Najznačajniji tragovi ranog islama u regionu pronađeni su upravo u Tashbulaku, planinskom naselju koje je u periodu od 8. do 11. stoljeća predstavljalo središte zanatstva i trgovine. Arheolozi su ovdje otkrili jedno od najvećih srednjovjekovnih grobalja u visinskim predjelima Centralne Azije, sa oko 650 ukopa, i gotovo svi nose jasna obilježja islamskog pogrebnog običaja. Posebno je upečatljivo što su tijela položena bez ikakvih grobnih priloga, nema oružja, nakita ni keramike, što je bio standardni dio preislamskih nomadskih ukopa

U zabačenim planinama Uzbekistana, na visinama gdje i ljeti pada snijeg, arheolozi su otkrili izgubljeni grad koji mijenja savremeno razumijevanje Puta svile. Tugunbulak, skriven stoljećima iznad Tashbulaka, pokazao se kao ogromno srednjovjekovno središte industrije željeza, trgovine i susreta nomadskih kultura. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, pod kamenjem i travom otkrivene su zidine, utvrde, radionice i grobnice ratnika koje upućuju na ranu moć Turkijskog kaganata. Ovo otkriće ruši stereotipe o nomadima kao sporednim akterima i pokazuje da su planine bile srce prvih trgovačkih mreža Eurasije

U visoravnima Uzbekistana, na skoro 7.000 stopa nadmorske visine, gdje se ljetna žega prelama sa hladnim planinskim vjetrovima, a snijeg se ponekad zadrži do početka ljeta, arheolozi su posljednjih godina naišli na otkriće koje je potpuno promijenilo razumijevanje nastanka Puta svile. Tugunbulak, područje koje je izgledalo kao još jedna zabačena planinska dolina, otkrio se kao ogroman, zaboravljeni srednjovjekovni grad. Njegovo postojanje ne samo da mijenja priču o tome kako je nastala najpoznatija trgovačka mreža u svijetu, nego i o tome ko ju je zaista izgradio.

Priča počinje jednostavno: tim naučnika predvođen Michaelom Frachettijem, Farhodom Maksudovim i Sanjyot Mehendaleom zaputio se u planine tražiti tragove bronzanodobnih stočara koji su prije četiri milenija prelazili ove livade. Putovanje je vodilo serpentinama kroz ljetovališta i kanjone, pa preko visoravni nalik zgužvanom papiru, sve do područja gdje danas žive samo pastiri i poneki farmer. A onda neočekivani prizor. Keramički fragmenti, zidovi u pravouglim linijama, ostaci utvrđenja. Ono što se činilo kao neugledna planinska dolina pokazalo se kao monumentalni arheološki lokalitet.

Iskopavanja su potvrdila da se ovdje, na ekstremnoj nadmorskoj visini i u klimi u kojoj danas jedva ko živi tokom cijele godine, prije hiljadu godina nalazilo urbano središte širine oko 300 hektara, dvostruko veće od Pompeja. Tamo gdje su danas samo stijene i pokoji čobanin, u srednjem vijeku su stajale masivne zidine, stražarske kule, radionice i čitave ulice radišnih metalurga.

„Ovo mjesto nema nikakvog smisla“, ponavljao je Frachetti dok je posmatrao pravilne linije u pejzažu pri zalasku sunca. Kako je moguće da je na ovakvoj visini, gdje su zime brutalne, a sezona rasta kratka, procvjetao grad industrijske moći?

Odgovor je ležao u zemlji. Rudna stijena koju je Maksudov podigao s tla bila je teška kao da je od metala. „Unutra su željezne kuglice,“ objasnio je. Tugunbulak je bio centar za proizvodnju željeza: ovdje su se kovali mačevi, noževi, strelice i poljoprivredni alati koji su hranili vojne i trgovačke mašinerije Skita, Huna, Mongola i brojnih drugih sila koje su se smjenjivale u centralnoazijskim stepama.

U arapskim geografskim spisima iz 10. stoljeća pominje se planinski grad po imenu Marsmanda: mjesto bez vrtova i vinograda, ali sa „divnim pašnjacima i cvjetnim livadama“ i, što je najvažnije, centar za obradu željezne rude koji je privlačio ljude iz dalekih krajeva. Decenijama nije bilo jasno gdje se taj grad nalazio. Sada mnogi stručnjaci vjeruju: Tugunbulak i Marsmanda su isto mjesto. Opisi terena, hladnoće, ljepote i industrijske aktivnosti podudaraju se gotovo savršeno.

Prekretnica u istraživanju dogodila se slučajno. Dok su arheolozi 2015. radili na obližnjem Tashbulaku, manjem, ali važnom trgovačkom centru iz srednjeg vijeka, jedan lokalni šumar im je rekao da i on u svom dvorištu ima „slične komade keramike“. Vodio je tim preko grebena, a tamo su arheolozi ugledali kilometre zidova i terasa. Tugunbulak je cijelo vrijeme bio tik iznad Tashbulaka, ali niko ranije nije mogao sagledati njegov puni obim.

Zbog ogromnih razmjera, istraživanja su čekala dolazak novih tehnologija. Tek 2022. tim je uspio upotrijebiti dronove s lidar senzorima, tehnologiju koja može mapirati tragove građevina ispod vegetacije. Rezultat je bio spektakularan: jasne konture četiri gradska sektora, široke avenije, tri velika utvrđena kompleksa i stotine terasa raspoređenih duž padina. Grad je bio toliko velik da se protezao kilometrima u svim smjerovima.

Iskopavanja u Tashbulaku, tri milje od Tugunbulaka, već su pokazivala postojanje razvijenog centra. Grad je između 730. i 1050. godine proizvodio oruđe i nakit, ugostio trgovačke karavane i služio kao sezonski punkt okupljanja nomada. Njegovo groblje sa 650 grobova bilo je jedna od prvih potvrda rane islamizacije planinskih zajednica: pokopi su bili orijentirani prema Meki, skromni i bez grobnih priloga što pokazuje da je bila riječ o muslimanima. Tek jedna grobnica odstupala je od ovih pravila, trag starijih vjerovanja.

Najznačajniji tragovi ranog islama u regionu pronađeni su upravo u Tashbulaku, planinskom naselju koje je u periodu od 8. do 11. stoljeća predstavljalo središte zanatstva i trgovine. Arheolozi su ovdje otkrili jedno od najvećih srednjovjekovnih grobalja u visinskim predjelima Centralne Azije, sa oko 650 ukopa, i gotovo svi nose jasna obilježja islamskog pogrebnog običaja. Posebno je upečatljivo što su tijela položena bez ikakvih grobnih priloga, nema oružja, nakita ni keramike, što je bio standardni dio preislamskih nomadskih ukopa.

Umjesto toga, pokojnici su sahranjeni u jednostavnim jamama, s glavama okrenutim prema sjeveru i licima usmjerenim prema zapadu, odnosno prema Meki. Takvo uniformno pridržavanje islamskih normi pokazuje da se zajednica vrlo rano i vrlo dosljedno priklonila novoj vjeri, što predstavlja rijedak i izuzetno vrijedan uvid u ranu fazu islamizacije planinskog pojasa između Samarkanda i Fergane.

Da se radilo o periodu prijelaza, svjedoči jedna jedina grobnica koja odstupa od opće prakse: u njoj su pronađeni skromni grobni prilozi, vjerovatno posljednji tragovi starijih vjerovanja koja su preživjela u rubnim dijelovima zajednice. Upravo ta iznimka pokazuje koliko se brzo i duboko islam širio regionom, ali i kako su preislamske tradicije još uvijek tinjale, ne posve iščezle.

Nalazi iz Tashbulaka dopunjuju pisane izvore koji svjedoče da su arapske vojske u osmom stoljeću donijele islam u Centralnu Aziju, ali da je njegova potpuna dominacija uslijedila tek stoljećima kasnije. Ovako rano, dosljedno islamsko groblje u planinskoj nedođiji otkriva da su i udaljene, „nevidljive“ zajednice bile uključene u velike religijske i kulturne tokove Puta svile, te da su upravo takva mjesta bila most između nomadskih tradicija i novog duhovnog poretka koji je zahvatio čitav region.

Tek nakon otkrića Tugunbulaka naučnici su shvatili da Tashbulak, dotad smatran glavnim otkrićem, ustvari nije bio ništa drugo nego predgrađe daleko većeg urbanog kompleksa.

Jedno od najznačajnijih otkrića u Tugunbulaku desilo se kada je ispod slojeva zemlje pronađen grob ratnika s konjem. Ovakav tip sahrane je izuzetno rijedak u Centralnoj Aziji; do sada su pronađena samo tri slična slučaja. Čovjek, sahranjen sa svojim konjem i oružjem, vjerovatno je bio pripadnik rane elite Turkijskog kaganata, koji se u šestom stoljeću prostirao od Mongolije do Kavkaza.

Među predmetima iz groba nalazila se i koštana strijela koja ispušta zastrašujući zvižduk, psihološko oružje namijenjeno da uplaši neprijatelja prije nego što ga pogodi. Pored nje, metalne strelice, noževi, bronzane naušnice i dijelovi konjske opreme svjedočili su o ratničkom svijetu koji je oblikovao historiju regije.

Otkrića potvrđuju tezu koju Frachetti godinama zagovara: Put svile nije nastao samo u velikim gradovima poput Samarkanda ili Buhare. Njegovi temelji izgrađeni su na planinskim livadama, gdje su se bronzanodobni i srednjovjekovni pastiri sastajali, trgovali i razmjenjivali znanje. Gorski prolazi bili su mjesta gdje se širio ječam iz Kine, pšenica sa Bliskog istoka, metali iz stepa, tkanine, konji i vjerske ideje.

Tugunbulak se sada javlja kao jedna od ključnih spona te mreže. To nije bio samo industrijski centar, nego i čvorište susreta, mjesto gdje su se miješali nomadski svjetovi, gdje su se dogovarali brakovi, formirali savezi i širila roba koja je putovala kontinentom.

Tugunbulak mijenja način na koji se razumije Centralna Azija. Umjesto slike nomada kao rubnih grupa koje povremeno upadaju u bogate gradove, otkrića pokazuju da su planinske zajednice bile pokretači trgovine, inovacija i povezivanja. Njihova mobilnost, znanje o terenu i pristup resursima učinili su ih ključnim karikama ranih trgovačkih mreža.

Grad u planinama pokazuje i koliko je historija splet neočekivanih puteva: ono što se danas čini nenaseljivim i zabačenim, prije hiljadu godina moglo je biti jedno od najvažnijih industrijskih središta kontinenta.

Istraživanja Tugunbulaka tek su počela. Kako iskopavanja budu napredovala, moguće je da će ovaj lokalitet postati jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta Centralne Azije. Naučnici se nadaju da će nova otkrića dati jasniju sliku života u gradu: kako su ljudi radili, putovali, trgovali, čemu su se nadali i kako su uopće preživjeli ekstremnu klimu.

Jedno je već sigurno: Tugunbulak i Marsmanda više nisu mit. To je grad koji je stoljećima spavao pod snijegom, čekajući trenutak da ispriča svoju priču, priču o civilizaciji na krovu svijeta koja je oblikovala jedan od najvažnijih trgovačkih puteva u historiji.

IZVOR: Smithsonian magazin