Zašto onda pokrenuti ofanzivu protiv Islamske Republike upravo sada? Istina je da se iza tzv. Operacije Lav Polumjeseca, pokrenute 13. juna, krije dugogodišnja opsesija predsjednika vlade, ali i nova panična žurba usred sumnji njegovih koalicionih partnera, pokušaj da se odgovori na neuspjeh u upravljanju ratom u Pojasu Gaze — gdje su njegove trupe već ubile više od 55.000 ljudi — te njegova odluka da ostane na vlasti pod svaku cijenu, upravo kada se suočava s najžešćim kritikama.

Čovjek koji je najduže služio kao izraelski premijer ujedno je i onaj koji je najduže ukazivao na Iran kao svog glavnog neprijatelja. Ova opsesija, oblikovana tokom godina, sve je prisutnija u njegovom diskursu posljednjih 20 mjeseci. Zapravo, od masakra sedmog oktobra 2023. godine, kada je oko 1.200 ljudi ubijeno na izraelskoj teritoriji, a 250 oteto, Benjamin Netanyahu ne prestaje pozivati na potrebu da se okonča režim ajatolaha. On ga smatra glavnim sponzorom svih ostalih pokreta koji učestvuju u ratu na Bliskom istoku i koji, prema njegovim riječima, ugrožavaju postojanje jevrejske države.

Zašto onda pokrenuti ofanzivu protiv Islamske Republike upravo sada? Istina je da se iza tzv. Operacije Lav Polumjeseca, pokrenute 13. juna, krije dugogodišnja opsesija predsjednika vlade, ali i nova panična žurba usred sumnji njegovih koalicionih partnera, pokušaj da se odgovori na neuspjeh u upravljanju ratom u Pojasu Gaze — gdje su njegove trupe već ubile više od 55.000 ljudi — te njegova odluka da ostane na vlasti pod svaku cijenu, upravo kada se suočava s najžešćim kritikama.

Sedamdeset posto populacije podržava ofanzivu, iako je polarizacija izrazita. Osamdeset i dva posto Jevreja podržava napad na Iran, dok samo 11 posto izraelskih Arapa, koji čine 20 posto stanovništva, dijeli to mišljenje, prema anketi koju je ove sedmice proveo Institut za demokratiju.

Samo nekoliko sati prije početka ofanzive, premijer je za dlaku izbjegao glasanje u Knesetu koje bi, da nije prošlo, dovelo do raspuštanja parlamenta i raspisivanja izbora. Neki smatraju da je pokretanje operacije upravo tada bio majstorski potez, jer velika većina zastupnika podržava Netanyahuovu odluku.

Jedan od rijetkih poslanika koji ide protiv struje je 60-godišnji komunist Ofer Kasif, koji zauzima jedno od pet mjesta na listi Hadaš-Ta'al, jedinoj koja okuplja izraelske Arape i Jevreje. On nema sumnje, dok obilazi nekoliko domova pogođenih iranskim raketama u blizini Tel Aviva, da je Netanyahu napao Teheran kako bi preživio političku krizu, jer se suočava s problemima i unutar zemlje i u inostranstvu.

“Benjamin Netanyahu i njegova fašistička vlada znali su da je ovo trenutak za napad na Iran”, tvrdi on. “Tako će većina naroda, uključujući i parlamentarnu opoziciju, stati uz njih, i manje će se govoriti o Gazi, Palestincima i genocidu,” i “također će se pažnja međunarodne zajednice usmjeriti na Iran, a Gaza će biti zaboravljena”, kaže poslanik, koji je četiri puta bio u zatvoru, prvi put tokom Prve intifade (1987–1993), zbog odbijanja da služi vojsku.

Za Ezequiela Kopela, argentinskog novinara specijaliziranog za Bliski istok, postoji još jedan ključ koji objašnjava sadašnji tok sukoba: očekivani povratak Donalda Trumpa na vlast u Sjedinjenim Američkim Državama, na koji izraelske vlasti računaju.

Bez obzira na ankete i parlamentarne većine, na ulicama je primjetan izvjestan umor. “Nikada nisam mislila da će ovo trajati više od dva dana,” uzdiše Natalia (koja ne želi objaviti svoje prezime), 45-godišnja žena, nakon još jedne neprospavane noći. Majka je tinejdžera, kćerke i sina, koji spavaju obučeni i s cipelama na nogama kako bi uštedjeli vrijeme prilikom trčanja u sklonište kada se oglase sirene u Tel Avivu. Ona, nositeljica argentinskog pasoša, živi razapeta između mišljenja svog supruga, Izraelca koji s izvjesnim optimizmom gleda na skori kraj eskalacije, i pritiska svoje porodice, posebno roditelja koji iz inostranstva pomno prate razvoj događaja.

Slične scene onima koje opisuje Natalia dešavaju se i u hotelima koji smještaju hiljade interno raseljenih osoba iz područja pogođenih iranskim napadima. Dobar pokazatelj izraelskog raspoloženja jeste “brzina kojom ljudi hrle u skloništa,” kaže Kopel, autor nekoliko knjiga o regiji, uključujući „Bitku za kontrolu Bliskog istoka“, pozivajući se na hitnost kojom se ljudi ovih dana sklanjaju čim se oglase uzbune.

“Ljudi osjećaju da nisu potpuno zaštićeni,” objašnjava novinar, nešto što se nije dešavalo tokom sporadičnih napada raketama koje su ranije ispaljivali Huti iz Jemena, kada su ljudi bili znatno smireniji pri traženju zaklona.

Ofer Kasif tvrdi da Netanyahu nema nikakav plan za Gazu, niti za Iran. Poredi to sa ulaskom Izraela u Liban 1982. kako bi napali Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO). Ono što je trebalo trajati nekoliko dana, pretvorilo se u dvije decenije. “Znaju kako da uđu, ali ne znaju kako da izađu,” ističe komunistički političar. Njegova prognoza je da će, kako se sukob s režimom ajatolaha bude produžavao, podrška ofanzivi opadati.

Bez obzira na trenutne okolnosti na kojima je premijer temeljio svoju odluku, ofanziva se kuhala mjesecima, s izraelskom obavještajnom službom duboko ubačenom na neprijateljsku teritoriju. Operacija je bila podržana čvrstom obavještajnom bazom koja se godinama akumulirala i potpunom zračnom nadmoći. Tako je jevrejska država započela ono što načelnik generalštaba Ejal Zamir smatra “najkompleksnijom kampanjom” u historiji.

Prema zvaničnoj verziji, Izrael je izveo napad bez učešća svog glavnog saveznika, Sjedinjenih Država, koje su ga podržale samo u odbrambenim zadacima. Netanyahu je opravdao masovnu ofanzivu, u kojoj je učestvovalo do 200 borbenih aviona, potrebom da se uništi iranski nuklearni program i proizvodnja projektila. Teheran bi, prema njegovim tvrdnjama, mogao doći do nuklearne bombe za manje od godinu dana — mada nije pružio nikakve dokaze.

Ezequiel Kopel ne vjeruje da su SAD toliko distancirane koliko žele da se prikaže. “Sjedinjene Države koordiniraju sve,” uključujući obavještajne i odbrambene aktivnosti, a dvosmislenost i neodlučnost koje Trump prikazuje ovih dana, za Kopela su “besmislice.” U tom smislu smatra da SAD “imaju mnogo toga da izgube,” jer bi “Iranu bilo lakše da napadne američke baze u Iraku, aerodrom u Kataru ili Petu flotu u Bahreinu.” Argentinski analitičar nije siguran da će te crvene linije biti pređene. “Da li Iranci to žele? Da li žele dodatno podići uloge? Vidite, uvijek kažu da žele zatvoriti moreuz [Hormuz]. Hoće li zaista to učiniti?” dodaje, aludirajući na ovu stratešku tačku kroz koju prolazi gotovo 25% svjetske nafte.

“Mislim da Iran ima veću sposobnost da pogodi Izrael nego što smo do sada vidjeli. Niko ne pokaže sve karte na početku duge kampanje. Podcijeniti Perzijance nije pametno,” smatra Kopel.

Izraelska operacija traje i devet dana kasnije, s desetinama borbenih aviona koji svakodnevno djeluju iznad iranske teritorije i skoro 500 žrtava, uglavnom civila. No, iranski odgovor u obliku nekoliko talasa projektila dnevno takođe ostaje odlučan. Iako još nisu izazvali veliki broj mrtvih — 24 do sada — prouzrokovali su znatnu štetu, pogađajući mete u različitim regijama svakoga dana i držeći populaciju zemlje u kojoj je proglašeno vanredno stanje u stanju stalne napetosti.

“Nikada nisam bila ovako uplašena,” naglašava Natalia, dok s uznemirenjem opisuje novu porodičnu rutinu koju obilježavaju “očaj, strah, neizvjesnost, strah od smrti ili da se nešto dogodi vašim voljenima.” “U našoj zgradi nema skloništa i moramo trčati do obližnjeg. Moj muž nas prati s torbom sa zalihama. Trčimo, gledajući u nebo — da vidimo rakete, ili presretanja… ili gledamo prema Bogu, ko zna. Ponekad eksplozije zaljuljaju cijelo sklonište,” opisuje žena, koja ozbiljno razmatra mogućnost da napusti Izrael.

“Netanyahu jako dobro zna kako probuditi iskonske strahove kod Izraelaca,” zaključuje Kopel. (IZVOR: El Pais)