Odnos Bošnjaka/Muslimana prema Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) tokom Drugog svjetskog rata dugo je bio prešućivana ili pojednostavljena tema naše historiografije. Iako su kasnije decenije donijele brojne radove o partizanskom pokretu, rijetko se detaljno analiziralo kako je jedan narod, izložen istovremeno i udvaranju ustaškog režima i prijetnji četničkog istrebljenja, pronašao svoj put ka antifašističkom frontu. Od početne rezervisanosti 1941., preko dramatičnih iskušenja 1942., pa do masovnog prilaska 1943.–1945., priča o Bošnjacima u NOP-u svjedoči o njihovoj borbi za opstanak, ravnopravnost i potvrdu bosanske državnosti
Odnos Bošnjaka/Muslimana prema partizanskom pokretu u Drugom svjetskom ratu jedno je od pitanja koje je dugo vremena u našoj historiografiji bilo ili ignorisano ili prikazivano jednostrano. Dok su se u prvim decenijama nakon rata pisale brigadne monografije, zbirke dokumenata NOR-a i memoari učesnika, rijetko ko se ozbiljno pitao: kako su se zapravo Muslimani postepeno približavali NOP-u, koji su razlozi doveli do njihove rezervisanosti 1941. i 1942. godine, a šta je to presudilo da već od 1943. godine dolazi do masovnog prilaska?
Odgovor na to pitanje ne daje se lako. Radi se o složenom spletu političkih, vojnih i društvenih okolnosti u vremenu kada je Bosna i Hercegovina bila podijeljena između okupatora, kada je na njenom tlu uspostavljena kvislinška Nezavisna Država Hrvatska, kada su četničke jedinice sprovodile pokolje nad bošnjačkim stanovništvom, a partizani istovremeno pokušavali graditi multietnički front. Upravo zbog toga, ova tema nosi osobitu težinu: ona svjedoči o iskušenjima jednog naroda koji je u vihoru rata tražio način da preživi, da se zaštiti, ali i da pronađe mjesto u budućoj zajednici ravnopravnih.
Historiografija je dugo prikazivala Bošnjake kao pasivne promatrače, ili ih je podvlačila pod etiketu “kolaboracionista”, bez nijansiranja i bez razumijevanja za razloge njihove nevoljkosti da odmah priđu ustanku. Tek od kraja osamdesetih godina XX stoljeća, sa radovima poput onih Rasima Hurema, Envera Redžića i Atifa Purivatre, počinje ozbiljnija analiza položaja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, uključujući i njihov ulazak u partizanske redove.
Kada je 25. marta 1941. vlada Cvetković–Maček u Beču potpisala pristupanje Trojnom paktu, činilo se da je Jugoslavija definitivno svrstana uz sile Osovine. Međutim, samo dva dana kasnije, grupa generala na čelu sa avijatičarom Dušanom Simovićem izvršila je državni udar. Demonstracije protiv priključenja fašističkom savezu potresle su Beograd, ali i druge gradove. Taj čin naljutio je Hitlera, koji je odlučio da Jugoslaviju vojno slomi.
Napad je uslijedio šestog aprila 1941. Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska krenule su na Kraljevinu Jugoslaviju sa svih strana. Jugoslavenska vojska, dezorijentirana i slabo vođena, kapitulirala je već nakon dvanaest dana. Kralj i vlada pobjegli su preko Grčke u Kairo, a zatim u London. U zemlji su ostali tek poneki članovi vlade, među njima i lideri Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i Hrvatske seljačke stranke.
I dok je oružani otpor bio slomljen, politička karta Balkana se preko noći promijenila. Još dok su se vodile borbe, 10. aprila 1941. u Zagrebu je Slavko Kvaternik proglasio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Ustaše su odmah stavile do znanja da Bosnu i Hercegovinu smatraju sastavnim dijelom “hrvatskog državnog prostora”.
Na Bečkoj konferenciji u aprilu 1941, ministri vanjskih poslova Njemačke i Italije, Ribbentrop i Ciano, usaglasili su konačan status Bosne i Hercegovine. Hitler je insistirao da ona u cijelosti pripadne NDH. Tako je Bosna i Hercegovina postala integralni dio Pavelićeve države, iako su teritoriju faktički podijelili okupatori: sjeverna, bogatija oblast pripala je njemačkoj interesnoj zoni, dok je jug bio pod talijanskom kontrolom.
Ustaški režim je nastojao privući Bošnjake. U proglasima su ih nazivali “najčišćim Hrvatima”, pozivali se na starčevićansku doktrinu, a na važne položaje postavljali prohrvatski orijentirane muslimanske političare i javne ličnosti: Hakiju Hadžića, Aliju Šuljka, Osman-bega Kulenovića, Ismeta ef. Muftića. Sam Pavelić je u Banjoj Luci smjestio dio svoje vlade, želeći time da pokaže “hrvatski karakter” Bosne i Hercegovine.
Ali iza te retorike krila se brutalna stvarnost. NDH je bila kvislinška tvorevina, koja je odmah počela provoditi rasne zakone, progon i pokolje nad Srbima i Jevrejima. U teroru su učestvovali i pojedini Bošnjaci bliski režimu, predvođeni Hadžićem i Šuljkom, ali je većini bošnjačkog stanovništva vrlo brzo postalo jasno da ustaška politika vodi u katastrofu. Zašto se onda bosanski Muslimani nisu masovno odazvali ustanku već 1941. godine, kada je Komunistička partija Jugoslavije pozvala na oružani otpor? Razloga je bilo više.
Prvo, ustaše nisu odmah krenule na Muslimane, njihov glavni udar bio je usmjeren protiv Srba i Jevreja. Time su Bošnjaci na početku rata ostali pošteđeni najgorih represalija, što je kod dijela stanovništva stvorilo iluziju da će se moći “izvući” bez rata.
Drugo, veliki problem bila je saradnja partizanskih odreda i četnika u ranim mjesecima ustanka. Do novembra 1941. ta saradnja je bila i formalna, kasnije i prešutna. Međutim, četničke jedinice su upravo tada vršile masovne pokolje nad bošnjačkim selima u istočnoj Bosni i Hercegovini. U takvim okolnostima, Muslimani su sa strahom gledali na svaki ustanički pokret u kojem su dominirali Srbi, jer su često, čak i pod partizanskom komandom, jedinice sudjelovale u pljačkama i ubistvima Muslimana.
Treće, samo jugoslavensko društvo bilo je duboko podijeljeno. Bošnjački politički prvaci, od JMO pa do lokalnih uglednika, bili su rastrgani između pokušaja da pronađu modus vivendi s NDH, da zaštite narod od četnika, ili da ostanu neutralni. Odluka o priključivanju partizanima značila je ulazak u borbu neizvjesne sudbine.
Krah Kraljevine Jugoslavije i stvaranje NDH postavili su Bošnjake pred jedno od najtežih pitanja u njihovoj modernoj historiji. S jedne strane, imali su formalno priznanje i uvažavanje u okviru NDH, ali je to bilo u sklopu režima koji je bio zasnovan na fašističkom teroru i koji je Bošnjake instrumentalizirao kao “najčišće Hrvate”. S druge strane, ustanički pokret, iako je nosio obećanje slobode i antifašizma, u prvim mjesecima nije pokazivao senzibilitet prema bošnjačkim stradanjima.
Upravo u tom raskoraku nalazimo objašnjenje zašto su Bošnjaci 1941. i 1942. ostali relativno po strani, a masovnije počeli ulaziti u NOP tek kasnije, kada se partizanski pokret jasno profilirao kao jedini autentično antifašistički i kada su njegove odluke u Bihaću i Mrkonjić Gradu pokazale da Bosna i Hercegovina neće nestati kao politički entitet.
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) već u aprilskim danima sloma države počinje pripremati oružani otpor. Partijske strukture u Bosni i Hercegovini dobijaju jasne zadatke: oružje ne predavati, organizovati prve partizanske grupe, agitovati među seljacima i radnicima. Već u maju, junu i julu 1941. iz Centralnog komiteta stižu proglasi koji pozivaju na opći ustanak protiv okupatora. Pokrajinski komitet KPJ za Bosnu i Hercegovinu tim dokumentima se posebno obraća i Muslimanima, pokušavajući ih privući antifašističkom frontu.
Dana 12. jula 1941. CK KPJ izdaje poznati proglas, svojevrsni manifest ustanka. Komunisti su pozvani da stanu na čelo naroda, da formiraju partizanske odrede i da povedu borbu za oslobođenje. Samo dan kasnije, 13. jula, Pokrajinski komitet KPJ za BiH održava sjednicu u prisustvu delegata CK-a Svetozara Vukmanovića Tempa. Donosi se odluka o obrazovanju oblasnih štabova za Hercegovinu, Bosansku krajinu, Sarajevsku i Tuzlansku oblast.
To je značilo da se Bosna i Hercegovina već u ljeto 1941. pretvorila u prostor s više ustaničkih žarišta. Ali, iako je Partija formalno imala multietnički karakter, sam ustanak je u prvim mjesecima imao izrazito srpski obilježaj. Muslimani su, iz niza razloga, u manjem broju pristupali, a oni koji su ulazili često su nailazili na hladan prijem i nepovjerenje. Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da Bošnjaka nije bilo uopće. Naprotiv, brojni komunisti i simpatizeri KPJ iz redova Muslimana zauzimali su važne pozicije u novonastalim strukturama.
Tako je u Hercegovini prvi komandant štaba bio dr. Safet Mujić, a politički komesar Safet Pašić. U Bosanskoj krajini, komesar oblasnog štaba bio je Osman Karabegović, u Sarajevskoj oblasti Hasan Brkić, a u Tuzlanskoj Pašaga Mandžić kao zamjenik komandanta. Osim njih, isticali su se Fadil Jahić, Mahmut Bušatlija, Enver Šiljak, Kasim Hodžić, Šefket Maglajlić, Avdo Humo.
Njihova prisutnost pokazuje da je članstvo KPJ u BiH doista imalo višenacionalni sastav, u gradovima su Muslimani činili značajan dio partijske baze. Ali masa ustanika, koja je spontano dizala bunu protiv ustaša, bila je gotovo isključivo srpska. Tu nastaje prva velika napetost: Partija je željela multietnički front, ali realnost terena donosila je jednostranu sliku.
Treba naglasiti kako se već od ljeta 1941. uspostavlja saradnja partizanskih i četničkih štabova. Do sredine novembra ta saradnja je bila i ugovorna, a potom prešutna. Ali činjenica da su partizanske jedinice djelovale zajedno sa četnicima, ili da su dijelile komandu, kompromitirala je NOP u očima Muslimana. Jer četnici su već tada vršili pokolje nad bošnjačkim stanovništvom, posebno u istočnoj Bosni. Među ustanicima se širila parola da su “Muslimani krivi” za ustaške zločine nad Srbima. To je dovelo do netrpeljivosti i mržnje prema svima bez razlike. Mnogi komunisti Muslimani morali su živjeti pod ilegalnim srpskim imenima, primjerice, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Podgrmeč Šefket Maglajlić krio se pod imenom Mirko Novaković. Sve to stvaralo je atmosferu straha i nepovjerenja
Svetozar Vukmanović Tempo, delegat CK KPJ za BiH, u svojim memoarima otvoreno piše o toj saradnji. Čak i jedinice pod partizanskom komandom, ističe on, često su se ponašale prema Muslimanima kao i četnici, pljačkali su, zastrašivali i ubijali. Njegov stav je bio da takva politika vodi ka utapanju partizanskih odreda u četničke bande i gubljenju političke inicijative.
Slične ocjene nalazimo kod Avde Hume, jednog od najvažnijih muslimanskih komunista. U svojim sjećanjima on piše da su “akcije četnika ostavljale dubok utisak na muslimansko stanovništvo, koje je osjećalo da je izloženo fizičkom istrebljenju”. U takvim uslovima, ustaše su lako pridobijale Muslimane za svoje milicije i Crnu legiju.
Posebno dramatična bila je situacija u istočnoj Bosni i Hercegovini. Već u jesen 1941. četničke jedinice pod komandom oficira iz Srbije, poput Jezdimira Dangića, izvršile su masovne pokolje nad muslimanskim selima. U Bosanskoj krajini ustaničke grupe su često išle u borbu pod parolom “protiv Turaka”. U Hercegovini su izvještaji Hume i Uglješe Danilovića bilježili strašna ubistva i pljačke. Muslimanski komunisti Mahmut Džikić i Mustafa Husković ubijeni su samo zato što su bili Muslimani. Čak i tolerantniji partizanski komandanti morali su se suočiti s realnošću da ustanička masa ne želi saradnju s Muslimanima, bez obzira na njihovu ideološku pripadnost.
I pored toga, od samog početka rata postoje primjeri aktivnog učešća Muslimana. Već 1941. pri različitim odredima formiraju se muslimanske čete i bataljoni. Najznačajniji je slučaj Muslimanske čete Romanijskog NOP odreda. Ova jedinica nastala je u oktobru 1941. u selima Osova, Šatorovići i Okruglo kod Rogatice. Od 1300 stanovnika, preko stotinu Muslimana stupilo je u partizane. Komandant čete bio je Mujo Hodžić, politički komesar Derviš Numić, a kasnije se jedinica razvila u Muslimanski bataljon sa tri čete.
U naredne dvije godine kroz bataljon i jedinice koje su nastale iz njega prošlo je preko 300 boraca, od kojih je 93 poginulo, a četvorica su proglašena narodnim herojima. Iz ovog jezgra kasnije nastaju 3. muslimanska četa Prvog istočnobosanskog proleterskog bataljona, 3. muslimanski bataljon 6. istočnobosanske brigade, i na kraju 16. muslimanska brigada.
Formiranje Muslimanskog bataljona imalo je ogromnu simboličku vrijednost. Ono je pokazalo da Muslimani mogu i hoće biti dio partizanskog pokreta, te da antifašistički front nije ekskluzivno srpski. Time je razbijana i četnička propaganda, koja je sve Muslimane izjednačavala s ustašama, i ustaška propaganda koja je ustanak prikazivala kao “četnički”.
U jesen 1941. i zimu 1942. četnički zločini postaju masovni. Najviše su stradala sela u istočnoj Bosni i Hercegovini. Svjedočenja iz tog perioda govore o paljenju cijelih mahala, ubijanju žena i djece, protjerivanjima. To je definitivno prelomilo odnos Muslimana prema ustanicima: sve više su tražili zaštitu, a jedinu realnu vojnu silu koja je mogla stati pred četnike predstavljali su partizani.
Međutim, istovremeno dolazi do velike krize unutar NOP-a. Četnički pučevi u partizanskim odredima, lijeva skretanja i prelazak u “drugu etapu revolucije” doveli su do gašenja NOP-a u Hercegovini, a u istočnoj Bosni opstajao je samo manji broj jedinica. No, partizani uspijevaju da se reorganizuju. Već u proljeće 1942. dolazi do prodora brigada iz Hercegovine prema Bosanskoj krajini. U ljeto 1942. stvoren je širok koridor od juga do zapada Bosne, oslobođeni su brojni gradovi, a posebno značajno, u novembru 1942. oslobođen je Bihać, gdje će se uskoro održati Prvo zasjedanje AVNOJ-a.
Prodor partizanskih brigada iz istočne Bosne i Hercegovine ka zapadnoj Bosni tokom ljeta i jeseni 1942. bio je ključan strateški za preživljavanje NOP-a. Nakon teških ofanziva, partizani su uspjeli zauzeti čitav niz gradova: Konjic, Livno, Glamoč, Ključ, Jajce, Mrkonjić Grad. Najznačajniji događaj desio se početkom novembra 1942. kada je oslobođen Bihać, zajedno sa Cazinom, Bosanskom Krupom i Velikom Kladušom.
Tako je stvorena tzv. Bihaćka republika, prostrana slobodna teritorija koja je obuhvatala čitavu zapadnu Bosnu i pogranična područja Hrvatske. Bihać je postao privremena prijestonica NOP-a. Upravo ovdje, u tom gradiću na Uni, od 26. do 27. novembra 1942. održano je Prvo zasjedanje AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije) događaj koji je predstavljao prekretnicu u političkom profiliranju partizanskog pokreta.
Za Bošnjake, oslobođenje zapadne Bosne imalo je dodatnu važnost. Na području Cazina, Velike Kladuše i dijela bihaćkog i bosanskokrupskog sreza, Muslimani su činili većinu stanovništva, oko 100.000 ljudi. To je bio prvi put da je NOP mogao da razvija političku i vojnu aktivnost na teritoriji s većinskim muslimanskim stanovništvom.
Pristupanje uglednih muslimanskih političara NOP-u imalo je snažan efekat. Najvažniji među njima bio je Nurija Pozderac, dugogodišnji prvak JMO, senator i potpredsjednik jugoslavenske Narodne skupštine. Njegov dolazak partizanima značio je mnogo više od ličnog čina, bio je to signal muslimanskoj inteligenciji i seljaštvu da NOP nudi političku platformu u kojoj će Bošnjaci imati mjesto.
Pozderac je tokom 1942. i 1943. obilazio sela Krajine, održavao konferencije i zborove, pozivao Muslimane da uđu u partizanske redove i time osiguraju svoju budućnost u zajednici ravnopravnih naroda. Njegov autoritet bio je ogroman: kao ugledni političar, ali i kao čovjek koji je imao povjerenje naroda. Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, Nurija Pozderac izabran je za jednog od potpredsjednika Izvršnog odbora. U svojoj izjavi tada je jasno rekao da mu je mjesto u redovima NOP-a, “u čijim se redovima bore najbolji sinovi naših naroda”, pozivajući Muslimane da krenu istim putem. Njegova pogibija na Sutjesci u ljeto 1943. bila je težak gubitak, ali i simbol mučeničke žrtve koju su Bošnjaci dali za slobodu.
Do sredine 1942. i posebno tokom 1943. partizanski pokret je uvidio nužnost aktivnog privlačenja Muslimana. Iskustva iz istočne Bosne i Hercegovine, gdje su četnički pokolji prijetili da gurnu Bošnjake u ustaške milicije, pokazala su da bez oslonca u muslimanskom stanovništvu NOP ne može uspjeti.
Partizani su počeli mijenjati retoriku i praksu. Umjesto da se Muslimane posmatra s nepovjerenjem, sada se naglašavala njihova ravnopravnost, formirale su se muslimanske čete i brigade, davala imena koja su isticala njihov identitet. Sve više Muslimana postavljano je na komandne i političke funkcije: Hasan Brkić, Pašaga Mandžić, Avdo Humo, Osman Karabegović, Fadil Jahić i mnogi drugi.
Promjena je bila i u političkom smislu. Partizanski pokret sve jasnije se predstavljao kao savez svih naroda, a ne kao srpski ustanak. Tome je posebno doprinijelo Prvo zasjedanje AVNOJ-a, gdje su donesene odluke o federativnom uređenju Jugoslavije i o ravnopravnosti svih naroda. Na zasjedanju u Bihaću, AVNOJ je sebe proglasio najvišim političkim predstavništvom naroda Jugoslavije. Time je stvoren politički okvir za novu državu koja neće biti restauracija stare Kraljevine, već federacija ravnopravnih naroda.
Za Muslimane u Bosni i Hercegovini to je imalo presudno značenje. U kontekstu u kojem je NDH nastojala da ih svede na “Hrvate islamske vjere”, a četnici su ih tretirali kao “Turke” predviđene za istrebljenje, AVNOJ je ponudio treći put, ravnopravnost i priznanje posebnog identiteta u zajedničkoj borbi.
U tom smislu, AVNOJ je bio prvi politički forum na kojem su Bošnjaci, kroz svoje predstavnike, imali priliku artikulirati vlastite interese u okviru antifašističkog pokreta.
Godina 1943. donijela je i najteža vojna iskušenja. Tokom Četvrte i Pete neprijateljske ofanzive, poznatijih kao bitke na Neretvi i Sutjesci, partizanski pokret je pretrpio ogromne gubitke. Ali istovremeno, to su bile i bitke koje su, paradoksalno, učvrstile njegovu reputaciju i legitimitet. U njima su učestvovale i muslimanske jedinice, a brojni Bošnjaci su položili svoje živote. Nurija Pozderac, kako je već spomenuto, poginuo je na Sutjesci, ostavivši snažan simbol otpora i žrtve. Upravo poslije tih bitaka, partizani su izašli kao jedina organizirana vojna snaga koja je mogla parirati okupatoru i domaćim kvislinzima. To je dodatno uvjerilo Muslimane da u njihovim redovima leži budućnost.
Oktobar 1943. donosi događaj koji je mnogi savremenici opisali kao “pravi preokret”: oslobođenje Tuzle. Bio je to prvi veći industrijski centar i grad s većinskim muslimanskim stanovništvom koji je pao u ruke partizana.
U Tuzli su partizani dočekani s odobravanjem, a brojni Muslimani odmah su pristupili NOP-u. To je bio signal širom Bosne i Hercegovine da se stvari mijenjaju – NOP više nije djelovao samo u planinama i selima, nego i u gradovima, i to onima s bošnjačkom većinom. Oslobođenje Tuzle, u kombinaciji s političkim odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, imalo je presudnu ulogu u masovnom prilasku Muslimana NOP-u.
Poseban značaj za Bošnjake imalo je Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, 25. i 26. novembra 1943. godine. Tamo je donesena historijska odluka: Bosna i Hercegovina se vraća na političku kartu kao federalna jedinica unutar nove Jugoslavije, ravnopravna sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Crnom Gorom i Makedonijom. U Deklaraciji ZAVNOBiH-a stoji da Bosna i Hercegovina “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska”. Time je, barem na papiru, potvrđena ravnopravnost tri naroda.
Za Muslimane, to je bilo priznanje njihovog historijskog i političkog subjektiviteta. Nakon decenija u kojima su bili tretirani kao “vjerska skupina” ili kao “ostatak Osmanlija”, sada su prepoznati kao ravnopravan narod. ZAVNOBiH je postao osnova na kojoj će kasnije biti izgrađena i moderna bosanskohercegovačka državnost.
U masovnijem prilasku Muslimana NOP-u važnu ulogu odigrali su intelektualci i političari koji nisu nužno bili komunisti, ali su shvatili značaj antifašističkog fronta. Osim Nurije Pozderca, istaknuli su se Sulejman Filipović, profesor i intelektualac, koji je svojim autoritetom pridobijao omladinu, Hamdija Čemerlić, pravnik i univerzitetski profesor, koji je aktivno učestvovao u političkom radu, Muhamed Sudžuka, advokat i javni radnik, Avdo Humo, komunistički lider iz Mostara, koji je imao ključnu ulogu u Hercegovini, Hasan Brkić, politički komesar i kasniji visoki funkcioner. Njihovo djelovanje pokazuje da ulazak Muslimana u NOP nije bio samo vojni proces, već i političko-intelektualni. Riječ je o generaciji koja je vjerovala da je antifašistička borba put ka modernoj, ravnopravnoj Bosni i Hercegovini.
Godine 1944. partizanski pokret ulazi u završnu fazu rata. Saveznici priznaju NOVJ i Tita kao legitimnu vojnu silu, a kraljevska vlada u egzilu potpisuje sporazume s Titom pod pritiskom Londona i Moskve. Paralelno, na terenu se širi narodnooslobodilački pokret, sve veći broj brigada i divizija regrutira nove borce.
Za Bošnjake, 1944. predstavlja godinu konačnog masovnog uključivanja u NOP. Sada već postoji mreža muslimanskih brigada i bataljona, a bošnjački komunisti i političari zauzimaju ključne položaje u partijskim i vojnim strukturama. U Bosanskoj krajini, istočnoj Bosni i Hercegovini, u Podrinju i Sandžaku, hiljade mladih Muslimana stupaju u partizanske redove. Najveći priliv desio se nakon oslobođenja većih gradova: Mostara, Sarajeva, Tuzle, Zenice, Travnika. Tamo su lokalni odbori NOP-a organizirali masovne mobilizacije, a mnogi mladići, ali i djevojke, dobrovoljno su stupali u partizanske jedinice.
Bošnjaci su u završnim operacijama NOP-a odigrali važnu ulogu. Njihove jedinice učestvuju u borbama za oslobođenje Dalmacije, Sandžaka, Crne Gore i Srbije, a posebno u završnim operacijama za oslobođenje Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Jedna od najistaknutijih jedinica bila je 16. muslimanska brigada, koja je ponikla iz ranijih muslimanskih bataljona u istočnoj Bosni. Ova brigada, zajedno s drugim muslimanskim jedinicama, dala je ogroman doprinos u probijanju njemačkih linija i oslobađanju gradova. Također, brojni Bošnjaci nalazili su se na rukovodećim funkcijama pa su time Bošnjaci učvrstili i vojnu i političku poziciju unutar pokreta.
U martu 1945. u Sarajevu se održava Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, na kojem je potvrđena državnost Bosne i Hercegovine i uspostavljena prva vlada. To je bio trenutak historijskog značaja: nakon više od pola milenija, Bosna i Hercegovina ponovo dobija svoje institucije, vlastitu vladu i predstavništvo. ZAVNOBiH je ostao upamćen kao simbol zajedništva i federalnog identiteta Bosne i Hercegovine. Posebno je važna činjenica da je u njegovim deklaracijama jasno naglašeno da BiH nije vlasništvo samo jednog naroda, već zajednička domovina Srba, Hrvata i Muslimana.
Proces približavanja Bošnjaka NOP-u bio je složen i pun protivrječnosti. Od početne rezervisanosti i nepovjerenja 1941, preko teških iskušenja 1942, do masovnog prilaska 1943–1945, to je priča o narodu koji je u vihoru Drugog svjetskog rata tražio sigurnost, ravnopravnost i priznanje. Učešće Bošnjaka u partizanskom pokretu bilo je presudno za očuvanje Bosne i Hercegovine kao posebne federalne jedinice i za afirmaciju bošnjačkog identiteta. Bez njihovog aktivnog učešća, teško bi bilo zamisliti poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu u granicama i obliku u kojem je obnovljena. Ova historijska epizoda pokazuje da su Bošnjaci, uprkos svim iskušenjima, pronašli svoj put u antifašističkoj borbi, dajući doprinos ne samo oslobođenju zemlje nego i vlastitoj političkoj emancipaciji.
IZVOR: Osman Sušić: „Bošnjaci/Muslimani i narodnooslobodliački pokret”
