U javnom prostoru koji kontrolira srpska politika s obje strane Drine i nakon 33 godine na sceni je poricanje istine o ovom užasnom zločinu.

U jednoj od najmračnijih epizoda rata u Bosni i Hercegovini, 27. juna 1992. godine, u višegradskoj mahali Bikavac počinjen je zločin koji je ljudskom umu teško i zamisliti.  Tog su dana pripadnici srpskih snaga zatočili, zlostavljali, a potom zapalili sedamdeset i jednog živog civila bošnjačke nacionalnosti – uglavnom žena, djece i starijih osoba – u kući Mehe Aljića, koju su prethodno napunili zapaljivim materijalom i blokirali izlaze.

Ova zločinačka metoda, poznata kao „živa lomača“, označava jednu od najbrutalnijih praksi etničkog čišćenja koje su tokom rata provođene u istočnoj Bosni. Samo dvije sedmice ranije, 14. juna, u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici izvršena je gotovo identična egzekucija više od šezdeset civila. Obje lomače simboliziraju pakao kroz koji su prošli Bošnjaci Višegrada – grada u kojem su civili nestajali, ubijani i spaljivani pred očima svijeta koji je šutio.

Prema iskazima preživjelih i svjedocima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), među glavnim izvršiocima zločina na Bikavcu bio je Milan Lukić, vođa ozloglašenih “Bijelih orlova” i “Osvetnika”. Zajedno sa saučesnicima, Lukić je natjerao civile – među njima trudnice, malu djecu i starice – da uđu u jednu kuću. Prostor je potom zapečaćen, a kroz prozore su ubačene eksplozivne naprave i zapaljivi materijal. Svjedoci su opisivali kako su iz zapaljene kuće dopirali krici i vapaji, koji su nakon nekoliko minuta utihnuli.

Najmlađe žrtve bili su brat i sestra – jednogodišnji Ensar i petogodišnja Elma Tufekčić. Također, četvoro djece bilo je mlađe od dvije godine, a ukupno je živo spaljeno šesnaestero djece. Najstarija žrtva bila je Tija Šabanović, koja je imala 88 godina.

Samo je jedna žena, Zehra Turjačanin, uspjela preživjeti lomaču na Bikavcu tako što je kroz plamen i dim iskočila kroz prozor. Zehri je cijelo lice bilo crno, spaljeno, u ranama. Obje su joj ruke bile zavijene u krpe jer nije imala medicinski zavoj za tretiranje ove vrste povreda, što je kasnije dovelo do teške infekcije.

Njeno svjedočenje pred Haškim tribunalom bilo je ključno za presudu protiv Milana Lukića, koji je 2009. godine osuđen na doživotni zatvor. Za zločine u Višegradu osuđen je i Sredoje Lukić.

Višegrad je tokom 1992. godine bio jedno od ključnih mjesta gdje je sprovedeno sistematsko istrebljenje bošnjačkog stanovništva. Prema podacima organizacija za ljudska prava, u ovom je gradu ubijeno više od 3.000 Bošnjaka, dok su hiljade drugih protjerane. Žrtve su ubijane na mostu Mehmed-paše Sokolovića, bacane u Drinu, silovane, mučene i spaljivane.

Dvije žive lomače – u Pionirskoj i na Bikavcu – predstavljaju kulminaciju brutalnosti. Iako su brojne žrtve pronađene i identificirane, mnogi još uvijek traže posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Bol i traume preživjelih i porodica žrtava ne jenjavaju, a u javnom prostoru koji kontrolira srpska politika s obje strane Drine i nakon 33 godine na sceni je negiranje istine. Višegrad je i danas obavijen zavjetom šutnje u kojem niko od stanovnika “nije vidio ni čuo” stravične žive lomače, niti vapaje ljudi nad kojima su izvršeni monstruozni zločini. Višegrad danas šuti i o mjestima gdje su sakriveni posmrtni ostaci žrtava.

U Višegradu nema centralnog memorijala posvećenog žrtvama živih lomača I drugih zločina. Inicijative preživjelih i organizacija civilnog društva nailaze na institucionalni zid šutnje i poricanja.

Žive lomače ne smiju biti zaboravljene. One su simbol stradanja, ali i nepravde, jer mnogi saučesnici i nalogodavci još uvijek nisu procesuirani. Međunarodna zajednica, kao i bosanskohercegovačko pravosuđe, imaju dug prema žrtvama – da se istina ne izgubi i da se pravda ispuni, makar djelimično.