Prihvaćanje islama u Bosni i Hercegovini tokom osmanskog razdoblja nije značajno promijenilo Jurjevdanske običaje. Muslimani su nastavili obilježavati ovaj blagdan vašarima, svečanostima i magijskim radnjama. Jurjevdan je bio kalendarski međaš, označavao je početak ljeta i poljoprivrednih aktivnosti.
Jurjevdan, poznat i kao Đurđevdan, jedan je od najznačajnijih datuma u narodnoj tradiciji Bošnjaka, duboko ukorijenjen u predkršćanskim i predislamskim običajima. Ovaj proljetni blagdan, kojeg se obilježava šestog maja, odražava slojevitu kulturnu baštinu Slavena i njihovu povezanost s prirodom.
Prema dr. hfz. Elviru Duranoviću, autoru knjige „Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka“, Jurjevdan nosi tragove paganskih rituala posvećenih plodnosti, zaštiti stoke i buđenju prirode, a njegova simbolika nadilazi etničke i vjerske granice, suprotno uvriježenom mišljenju da je vezan samo uz Rome.
U davna vremena, život ljudi ovisio je o prirodnim silama – Suncu, kiši i vjetru. Sunce, smatrano božanstvom, bilo je ključno za rast biljaka i plodnu žetvu, ali i opasnost zbog ljetnih suša. Stoga su ljudi razvili rituale kako bi zadobili naklonost prirode. Slaveni, uključujući pretke Bošnjaka, imali su složen obredni sistem usmjeren na osiguravanje rodne godine i zaštitu od zlih sila.
Proljetne svetkovine, poput Jurjevdana, uključivale su magijske obrede, igre djevojaka uz vodu i trube od ljeskove kore kojima su mladići tjerali zle duhove. Dolaskom kršćanstva, ovi običaji nisu nestali, već su se prilagodili novom vjerskom kontekstu. Paganski obredi posvećeni božanstvu Jarilu zamijenjeni su slavljenjem sv. Jurja, dok su funkcije boga Peruna preuzele svetkovine sv. Ilije.
Prihvaćanje islama u Bosni i Hercegovini tokom osmanskog razdoblja nije značajno promijenilo Jurjevdanske običaje. Muslimani su nastavili obilježavati ovaj blagdan vašarima, svečanostima i magijskim radnjama. Jurjevdan je bio kalendarski međaš, označavao je početak ljeta i poljoprivrednih aktivnosti.
U Sarajevu su mladi odlazili na teferiče, pjevali i igrali, dok su u Visokom i Kaknju žene palile balegu oko štala kako bi zaštitile stoku od zmija. Obredi su uključivali i nošenje Kur’ana oko kuće ili posipanje ječma radi zaštite.
Posebno značenje Jurjevdan je imao za djevojke, koje su izvodile obrede za ljubav, zdravlje i brak. Uoči blagdana, djevojke su donosile „omahu“ – vodu s mlinskog kamena – vjerujući da uljepšava lice i jača kosu. Gatale su o udaji koristeći vrbove grančice, pera luka ukrašena zlatnim ili svilenim koncem, ili šećer za privlačenje mrava kako bi saznale koliko će ukućana imati u budućem domu.
Ovi obredi odražavali su želju za srećom i pripremu za jesenske svadbe, kada su se tradicionalno sklapali brakovi. Zdravlje se postizalo kupanjem u tekućoj vodi prije izlaska sunca ili šibanjem drenovinom, dok su trube od kore služile za tjeranje zlih sila.
Jurjevdan je bio prožet i tabuima: nije se smjelo spavati danju, plesti, prati rublje nakon prve grmljavine ili brojiti janjce prije blagdana, jer su takve radnje navodno donosile nesreću. Vremenske prilike takođe su se povezivale s Jurjevdanom – grmljavina prije blagdana najavljivala je grad.
Danas je Jurjevdan djelomično izgubio značaj, ali njegovi elementi žive u prvomajskim običajima, poput izlazaka u prirodu i teferiča, što svjedoči o prilagodljivosti narodnih tradicija. Romi u Bosni i Hercegovini čuvaju uspomenu na ovaj blagdan, prisutani je u književnosti te u filmovima i muzici gdje ga se slavi kao simbol buđenja prirode i ljubavi.
