Dva mjeseca poslije neuspjeha uvođenja vanrednog stanja Generalštab Oružanih snaga Socijalističke federativne republike Jugoslavije 14. maja 1990. godine donosi odluku o povlačenju oružja Teritorijalne odbrane (TO) u skladišta Jugoslavenske narodne armije. Povlačenje naoružanja Teritorijalne Odbrane (TO) u vojne magacine, na osnovu naredbe Generalštaba Jugoslavenske narodne armije iz 1990. godine, ugrozilo je odbrambenu moć bivših jugoslavenskih republika, posebno Bosne i Hercegovine.
Mart 1991. godine bio je ključni mjesec u političkoj krizi koja je zahvatila Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ), a neuspjeli pokušaj uvođenja vanrednog stanja bio je prekretnica. Pokazalo se da Jugoslavija više nije funkcionalna država, da će republike krenuti u punu samostalnost, ali i da čitav process neće ići mirnim putem.
Slobodan Milošević je planirao da putem oružanih snaga, koje su tada činile JNA i Teritorijalna odbrana, preuzme efektivnu kontrolu nad cijelom državom, od Triglava do Đevđelije. Plan je uključivao slanje Jugoslavenske narodne armije (JNA) na ulice kako bi preuzela kontrolu nad kriznim žarištima, posebno u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su jačale težnje za nezavisnošću.
Već je bilo jasno da je dojučerašnja narodna armija postala vojna snaga u rukama srbijanskog predsjednika i mnogi politički akteri i svjedoci toga vremena ocijenili su to kao pokušaj vojnog udara i nasilnog preuzimanja kontrole u cijeloj zemlji. Slobodan Milošević je preko svojih podređenih sve bio pripremio do najsitnijih detalja.
Neuspjeli pokušaj vojnog udara
Sjednica Vrhovne komande Oružanih snaga Jugoslavije održana je 12, 14. i 15. marta 1991. Na prijedlog Glavnog štaba Jugoslavenske narodne armije (JNA) trebala je biti donijeta odluka o zavođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji i povećanja borbene gotovosti Jugoslavenske narodne armije.
Štab Vrhovne komande Jugoslavenske narodne armije činili su: general armije Veljko Kadijević, kao savezni sekretar za odbranu, general-pukovnik Blagoje Adžić, načelnik štaba, i admiral Stane Brovet, kao zamjenik saveznog sekretara za odbranu. Članovi Predsjedništva Socijalističke federativne republike Jugoslavije, u funkciji Vrhovne komande, iz saveznih republika i autonomnih pokrajina bili su: Bogić Bogićević, član Predsjedništva iz SR Bosne i Hercegovine, Nenad Bućin, član Predsjedništva iz SR Crne Gore, Borisav Jović, član Predsjedništva iz Srbije i predsjednik Predsjedništva SFRJ, Jugoslav Kostić, član Predsjedništva iz AP Vojvodine, Stjepan Mesić, član Predsjedništva iz SR Hrvatske, Riza Sapunxhiu, član Predsjedništva iz AP Kosova, Vasil Tupurkovski, član Predsjedništva iz SR Makedonije, Janez Drnovšek, član Predsjedništva iz SR Slovenije.
Prvoj sjednici nije prisustvovao Janez Drnovšek, jer je postojala nezvanična informacija da će članovi Predsjedništva biti uhapšeni. Kiro Gligorov, predsjednik SR Makedonije, pokušao je odvratiti makedonskog člana predsjedništva Tupurkovskog od odlaska na sjednicu.
Na toj prvoj sjednici, sjednici 12. marta 1991. za uvođenje vanrednog stanja glasali su: Nenad Bućin (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina), Borisav Jović (Srbija), Riza Sapunxhiu (Kosovo), dok su protiv bili Stipe Mesić (Hrvatska) i Vasil Tupurkovski (Makedonija). Suzdržan je bio Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina).
Kada nije dobio potrebnu podršku, Jović zakazuje sjednicu za 14. i 15. Mart, a ovoga puta ishod je za njega i Miloševića bio još nepovoljniji – prijedlog su podržali predstavnici Srbije, Vojvodine I Crne Gore, dok je protiv bilo ostalih pet članova Predsjedništva, uključujući i Bogića Bogićevića, Srbina iz Bosne i Hercegovine, čiji je glas bio presudan.
Razoružavanje “neposlušnih” republika
Dva mjeseca poslije neuspjeha uvođenja vanrednog stanja Generalštab Oružanih snaga Socijalističke federativne republike Jugoslavije 14. maja 1990. godine donosi odluku o povlačenju oružja Teritorijalne odbrane (TO) u skladišta Jugoslavenske narodne armije. Povlačenje naoružanja Teritorijalne Odbrane (TO) u vojne magacine, na osnovu naredbe Generalštaba Jugoslavenske narodne armije iz 1990. godine, ugrozilo je odbrambenu moć bivših jugoslavenskih republika, posebno Bosne i Hercegovine.
Jugoslavenska narodna armija bila je glavna oružana sila Socijalističke federativne republike Jugoslavije i, kako se tada smatralo, najznačajnija kohezivna snaga te višenacionalne države. Stvorena iz ratne Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, Jugoslavenska narodna armija je u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita izrasla u respektabilnu vojnu silu. Kasnije se ispostavilo da povlačenje oružja Teritorijalne odbrane (TO) nije bilo slučajno. Povlačenje, odnosno stavljanje naoružanja TO pod kontrolu Jugoslavenske narodne armije svakako je doprinijelo jačanju nepovjerenja javnosti u JNA, posebno imajući u vidu da je ovaj postupak naročito osjetljiv i medijski eksponiran bio na teritoriji Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz magacina TO Slovenije JNA je uzela oko 60%, a iz Hrvatske i Bosne oko 95%. Na području Srbije, Makedonije i Crne Gore naoružanje nije uzimano.
U skladu sa odlukom Generalštaba Jugoslavenske narodne armije, mjesec dana prije prvih demokratskih izbora, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine 19. oktobra 1990. godine donijelo je odluku da se naoružanje i vojna oprema TO Bosne i Hercegovine preda u vojne magacine Jugoslavenske narodne armije, čime su Bošnjaci i bosanski Hrvati faktički bili razoružani. Tu su odluku donijeli tadašnji članovi Predsjedništva Emina Zaimović, dr. Nikola Filipović, Esad Horozić, Muhamed Berberović, Nijaz Mutevelić, Obrad Piljak, Mladen Ivanić i Branko Ekert. Generali Miloš Bajčetić i Muharem Fetahagić sprovodili su odluke Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine i Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu.
Naoružanje, odnosno materijalno-tehnička sredstva Teritorijalne odbrane SR Bosne i Hercegovine bila su 1988. godine smještena u 632 razna objekta i skladišta, čiji je broj kasnije povećan na preko 700 objekata. U ovim se objektima čuvalo: 269.356 cijevi streljačkog naoružanja, 16.240 minobacača kalibra 60–120 mm, ručnih bacača i protivavionskih topova, 211 protivavionskih i protivoklopnih raketa i 84.724.089 komada metaka za streljačko naoružanje, 580 tona minsko-eksplozivnih sredstava i municije kalibra preko 14,65 mm i preko 2000 komada radiostanica, telefona i drugih materijalno-tehničkih sredstava.
Time je sve bilo spremno za početak oružane agresije.
