni strah. On insistira da se ne pravi široka slika od izoliranih ekscesa i da se svaka situacija treba precizno sagledati, šta je incident, a šta je politika, šta je pojedinačno, a šta organizirano. “Neznanje, odnosno nepoznavanje Drugog je najveći problem”, kaže, i u toj rečenici zapravo sažima čitavu svoju integracijsku filozofiju.

Kad govori o integraciji, Kulašin uvijek ide na konkretno – šta ste uradili, koga ste pozvali, šta ste pokazali, gdje ste otvorili prostor. U Splitu, kaže, Islamska zajednica i bošnjačke organizacije godinama rade upravo ono što mnogi zazivaju, ali rijetko provode.

Organizirali su posjete zaposlenika gradske i županijske uprave Islamskoj zajednici – ne samo “vodećih ljudi”, nego i onih koji svakodnevno rade u sistemu, da upoznaju šta je Islamska zajednica, kako izgleda život zajednice, kako ljudi žive svoje običaje i vjeru. Zatim su, kaže, dovodili i predstavnike braniteljskih udruga na Bajram: “Da dođu, da vide šta je to.”

Posebno s ponosom govori o onome što smatra rijetkim i u mnogo razvijenijim zemljama: redovnim posjetama školskih grupa Islamskoj zajednici. “Glavni imam Vahid ef. Hadžić i njegova supruga uspjeli su nešto što je rijetkost… da se na sedmičnoj razini organizira posjeta osnovnih i srednjih škola Islamskoj zajednici.” I to, naglašava, dolazi i kroz katolički vjeronauk: vjeroučitelji dovode djecu da uče o Drugom i Drukčijem. Kulašin tu vidi pravi temelj integracije – ne političke parole, nego obrazovanje, radoznalost i kontakt. “Važno je da djecu učimo da nas ima različitih… a da u stvari nismo toliko ni različiti.”

U njegovom opisu Splita, taj “kontakt” nije izuzetak nego praksa i podrazumijeva odnose s udrugama civilnog društva koje se bave ljudskim pravima, saradnju s kulturnim inicijativama, prisutnost u javnom životu. “Mi se prožimamo kroz to sve”, kaže, izbjegavajući riječ “borba”. To je zanimljivo jer čovjek koji je prošao ratne i organizacijske rovove, danas svjesno bira rječnik koji smiruje, a ne pali.

Kada priča o SABAH-u i bošnjačkom organiziranju na nivou Hrvatske kroz Nacionalnu koordinaciju Bošnjaka kojoj je suosnivač, Kulašin se vraća na jednu ideju koju stalno ponavlja: zajednica nije samo Zagreb, Rijeka ili velika središta. “Svaki pojedinac je bitan, bez obzira gdje je. Jer mi nikad ne znamo šta nam on može doprinijeti, odnosno šta mi njemu možemo doprinijeti.”

Zato posebno govori o manjim sredinama: Šibenik, Šibensko-kninska županija, Zadarska županija, mjesta gdje je zajednica mala, ali simbolički i strateški važna. “Lahko je to napraviti u velikim sredinama… uvijek se skupi sto, dvjesto ljudi. Ali ove gdje su manje zajednice – njih ne bi se smjelo isključiti.”

U toj logici dolazi i njegova rečenica koja je, u suštini, i kritika i alarm: “Ako mi imamo takav luksuz da nemamo kandidate za određena vijeća – to je luksuz.” On tu misli na vijeća nacionalnih manjina, na pravo koje postoji, ali koje se ne koristi zbog slabog organiziranja, zamora ljudi ili osjećaja da “nema smisla”. Kulašin to ne prihvata. Njegova filozofija je praktična i odnosi se na to da jedan čovjek može biti nukleus, početak, jezgro oko kojeg se gradi dalje, ali ga morate imati.

Za njega, pitanje mreže i koordiniranja nije pitanje rivalstva nego protoka informacija. “Protok informacija je vrlo važan”, kaže, i upozorava na ono što se često događa u manjinskim zajednicama: formiraju se “dva tabora” bez stvarnog razloga, samo zato što ljudi ne razgovaraju. “Ja mislim da si ti protiv, a ti misliš da sam ja protiv… u stvari samo nismo razgovarali.” Taj problem, naglašava, ne rješava se pobjedom jednog nad drugim, nego kulturom dijaloga, čak i kada se ne slažete. “Moramo razgovarati. Slagali se ili ne – moramo imati otvoren kanal.”

Kulašin je posebno osjetljiv na odgovornost vodećih ljudi. Ljudi na terenu gledaju, kaže, kako se ponašaju oni na vrhu. Ako vrh nema korektan odnos, to se odmah prelijeva dolje kao nepovjerenje. A on je, u tom smislu, ponosan na jednu stvar: da je uspjeh bošnjačke manjine u političkoj mobilizaciji posljednjih godina došao upravo iz poruke o saradnji i zajedništvu. “Jedan od razloga uspjeha… bila je poruka da se prestalo sa sukobima i da se ušlo u fazu saradnje.” Ali odmah dodaje da se to mora održati. Jer bez kontinuiteta sve se pretvara u kratkotrajni “bljesak”, a razočaranje se vraća još jače.

U Kulašinovim rečenicama često se pojavljuje riječ koja pripada menadžerskom rječniku, ali kod njega ima dodatnu težinu: kontinuitet. Kaže da je u današnjem vremenu lahko “pokrenuti” – portal, emisiju, festival, udruženje. “Pokrenemo za jedan dan.” Teže je održati, hraniti, razvijati, stvarati naviku kod ljudi. Danas, u doba društvenih mreža, čak i algoritmi “traže hranu”, morate stalno davati sadržaj da bi vas uopće bilo.

Tu se vidi i njegov profesionalni background. Kulašin je dugo radio u sistemima koji traže organizaciju, timski rad i hijerarhiju odgovornosti. “Cijeli život radim u nekom sistemu… u firmama po 800 ljudi.” Zato i zajednicu vidi kao nešto što mora imati strukturu: “Od vrha do dna ustrojeno kako treba.” Ne zbog kontrole, nego zbog održivosti i jasnog rada.

U tom tonu govori i o potrebi da se ponekad stane, sjedne, revidira, dogovori. “Ako treba sjesti sedam dana, deset dana – neke stvari revidirati.” Ne smije se, kaže, dozvoliti da cijela zajednica postane talac odnosa dva čovjeka ili dva kruga. “To je užasno.” I tu, opet, njegov ton ostaje diplomatski, ali poruka je oštra: ego i lične netrpeljivosti u manjinskim zajednicama proizvode štetu koja se teško popravlja.

On sebe, pritom, ne predstavlja kao čovjeka koji “živi od funkcije”. Naprotiv, naglašava da nema materijalni interes i da mu je važnija satisfakcija da zajednici nešto ostane, zapis, institucija, program, kontinuitet. “Više mi je satisfakcija da smo nešto doprinijeli našoj zajednici, da je nešto ostalo zapisano.”

Jedna od najzanimljivijih dionica razgovora bila je ona o kulturi kao temelju opstanka. Kulašin otvoreno kaže da se bošnjački kulturni rad u Hrvatskoj ne smije svesti na gastronomiju i “prigodne programe”. “Ako sve svedemo na baklave, bureke, ćevape… to je kratkog daha.” Kultura je, u toj logici, ono što ostaje kad se sve drugo potroši. I tu dolazimo do jedne njegove ključne ideje: bošnjačka manjina mora graditi prostore i programe koji će privlačiti i “naše” i druge, koji će biti u tkivu grada, vidljivi, otvoreni.

U istom dahu govori i o prostorima kulturnih centara Nacionalne koordinacije te da nije nužno da svi imaju 400 ili 600 kvadrata da bi mjesto imalo snagu. Kao primjer navodi francuski kulturni prostor u Marmontovoj ulici u Splitu – relativno mali, ali u centru, vidljiv, funkcionalan. Tu se odvijaju škole jezika, izložbe, kulturna događanja. “Želim reći da nam ne ne treba 500 kvadrata. Dovoljno je i 50, ako znaš šta hoćeš.” Odnosno, Kulašin u Koordinaciji zagovara definiranje potreba biblioteka, sala za susrete, prostor za radionice, možda mali kafić kao mjesto okupljanja.

Zanimljivo je bilo primijetiti da Kulašin i kad je nezadovoljno opservira, on stalno nudi rješenje. Njegovo rješenje je, opet, sistemsko: ne treba se stalno nadmetati ko je “krovni”, ko je “prvi”, ko je “važniji”. Umjesto toga, kaže, treba programski dogovor: ko se bavi čime, gdje su preklapanja, gdje su rupe, ko ima kapacitete.

U toj viziji, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – Bošnjaci zajedno! je koordinacija – organizacija koja usklađuje, informira i pravi okvir. Kulašin vjeruje da u zajednici ima prostora za sve, za izdavaštvo, za škole bosanskog jezika, za kulturno-umjetničke sekcije, za medijski rad, za programe mladih.

U njegovom idealnom scenariju smanjeni su endemski sukobi, jer svako zna svoju odgovornost. Ako se radi informiranje – radi se kvalitetno. Ako se radi festival – radi se ozbiljno. Ako se radi škola jezika – radi se sistemski, s nastavnim planom, uporno, iz godine u godinu. To je ono što on zove “profesionalno” ili “poluprofesionalno”, ali uvijek s vidljivim trudom. Najopasnije je, kaže, kad se ne vidi trud i kad se energija troši na formu, a ne na sadržaj.

Posebno zanimljivo je kako Kulašin vidi Split, ne samo kao mjesto gdje Bošnjaci žive, nego kao kulturnu šansu. Split je, kaže, turističko i ekonomsko središte, grad koji ima snažan identitet i kulturne forme (poput klapa) koje su dio mediteranskog duha. On vjeruje da se tu može napraviti nešto autentično, susret sevdaha i klape, programi koji bi bili i bošnjački i hrvatski i splitski, i lokalni i bosanski, i otvoreni.

Naglašava da u Splitu postoje ljudi i muzičari koji već godinama grade takve mostove, da ima znanja i kapaciteta, ali da je za iskorak na viši nivo potrebna šira logistika, bolja povezanost i plan. Ne “jednokratni spektakl”, nego sadržaj koji će se ponavljati, rasti i postati prepoznatljiv. Kulašin tu, opet, vraća priču na kontinuitet: jednom se može napraviti događaj, ali treba napraviti naviku da se to očekuje svake godine, da grad zna da je to dio kalendara, da se publika širi.

Kad se razgovor približi kraju, Kadro Kulašin se vraća na pitanje koje mu očito stoji u pozadini već dugo: Šta ostaje iza nas? “Pitanje je koliko ćemo ostaviti za sobom”, kaže. Ne možete ostaviti ništa ako zajednica nije živa, ako ne ulaze novi ljudi, ako se sve svodi na uski krug istih lica.

Njegov ideal nije zajednica koja je stalno “u odbrani”, nego zajednica koja ima normalan kulturni i društveni život: biblioteke, horove, škole, debate, promocije, prostor gdje se ljudi osjećaju dobrodošlo, gdje je “toplo, čisto, konforno”, gdje niko ne viče i niko se ne svađa. “Ljudi to vole”, kaže jednostavno, kao da objašnjava najosnovniju ljudsku potrebu: dostojanstvo.