Za određene članove Netanyahuove vlade, palestinski narod nije samo politički problem – već utjelovljenje duhovnog zla. Njegovi najradikalniji saveznici vjeruju da Palestinci predstavljaju „sjeme Amaleka“, mitskog i arhetipskog neprijatelja Izraela iz Biblije. Sam Netanyahu je više puta u svojim govorima spominjao ovu biblijsku figuru zla

Samo nekoliko sati prije početka serije izraelskih napada na Iran, koja je počela 13. juna, izraelski premijer Benjamin Netanyahu fotografisan je kako ubacuje papirić u pukotinu u Zidu plača. Njegov kabinet je ubrzo nakon toga objavio sadržaj poruke medijima – u trenutku kada su izraelske snage već eliminisale ključne ličnosti u iranskom vojnom vrhu i dio nuklearnih naučnika za koje izraelska vlada tvrdi da su radili na razvoju atomske bombe.

Na poruci je vlastoručno napisao: „Evo, narod će ustati kao lav“. Ova rečenica nije odabrana slučajno. Netanyahu je posegnuo za Torom – tačnije za Knjigom Brojeva 23:24 – kako bi Izrael uporedio s lavom (Judinim lavom) koji se podiže iznad svojih neprijatelja. Cijeli stih glasi: „Narod će ustati kao lav, i uzdići će se kao mladunče lava; neće leći dok ne pojede plijen, i ne popije krv ubijenih“.

Ime same vojne operacije protiv Irana? „Uzlazeći lav“. Ime koje savršeno odgovara simbolici citata.

Ovo nije prvi put da Netanyahu koristi mesijansku i religijsku retoriku kako bi opravdao vojne akcije protiv neprijatelja. Pozivanje na svetost postalo je centralni stub njegove političke naracije. Iako je sada pažnja usmjerena na Iran, ista je retorika korištena i u ofanzivama protiv Gaze i Zapadne obale nakon napada sedmog oktobra 2023. godine.

Za određene članove njegove vlade, palestinski narod nije samo politički problem – već utjelovljenje duhovnog zla. Njegovi najradikalniji saveznici vjeruju da Palestinci predstavljaju „sjeme Amaleka“, mitskog i arhetipskog neprijatelja Izraela iz Biblije. Sam Netanyahu je više puta u svojim govorima spominjao ovu biblijsku figuru zla.

U svom prvom govoru nakon napada 7. oktobra, premijer je izjavio: „Sjetite se šta vam je Amalek učinio.“ Dodao je i: „Ovo je rat između djece svjetlosti i djece tame. Nećemo odustati od naše misije dok Svjetlost ne pobijedi Tamu.“

Sličnu retoriku nedavno je koristio i izraelski ministar finansija Bezalel Smotrich, opravdavajući izgradnju 22 nova ilegalna naselja na Zapadnoj obali i pozivajući na „potpuno uništenje“ gradova u Gazi. Taj čin, slavio je Smotrich, predstavljao bi „brisanje sjećanja na Amaleka“.

Kada se poziva na božanski mandat, svaka mogućnost političkog dijaloga i pregovora biva ozbiljno narušena. Bog ulazi na šahovsku tablu poput uragana, brišući razum i sve ono na čemu počiva međunarodno pravo.

Na ovo upozorava i Lea Shakdiel, članica izraelske organizacije „Rabini za ljudska prava“ i profesorica na Univerzitetu u Tel Avivu. Ona smatra da neki članovi izraelske vlade tokom rata u Gazi „koriste svete tekstove i obećanje o ‘obećanoj zemlji’ kako bi opravdali zločine“.

Shakdiel podsjeća da obećanje Božje dolazi iz Knjige Postanka, gdje Bog obećava Abrahamu i njegovim potomcima zemlju Kanaansku. Isto se obećanje ponavlja Izaku, Jakovu i sinovima Izraela. A u kasnijim biblijskim tekstovima, Izraelcima se naređuje da uđu u tu zemlju i unište one koji u njoj žive.

– Doslovno čitanje tih tekstova vodi ka fundamentalizmu: ono što je rečeno prije hiljadama godina, neki žele primijeniti doslovno i danas. Ako im je Bog obećao tu zemlju, onda je jednostavno trebaju uzeti – bez obzira na posljedice – zaključuje ona.

No postoji i drugačije čitanje svetih tekstova. Takvo tumačenje pretpostavlja da se biblijske poruke trebaju primijeniti u savremenom kontekstu i da ne opravdavaju nasilje u ime svetosti. „Poruka Boga danas mora biti – postupajte prema ljudima pravedno, jer ova zemlja nije prazna. Drugi ljudi također ovdje žive.“

Međutim, ovakvo tumačenje nema mjesta u aktuelnoj političkoj paradigmi premijera Netanyahua, u kojoj izraelska vojska – sposobna, prema toj retorici, da spasi svijet – ne ratuje protiv ljudi, već protiv „zla“ koje mora biti iskorijenjeno s tla Izraela. Taj „neprijatelj“ danas ima ime: palestinski narod.

– Nažalost, religijska desnica koristi obećanje o zemlji Izrael. Ali nije riječ samo o obećanju, nego i o ideji da je jevrejski narod superioran. Da smo bolji od drugih naroda – ističe Shakdiel.

– Biti „izabrani narod“ znači da smo jedini koji su važni. Da niko drugi nije bitan – dodaje.

Za Elija Barnavija, bivšeg izraelskog ambasadora u Francuskoj, sukob s Palestinom više nije samo teritorijalni, već vjerski rat i unutrašnja borba za dušu jevrejske države.

– Diplomatske inicijative su po prirodi sekularne, racionalne i zasnovane na kompromisima. Ali kada obje strane tvrde da cijela zemlja „od rijeke do mora“ pripada njima po božanskom pravu – kako naći sredinu? – pita se Barnavi.

U ovom kontekstu, naglašava se i duboki raskol unutar samog cionizma. Na jednoj strani je klasični cionizam koji teži jednakosti za sve narode i očuvanju demokratskih i liberalnih vrijednosti. S druge strane, religijski krugovi unutar izraelske vlade teže teokratskoj državi, koja nema veze s demokracijom.

– Ta dva koncepta ne mogu koegzistirati u istoj državi. To je jedan od najuznemirujućih znakova ponora u koji je Izrael upao – kaže Barnavi.

– Godinama smo se definirali kao jevrejska i demokratska država. To je bila dvosmislena formula, gotovo oksimoron, ali je funkcionirala dok su sekularni bili većina, a ultraortodoksni na margini. Danas su religijski krugovi na vlasti, sve utjecajniji, i žele redefinirati karakter države. Za nas koji vjerujemo u prosvijetljenu i demokratsku državu, ovaj zaokret je prava noćna mora – zaključuje.

I dok se Netanyahu, nekada sekularni političar, sve češće koristi religijskim govorom, mnogi vjeruju da je to njegova strategija za osvajanje podrške ultraortodoksnih krugova i ostanak na vlasti.

Ova zabrinutost dijeli i Giovanni Filoramo, historičar religija i profesor na Univerzitetu u Torinu. On smatra da, usred sukoba obilježenog nasiljem i političkom blokadom, ponovo oživljava mit o obećanoj zemlji, često zloupotrijebljen u ideološke svrhe.

– Kao građanin koji se osjeća blizak jevrejskom svijetu, bolno je posmatrati instrumentalizaciju religije – pozivanje na Boga vojske, kazne i nasilja – kako bi se opravdali ratni zločini. To je jedan od najočitijih znakova duboke krize u kojoj se Izrael nalazi – tvrdi Filoramo.

Ovakva upotreba svetih tekstova nije novost.

– Doslovno tumačenje Svetih pisama – karakteristično za vjerski fundamentalizam – omogućava da se tekst posveti (jer „Bog sam govori“), a u isto vrijeme opravdaju najekstremniji postupci kroz površna i pogodna čitanja – navodi Filoramo.

Historija je, kaže, puna primjera: od srednjovjekovnih križarskih ratova za osvajanje Jeruzalema, do unutrašnjih „krstaških pohoda“ poput onog protiv albižana u južnoj Francuskoj između 1209. i 1229. godine, koji su okončani uništenjem i spaljivanjem navodnih jeretika – sve u ime Boga.

– Nažalost, historija ne uči uvijek kako da se izbjegnu vlastite greške. Ali može pomoći da ih razumijemo. A u tom razumijevanju možda leži nada da ih ne ponovimo – zaključuje Filoramo. IZVOR: El Confidencial