Tuđman me želio za ministra, Vesna Parun htjela je da naslijedim njezine pjesme, a Cat Stevens se humanitarno angažirao u Hrvatskoj i BiH nakon razgovora sa mnom

Dok sjedimo u stanu nedaleko od Iblerova trga, okruženi stručnim medicinskim knjigama i zavodljivim datuljama raspoređenih u zdjelici ispred nas, prof. dr. Izet Aganović, ugledni dijabetolog, endokrinolog i strastveni humanitarac, polako prelistava fotografije iz svoje bogate arhive. Već na prvi pogled postaje jasno da će naš razgovor biti sve samo ne površan. S lakoćom mi objašnjava kako je dijabetes, kojem je posvetio svoju znanstvenu karijeru, stoljećima mijenjao svoje lice, povlačeći crtu od povijesnih početaka do današnjih dana. Priča o tome kako genetika i način života oblikuju tijek bolesti i otvara pitanje utjecaja farmaceutske industrije na živote pacijenata. Ali Aganović nije samo liječnik i znanstvenik, povijest njegova života neraskidivo je utkana i u svijet umjetnosti i kulture.

Iza njega je više od desetljeća mirovine, a njegovo je ime obilježeno i prisnim prijateljstvima s Karlom Metikošem, Vesnom Parun, Arsenom Dedićem, Catom Stevensom, pa čak i s praunukom ruskog pisca Gogolja. Sve te veze svjedoče da je riječ o iznimno složenoj osobi – liječniku, humanitarcu i prijatelju, piše današnji Večernji list.

“Rođen sam u Sanskom Mostu 22. travnja 1944. godine. No budući da su tijekom borbi s Nijemcima spaljene sve matične knjige, moja je baka poslije izjavila da sam zapravo rođen nekoliko dana nakon završetka rata. Tako su me upisali kao da sam rođen 20. svibnja 1945. – godinu dana sam se pomladio zahvaljujući baki. I slavim oba: jedan privatno, u krugu obitelji, a drugi javno”, rekao je Aganović u razgovoru za zagrebački dnevnik.

Vaši su roditelji, kako sam negdje pročitao, bili partizani?

Otac je bio partizan. Sudjelovao je u oslobođenju Zagreba, a mene su u Zagreb doveli nekoliko dana nakon toga, kad sam imao nepunih godinu dana. Od tada sam stanovnik ovoga grada, punih osamdeset godina.

Čime su se bavili vaši roditelji? Kako ste živjeli u Zagrebu?

Kako je otac bio u vojsci, dobili smo stan u Selskoj ulici, gdje sam krenuo u osnovnu školu. Kad smo poslije dobili veći stan kod Kvaternikova trga, prešao sam u školu u Filipovićevoj. Upisao sam Drugu gimnaziju u Križanićevoj, ali budući da je malo tko učio poput mene francuski, prebacili su nas u Osmu eksperimentalnu gimnaziju u Dobojskoj. To je bila fenomenalna škola, financirana europskim sredstvima i s najboljim profesorima iz cijeloga grada. Već u prvom razredu izabran sam za predsjednika škole.

Predsjednika škole?

Zapravo predsjednika učenika. Sjećam se zanimljivog trenutka kad mi je pristupio maturant koji me zamolio za pomoć jer nije mogao redovito dolaziti na nastavu zbog putovanja, pa je maturirao izvanredno. Dao sam mu punu podršku, a tek poslije sam shvatio da je to bio Karlo Metikoš, poznat kao Matt Collins. Tako je krenulo moje prijateljstvo i poznanstvo s njim i Josipom Lisac, još od 1963. godine.

Jeste li se često družili?

Jesmo, znali smo se sastajati i kod mene doma. Bili smo bliski prijatelji. Sjećam se toga tužnog 10. prosinca 1991., kad me je Josipa nazvala, bio sam tada na Rebru, odmah sam otišao k njima na Knežiju, ali bilo je kasno za Karla. No da nastavim, s petnaest godina otišao sam na omladinsku radnu akciju kod Leskovca, a nakon drugog razreda srednje škole išao sam u Makedoniju. To me jako osamostalilo – putuješ sam, donosiš vlastite odluke, i to mi je kasnije puno pomoglo. Po povratku sam završio gimnaziju i dvojio između medicine i režije.

Zašto ste uopće razmatrali režiju?

Mislim da sam imao organizacijski impuls. I režija i medicina zahtijevaju dobru organizaciju, trebaš imati sinopsis u glavi, znati što slijedi, brzo donositi odluke, raditi selekcije. Moj razrednik, profesor Pavle Jurković, jednom mi je rekao: “Aga, pitaju me kolege profesori ima li taj tvoj mali genijalac stvarno IQ preko 150?” Imao sam sposobnost brzog odlučivanja i širi pogled na stvari.

Tijekom gimnazije i studija organizirali ste studentska putovanja?

Da, organizirao sam putovanja po Europi. Ferijalni savez je nudio popuste ako ideš autobusom, imaš 50 posto popusta. Mi smo unajmili autobus i vikendima putovali u Beč, Budimpeštu, Prag, Rim, Pariz, Varšavu… U Poljskoj je bilo posebno zanimljivo jer je sve bilo jeftinije pa je vladala prava navala. S nama je išao i Vladimir Mihaljević Miha, koji je tada studirao arhitekturu, a kasnije je postao menadžer. Tamo je upoznao Poljakinju koja ga je, kako kaže, “gurnula” u show business.

Da, naši su pjevači u Rusiji bili vrlo popularni jer zapadni izvođači nisu mogli tamo dolaziti. Bio sam dobar s Arsenom, Vicom Vukovom, Ivicom Šerfezijem, Ljupkom Dimitrovskom… pa sam preko njih kupovao avionske karte. Kako su imali puno rubalja koje nisu mogli potrošiti, kupili su mi jednom prilikom kartu iz Moskve do New Delhija i nazad za 500 rubalja. Uskoro sam shvatio trik na putovanjima: ako let čekaš dva dana, aviokompanija plaća tvoj boravak u gradu. Tako sam praktično putovao o trošku i avioagencija i obišao pola svijeta za stotinjak dolara.

Jeste li ikada doživjeli nešto neugodno na putovanjima?

U Japanu sam imao djevojku i bio sam joj u posjetu, a Japanci su mislili da sam Amerikanac. Tada je vladala netrpeljivost prema njima pa je bilo neugodno. Kad sam im objasnio da nisam Amerikanac, sve se smirilo. Osim toga, nikad nisam imao ozbiljnih problema.

Ni u Pakistanu, Afganistanu…?

Ne, Afganistan je bio prekrasna i mirna država krajem 60-ih. U tu sam zemlju svratio po povratku iz Indije, gdje sam jednom bio kod Majke Terezije.

Kako ste je upoznali?

Radio sam u “Vuku Vrhovcu” – tada Zavodu za dijabetes. Naša šefica laboratorija bila je bivša časna sestra Marija Prosenjak. Profesor Zdenko Škrabalo, poslije ministar vanjskih poslova, bio je naš direktor. Njoj je nudio ostanak i nakon mirovine, no rekla je da ima misiju koju mora ispuniti. Ubrzo smo saznali o čemu se radi.

Kao ogranak Svjetske zdravstvene organizacije često smo putovali u Indiju i Bangladeš, a profesorica Prosenjak organizirala nam je susret s Majkom Terezijom u Calcutti. U delegaciji smo bili profesor Škrabalo, profesorica Lipovac, glavna sestra Vuletić i ja. Profesorica Prosenjak nije išla s nama – bila je u džungli s gubavcima. Majka Terezija nas je primila i cijeli dan provela s nama, od jutra do večeri. Pokazala nam je što i kako radi. Dolazile su joj vrlo bogate žene, milijunašice, koje su po cijele dane volontirale kod nje. Bila je to impresivna slika.

Pitao sam je nakon svega kako mogu pomoći: “Vi ste doktor, nama trebaju lijekovi.” Čim sam se vratio, organizirao sam kontejner lijekova, koji smo poslali preko don Luke Depola, tada urednika Malog koncila. Kontejner je stigao Majci Tereziji, a kardinal Kuharić osobno mi je zahvalio.

Kakav je dojam ostavila na vas?

Skromna, potpuno posvećena drugima, ali i vrlo razgovorljiva. Cijeli je dan s nama pričala bez zadrške. Bila je krhka. Tadašnji jugoslavenski ambasador u Indiji Slavko Komar ispričao mi je da je na jednom primanju, kad joj je ponudio hranu, rekla: “Oprostite, ja ne bih jela, ali dajte mi pripremite paket hrane za moju sirotinju.” Kad je bila u Zagrebu, opet sam se sreo s njom.

Bili ste prijatelj s Arsenom Dedićem?

Budući da sam uređivao emisije “Po vašem izboru” na Radio Zagrebu, imao sam pristup diskografskoj industriji pa sam Arsenu nabavio vinile francuskih šansonijera, Charlesa Aznavoura i ostalih, što je učvrstilo naše prijateljstvo. Dok je 1964. godine bio na odsluženju vojnog roka u Otočcu, napisao mi je pjesmu “Moj prijatelj” i poslao prijedlog pjesme za Splitski festival “Kuća pored mora”. A kako sam često putovao, upoznao sam momka koji je radio na moskovskom aerodromu, zvao se Juraj Badrov. Rekao mi je jednom da piše pjesme, pa sam ga spojio s Arsenom i Juraj mu je napisao nekoliko prepjeva na ruski jezik.

No kad je o Rusiji riječ, ispričat ću anegdotu iz Lenjingrada. Bio sam na Baletu Kirov u tom gradu, a član baleta prišao mi je i rekao: “Čuj, Izete, jedan naš emigrirao je u London, bi li mu ponio paket, obradovat će se.” Tako je i bilo, a ja sam paket predao glavom i bradom – Rudolfu Nurejevu. Godine 1961., tijekom turneje s Baletom Kirov u Londonu, odobren mu je politički azil u Velikoj Britaniji, što je bio značajan događaj u kontekstu hladnog rata. Supruga i ja poslije smo išli na bračno putovanje u Lenjingrad. Moja prijateljica Nina Gogolj, praunuka pisca Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, dala nam je svoj stan. Bila je profesorica francuskog jezika i vodila je turističke grupe na francuskom. Upoznala se s kulturnim atašeom Francuske u Moskvi i zaljubili su se. No nije mogla ići iz zemlje, ali je uspjela pobjeći i pridružiti se budućem mužu Francuzu. Dvije godine poslije posjetili smo ih u Parizu.

Išli ste u Moskvu, ali bili ste i u Bratislavi kad su ruski tenkovi ušli u Čehoslovačku?

U Bratislavu sam stigao u kolovozu 1968. autobusom iz Beča i odsjeo u studentski dom. Kad odjednom čujem tutnjavu tenkova. Došao sam na glavni trg, Rusi otvorili kupole, izvirili i rekli da su došli braniti revoluciju. Kakvu revoluciju, ovdje nije bilo nikakve revolucije?! Vratio sam se u studentski dom, ali već sljedeći dan nije bilo otvorenih dućana ni restorana, nije bilo ničeg za jelo. Srećom, upoznao sam mladića koji je putovao iz Beča u Bratislavu, Bosanac iz istočne Bosne čija je obitelj prije šezdeset godina došla u Bratislavu. Njegov otac bio je predstavnik Čehoslovačke u UN-u u New Yorku. Tako da sam kod njih preživio tih četiri-pet dana.

Studirali ste medicinu, kakav je tada bio studentski život, koje su to godine?

Od 1963. do 1968. sam studirao, i radio na Radio Zagrebu emisiju “Po vašem izboru”. Tada se rock glazba nije mogla slušati drukčije nego preko nas. Imali smo Klub slušatelja – mladih ljudi koji nisu bili zadovoljni postojećim sadržajem. Izabrali su nas da uređujemo emisiju jedan dan u tjednu, i to je bila ludnica, svi su bježali iz škole da slušaju te emisije u kojima smo puštali The Rolling Stonese, Beatlese, Animalse…

Jeste li odmah nakon studija krenuli u medicinsku karijeru?

Diplomirao sam, pa prvo krenuo na put oko svijeta, a onda u vojsku. U Beogradu, na Medicinskoj akademiji, bilo nas je oko 150, iz Hrvatske samo desetak, ostali su bili iz Srbije. Te 1969. godine, 22. prosinca, na Dan JNA, bilo je primanje u Domu armije, gdje sam upoznao jednog mršavog Bosanca. Bio je to Kemal Monteno, i naše je prijateljstvo trajalo od tada pa sve do njegove smrti.

Vi ste ga poslije liječili?

Da. Godine 1995. Kemo i Indexi spremali su deset koncerata u Lisinskom, svi su bili rasprodani. Tada me je pozvala moja prijateljica i moja pacijentica Vesna Parun: “Čuj, bila sam dvije noći na koncertima i plakala sam. Pa sam za njega napisala pjesmu ‘Zaleđena česma’. Daj dovedi Kemu sutra na moju izložbu u Klub kulturnih radnika da mu nešto dam.” I dovedem ja Kemu, a Vesna mu preda papir: “Napisala sam ti pjesmu. Kad budeš imao vremena, uglazbi je.” Nekoliko godina poslije Stipica Kalogjera uglazbio je tu pjesmu, i to je po meni jedna od najljepših pjesama naše muzičke scene.

Koliko dugo ste poznavali Vesnu Parun?

Tridesetak godina. Bila je osebujna žena, imala je povećanu štitnjaču, koju nije dala operirati. Ovlastila me je da budem nasljednik njezinih autorskih prava, ali to nisam mogao prihvatiti. O Vesni se malo zna, recimo da je imala disleksiju, nije mogla čitati, ali je mogla pisati pjesme po cijele noći. Ne zna se ni da je bila velika navijačica Hajduka i jako je pratila nogomet, znala je sve o njemu.

A vi?

Kao liječnik imao sam puno prijatelja na obje strane. Sjećam se kako je Slaven Zambata, legendarni Sinjanin, golgeter koji je igrao u Dinamu, imao operaciju koljena, nakon koje je pao u depresiju i odbijao svu terapiju. Prišao sam mu i rekao: “Slavene, nemoj zajebavati, ajde idi na vježbe. Neće te boljeti nakon nekoliko dana i sigurno će ti biti bolje.” Nekako sam ga natjerao, počeo je vježbati i uskoro je prohodao. Tada mi je rekao: “Imao sam trenera Branka Zebeca koji je bio strašno okrutan, ali ti si dvaput gori od njega!” I Dražan Jerković bio je moj pacijent godinama…

Kako je tekla vaša medicinska karijera, koji je vaš najveći znanstveni uspjeh?

Završio sam staž u okviru interne medicine u “Vuku Vrhovcu”, gdje mi je profesor Škrabalo rekao: “Ti si čovjek za mene, školovat ću te da jednog dana budeš moj nasljednik.” Nakon godinu dana otišao sam u Pariz na postdiplomski studij koji organizira Svjetska zdravstvena organizacija – epidemiologija nezaraznih bolesti. Bilo je to prvi put da je studij održan na francuskom jeziku za dvadeset doktora iz frankofonskih zemalja. Od nas dvadeset, trojica su postala ministri zdravlja u frankofonskim zemljama, a jedan pomoćnik ministra zdravlja Francuske. To je bila moćna škola.

No Škrabalo me stalno gurao da postanem menadžer, a ne da radim s pacijentima: “Imam sto doktora, ali nemam nikoga s tvojim kapacitetima da bude menadžer.” Pa sam mu rekao: “Želim raditi s pacijentima, volim ih i oni vole mene.” Kažem mu i da imam ponudu u Njemačkoj, da idem tamo za mjesec dana na specijalizaciju ako ne ispuni moje uvjete, i tako je ipak pristao. Završio sam postdiplomski studij i specijalizaciju iz dijabetologije, magistrirao i doktorirao, ali mi nisu dali da radim na fakultetu, pa sam prešao na Rebro, gdje su mi ponudili radno mjesto na fakultetu. I na Rebru prva pacijentica bila je žena s dijabetesom kojoj je trebalo transplantirati srce i odmah su me uključili u tim.

Bio sam 1981. godine i predsjednik Samoupravne interesne zajednice zdravstva Grada Zagreba i prvi koji je u Zagrebu promijenio neke stvari. Prije mene u bolnici su dežurali svaki peti dan, ja sam uveo da svaka bolnica dežura svaki dan. To je moje djelo. Pokrenuo sam kardiovaskularnu kirurgiju, doveo Josipa Sokolića iz VMA iz Beograda u Hrvatsku da radi transplantacije srca, Svjetska zdravstvena organizacija na Malti je pokrenula velik projekt istra

U Zagrebu sam uveo da bolnice dežuraju svaki dan, a na svjetskom istraživanju o dijabetesu bio sam glavni klinički istraživač i naš “Croatian model” preuzele su mnoge zemlje.

Kada ste se počeli zanimati za politiku i ljudska prava?

Ozbiljnije sam se počeo baviti tim temama u vrijeme rata, dok sam bio predsjednik hrvatskog dobrotvornog društva Merhamet. Tada smo zbrinjavali ljude koji su bježali iz JNA – davali smo im hranu, pripremali dokumente kako bismo ih mogli skloniti. Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, moj kolega Mate Granić, tada potpredsjednik Vlade zadužen za izbjeglice, pozvao je mene i Mustafu Cerića, tadašnjega glavnog imama u zagrebačkoj džamiji. Rekao je: “Imamo indikacije da će uskoro početi rat u Bosni. Možete li osigurati smještaj za deset tisuća izbjeglica koji bi mogli doći?” Odgovorili smo da to neće biti problem. Kakva je to samo bila pogrešna procjena!

Na izlasku iz njegova ureda sreo sam Michaela Steinera, Nijemca koji se predstavio kao predsjednik Njemačke humanitarne pomoći. Zamolio me za suradnju – Njemačka je htjela poslati 20 kamiona pomoći za Bošnjake, Hrvate i Srbe u Bosni. Naravno da sam pristao. U veljači je pomoć preko granice otišla u Bosnu. Poslije je Steiner postao pomoćnik njemačkog ministra vanjskih poslova, a potom i glavni predstavnik UN-a za Kosovo. Ta mu je akcija mnogo pomogla u karijeri, a meni je otvorila vrata humanitarnog djelovanja.

Američki novinar Roy Gutman zamolio me tada da mu pomognem stupiti u kontakt s ljudima koji bi mogli svjedočiti o logorima u Bosni. U mojoj kući u Cvjetnom naselju okupili smo šest izbjeglica koji su govorili o strahotama koje su preživjeli. Nakon toga Roy Gutman objavio je knjigu, koja je dobila Pulitzerovu nagradu. S njim sam se ponovno slučajno sreo u Sarajevu prošle godine, bio je to dirljiv susret za obojicu.

Imali ste dobre veze s američkim diplomatima?

Jesam. Imao sam preporuke američke vlade, tako da su svi njihovi veleposlanici koji su išli u Bosnu prvo dolazili kod mene na brifing. No uvijek naglašavam – bio sam humanitarac, ne političar. Puno sam se družio i s Paolom Pensom, tadašnjim veleposlanikom Italije u Hrvatskoj. On je znao organizirati večere za diplomate, a ja sam govorio o situaciji iz humanitarne perspektive. Početkom rata otišao sam u SAD na turneju kako bih javnost upoznao s onim što se događa u Hrvatskoj i BiH. Dao sam intervju za CNN u kojem sam rekao da svijet drži embargo na oružje za Hrvatsku i BiH, dok Srbija – tada četvrta vojna sila u Europi – prebacuje oružje preko Drine u BiH bez ikakve kontrole.

Kakve ste odnose imali s predsjednikom Tuđmanom u to ratno vrijeme?

Nisam želio ući u politiku – to bi me vezalo. Cijelo vrijeme, i kasnije kod predsjednika i Mesića i Josipovića, radio sam kao savjetnik volonterski, bez prekida radnog odnosa u bolnici. Tuđmana sam upoznao 1. lipnja 1990., odmah nakon izbora, kada je emir iz Ujedinjenih Arapskih Emirata došao u Zagreb svojim zrakoplovom. Emir me zagrlio i pitao: “Hoćeš li biti moj doktor?” Rekao sam mu da ipak ostajem u Hrvatskoj. Tuđman je to vidio i raspitivao se tko sam, a sutradan me pozvao k sebi jer mi je htio ponuditi mjesto ministra znanosti. Otišao sam s profesorom Osmanom Muftićem, ali politika me nije zanimala. Muftić je na kraju prihvatio ponudu i postao ministar. Poslije sam bio jedan od utemeljitelja Hrvatskog helsinškog odbora – osnovali smo ga 1. travnja 1993. godine. A već 17. kolovoza iste godine – uhapsili su me.

Tko vas je uhitio i zašto?

Policija. Nedugo prije toga bio sam u Beču, na velikoj konferenciji o ljudskim pravima, gdje sam govorio o stanju u BiH, uz velikane poput Simona Wiesenthala, Tadeusza Mazowieckog i princa Abdullaha, današnjega kralja Jordana. Poslije povratka u Zagreb policija me privela i odvela u stanicu u Trnju. Nakon pet sati pustili su me bez ikakve optužbe. Ubrzo je uveden tzv. lex Aganović, koji je onemogućavao privođenje bez obrazloženja. Ni danas ne znam zašto se to dogodilo.

Jeste li kasnije imali neugodnosti?

Ne. Hrvatska je moja domovina, uvijek sam nastojao biti dobronamjeran i zahvalan Hrvatskoj na svemu što je učinila, osobito na pomoći izbjeglicama. Napravila je zaista puno dobra.

Kako je došlo do osnivanja HHO-a i kako ste postali predsjednik?

Utemeljitelji su bili nezavisni intelektualci, među kojima su bili Ivan Zvonimir Čičak, Miko Tripalo, Dušan Bilandžić, Čedo Prodanović, Veljko Miljević, Slobodan Novak… Kad se dogodila kriza s rukovodstvom HHO-a, rekli su mi: “Budi predsjednik, ti znaš zbližiti ljude i rješavati problem.” Odgovorio sam da mogu biti predsjednik godinu dana i ni dana više. Tako je i bilo – nakon mene predsjednik je postao Žarko Puhovski.

Koje su teme tada bile u fokusu?

Povratak izbjeglica, miniranja kuća, iseljavanje Srba… Svega je bilo. HHO smo brzo stabilizirali i dobili veliku podršku međunarodnih organizacija.

Bavili ste se humanitarnim radom, čime konkretno?

Najbolje što smo zajedno napravili u to teško vrijeme bili su humanitarni putevi mira i ljubavi za BiH 1994. godine koje su pokrenule humanitarne i vjerske udruge Hrvata i Bošnjaka, a koje su dostavile 20.000 tona hrane i lijekova ugroženom stanovništvu. Nakon toga potpisano je primirje, a uskoro i Washingtonski sporazum. Koordinatori tog velikog projekta bili smo Miro Jakovljević i ja.

Bili ste savjetnik i Mesiću i Josipoviću.

Da, imao sam prilično širok sektor – bio sam savjetnik za znanost, obrazovanje i zdravstvo.

Jeste li često bili na Pantovčaku?

Svako jutro u sedam sati bio sam na Rebru. Obišao bih pacijente i održao predavanja, a potom bih oko pola jedan išao na Pantovčak – često smo imali radne ručkove s predsjednikom. Ljudi su se tada predsjednicima stalno obraćali s molbama, žalbama… Sve sam to primao, rješavao koliko sam mogao, a da predsjednika time ne opterećujem. Čak sam i godišnji odmor usklađivao s njegovim putovanjima.

Kod Mesića ste bili savjetnik oba mandata?

Ne, samo u drugom mandatu. Nakon toga bio sam kod Josipovića. Rang savjetnika inače je ekvivalentan ministru, često se nakon toga ide za ambasadora, ali ja sam odmah rekao da me to ne zanima – imam svoj posao i to je moj poziv.

Kakva je bila razlika između Mesića i Josipovića?

Mesić je imao nevjerojatno puno veza, bio je iznimno omiljen, topao i neposredan. Josipović je bio ozbiljniji, suzdržaniji.

Jeste li putovali s Josipovićem?

Jesam, bili smo nekoliko puta u BiH. Kad je izabran, prva postaja bila mu je Sarajevo.

Kako ste upoznali Cata Stevensa?

Kad je 1992. počeo rat, jedna ekipa trebala je ići u London na međunarodnu konferenciju. Na konferenciji za medije okupilo se dvjestotinjak novinara. Govorio sam iskreno i iz srca, nakon čega mi je prišao jedan od prisutnih, bio je to Cat Stevens. Proveli smo šest sati u razgovoru. Obećao je da će doći u Zagreb – i došao je. Poveo je i nekoliko prijatelja koji su pomogli u humanitarnim naporima.

Jeste li slušali njegovu glazbu?

Naravno, tko nije volio “Morning Has Broken” i “Lady D’Arbanville”?

Već ste deset godina u mirovini. Ima li medicine i dalje u vašem svakodnevnom životu?

Napravio sam monografiju o Andriji Štamparu. Otkrio sam i “Čitanku o zdravlju” Ivane Brlić-Mažuranić, napisanu prije sto godina – pisala je o higijeni, zdravoj prehrani, pranju ruku, nepušenju, umjerenosti… Ilustrirao ju je Vladimir Kirin. Promovirali smo je u Školi javnog zdravlja “Andrija Štampar” upravo na dan kada je počela pandemija.

Zovu li vas još uvijek znanci kad ih nešto zaboli?

Naravno. Iako sam u mirovini, svaki dan me nazove barem pet ljudi, već i savjet ljudima pomogne.

Cijeli intervju pročitajte u današnjem izdannju Večernjeg lista.