Iako to neće priznati javno, mnogi će arapski režimi potajno pozdraviti oslabljivanje Islamske Republike. Slično će razmišljati i građani Iraka, Libanona, Sirije i Jemena, koji su godinama trpjeli zbog grupa koje finansira Iran

Nakon više od dva desetljeća prijetnji, izraelski premijer Benjamin Netanyahu ispunio je svoju dugogodišnju želju – bombardirao je iranska nuklearna postrojenja. Otišao je i korak dalje: ubio je više naučnika i vojnih zapovjednika, uključujući i šefa Revolucionarne garde.

Za mnoge je to bio napad koji se mogao predvidjeti. Ipak, to ne znači da je bio neizbježan – SAD je, primjerice, i dalje pokušavao postići dogovor s Teheranom o njegovom atomskom programu. Posljedice operacije, koju Izrael još uvijek ne smatra završenom, zasad je teško predvidjeti. No geopolitički kontekst koji ju je omogućio daje naslutiti potencijalne rizike – najvažniji među njima je upravo suprotan od onoga što je napad trebao postići: dodatno jačanje uvjerenja unutar Islamske Republike da je atomska bomba jedina garancija njezina opstanka.

Šesti krug pregovora između SAD-a i Irana trebao se održati ove nedjelje u Omanu. Iako je Donald Trump 2018. jednostrano raskinuo nuklearni sporazum koji je 2015. postigla Obamina administracija, njegov „povratak” u Bijelu kuću sada je ponovno otvarao prostor za novi dogovor. No razmjere izraelskog napada, znatno šire od prošlogodišnjih dviju zračnih ofanziva, doveli su u pitanje i nastavak pregovora, ali i njihovu korist za iranski režim.

Ako je Izrael operaciju predstavio kao posljednji pokušaj da zaustavi ubrzani iranski nuklearni projekt, u Iranu je napad dodatno ojačao one krugove koji se protive svakom popuštanju. Njihov argument je jasan: da Iran posjeduje atomsku bombu (što režim službeno i dalje negira), Izrael se nikada ne bi usudio napasti.

Američka administracija brzo se ogradila, tvrdeći da je riječ o „jednostranom potezu“ Izraela, iako sve upućuje na to da je Washington bio unaprijed obaviješten – evakuacija neesencijalnog osoblja na Bliskom istoku i izjave državnog sekretara Marca Rubija to potvrđuju. No Trumpov stil vladanja mimo međunarodnih normi ohrabrio je Netanyahua. Otvara se pitanje: hoće li ovakav pristup – preuzimanje pravde u vlastite ruke – postati uzor i za druge lidere?

Saudijska Arabija, glavni regionalni rival Irana, bila je prva koja je osudila napad. No, realnost je da se njihovo približavanje posljednjih godina više temeljilo na želji za stabilizacijom odnosa s iranskim režimom, kojeg smatraju izvorom nestabilnosti još od Islamske revolucije 1979. godine, nego na iskrenom poboljšanju odnosa. Iako to neće priznati javno, mnogi će arapski režimi potajno pozdraviti oslabljivanje Islamske Republike. Slično će razmišljati i građani Iraka, Libanona, Sirije i Jemena, koji su godinama trpjeli zbog grupa koje finansira Iran.

Krize na Bliskom istoku, osobito one koje uključuju Iran i Izrael, često potiču apokaliptične scenarije. No realnost izraelske operacije ukazuje na to da je ona počela još prošle godine, sistematskim slabljenjem iranske protivzračne odbrane i uništavanjem arsenala Hezbolaha u Libanu. Stoga je današnja iranska mogućnost vojne reakcije ograničena.

Osim toga, Teheran nema čvrste saveznike – čak ni Rusija, s kojom ima sigurnosne sporazume, vjerojatno mu neće pomoći, posebno nakon iskustava u Siriji. (Nedavno potpisani Sporazum o strateškom partnerstvu ne sadrži klauzulu o međusobnoj odbrani.) Ipak, to ne znači da Teheran neće pokušati uzvratiti – kako je i najavio u SMS poruci građanima.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) zasad nije zabilježila povišenu razinu zračenja u postrojenju Natanz, koje je bilo meta bombardiranja. No, napetost je već izazvala rast cijena nafte i pad europskih berzi. General Hossein Salami, koji je ubijen u petak, bio je zapovjednik Revolucionarne garde od 2019., elitne sile jače i od same iranske vojske. Salami je najviše rangirani zvaničnik ubijen u ovoj fazi sukoba.

Rođen 1960. godine, ubijen je u svom zapovjedništvu zajedno s nekoliko tjelohranitelja. Revolucionarna garda izdala je priopćenje u kojem optužuje Izrael i SAD za njegovu smrt te obećava „čvrstu osvetu“. Salami je godinama bio oštar kritičar Izraela i SAD-a, kao i istaknuti simbol represije protiv građanskih protesta unutar Irana.

Uz Salamija su u izraelskoj ofanzivi ubijeni i istaknuti naučnici, među njima predsjednik Islamskog univerziteta Azad, Mohammad-Mehdi Tehranchi, te bivši šef Iranske organizacije za atomsku energiju, Fereydoun Abbasi.

Salami, koji se Revolucionarnoj gardi (Pasdaranima) pridružio ubrzo nakon njenog osnutka 1979. godine od strane ajatolaha Homeinija, bio je simbol vojne sile Islamske Republike. Garde broje preko 150.000 vojnika na kopnu, moru i u zraku, imaju vlastitu obavještajnu službu, medije i privrednu infrastrukturu. Ključni su akteri i u Iranu i u regiji, s dubokim vezama s Hezbolahom, Hamasom i Houthijima.

Uz Salamija, ubijen je i načelnik iranskog Glavnog štaba, general Mohamed Bagheri, prema navodima lokalne televizije.

Salamijevo ime sada se pridružuje dugom popisu visokorangiranih neprijatelja koje je Izrael eliminirao od masakra koji je Hamas izveo sedmog oktobra 2023., kada je ubijeno više od 1.200 ljudi. Među njima su i politički vođa Hamasa, Ismail Haniya, ubijen 31. jula 2024. u Teheranu, kao i Yahia Sinwar, bivši šef Hamasa u Gazi, ubijen 16. oktobra. U Gazi su također likvidirani Mohamed Deif, Marwan Issa, Mohamed Sinwar i drugi.

U Libanu je u septembru 2024. ubijen dugogodišnji vođa Hezbolaha, Hassan Nasrallah, a nekoliko dana kasnije i njegov nasljednik Hashem Safieddine. Ubijeni su i drugi pripadnici milicija: Ibrahim Qubaisi, Ahmed Wabi, Fuad Shukr, Mohamed Nasser, i drugi.

Izrael i dalje izvodi zračne i pomorske udare u Iranu i Jemenu te ostaje aktivan u Gazi, Libanu i Siriji. Prošlog četvrtka izraelske snage izvele su napad na pripadnike Hamasa u sirijskom selu Beit Jinn, iako nije riječ o visokorangiranim zvaničnicima.

No nisu svi neprijatelji Izraela rangirani poput Hosseina Salamija. IZVOR: El Pais