Nakon što je Mahmoudova kuća bombardirana, bio je prisiljen napustiti stan sa svojom porodicom. Vodio ga je otac, dok su se majka i sestra malo zadržale. Htio se vratiti da vidi gdje mu je majka. U tom ga je trenutku pogodila raketa, zbog čega je izgubio ruku. Druga ruka je teško ozlijeđena.
Kad se pojavila fotografija, upravo je bolovao od vodenih kozica. Ali Mahmoud Ajjour se nije mogao počešati jer nije imao ruke. Fotografija devetogodišnjeg palestinskog dječaka koji je teško ozlijeđen izložena je u bečkoj galeriji Michigan. Fotografiju je snimila palestinska fotografkinja Samar Abu Eluf.
“Nedavno sam ponovno razgovarala s njegovom majkom. Stalno smo u kontaktu. Ne osjeća se dobro jer želi da mu se vrate ruke. Ima proteze, ali nažalost ne može ih istinski koristiti. To je više kozmetički trik nego praktično rješenje kojem bi mogao ponovno pribjeći”, kazala je Abu Eluf za Der Standard.
Nakon što je Mahmoudova kuća bombardirana, bio je prisiljen napustiti stan sa svojom porodicom. Vodio ga je otac, dok su se majka i sestra malo zadržale. Htio se vratiti da vidi gdje mu je majka. U tom ga je trenutku pogodila raketa, zbog čega je izgubio ruku. Druga ruka je teško ozlijeđena.
“Majka ga je htjela uzeti u naručje i odnijeti u bolnicu. Mahmoud je rekao majci: uzmi moju sestru i odlazi. Moram umrijeti ovdje. Majka je, naravno, odbila i odvela ga u obližnju bolnicu. Tamo mu je amputirana druga ruka. Shvativši da je izgubio obje ruke, pitao je mamu: ‘Mama, kako ću te sada zagrliti?”, ispričala je Eluf.
U bolnici je liječen bez dezinficijensa ili anestezije. Bio je vrlo bolno, kasnije su crvi čak puzali iz rane.
Na pitanje Der Standarda kako se osjeća u vezi s tim fotografijama i patnjama djece s kojima se suočava, Abu Eluf je odgovorila: “Bilo je to veliko opterećenje. S jedne strane, jer i sama patim zbog napuštanja porodice i prisiljavanja na bijeg. Radim s ljudima koji su traumatizirani. Uvijek sam morala praviti pauze između fotografiranja (fotografirala je 22 ozlijeđena, cca). Zaključala sam se u svoju sobu i samo plakala. Uvijek se pitam kako se ti ljudi mogu nositi s tom patnjom. Mnogi su mi ispričali svoje priče o tome kako su ih izvlačili iz ruševina”.
Abu Eluf je s porodicom izbjegla u Dohu (Katar), kako bi djecu smjestila na sigurno. Pokušala se vratiti u Gazu i nastaviti raditi, ali nije uspjela. Kao I mnogi Palestinci, i ona sanja dan kada će moći vratiti se u Gazu.
