Pitanje Milorada Dodika u Teodorovićevom diskursu zauzima posebno mjesto. On Dodika vidi kao neizostavnog partnera u Vučićevom „tandemu destrukcije“. Njegova nedavna izjava o „bosanskim radikalima“ koji su „okupirali Srbiju“ zapravo je kulminacija dugogodišnjeg posmatranja simbioze između Beograda i Banjaluke. Teodorović smatra da Dodik u Republici Srpskoj sprovodi istu vrstu institucijonalnog razaranja kakvu Vučić radi u Srbiji, ali uz opasni dodatak secesionizma i stalnog podrivanja Bosne i Hercegovine

Srbijanski akademik Dušan Teodorović svojim je tvitom razjario Milorada Dodika i njegovu kamarilu. Teodorović, koji decenijama personificira akademski integritet i beskompromisnu kritiku moći, objavio je komentar na društvenoj mreži X, u kojem je, reagirajući na ratnohušačke tonove iz krugova bliskih vlasti u Beogradu, povukao oštru liniju razgraničenja unutar same Srbije.

Teodorović je napisao: „U Srbiji žive Srbi, Mađari, Romi, Bošnjaci, Hrvati, Slovaci, Rumuni, Bugari, Rusini, Albanci, Vlasi, Makedonci, Crnogorci, Nemci, Slovenci, Ukrajinci, Rusi, Grci, Jevreji, Česi i Aškalije. Ove narode su okupirale pridošlice – bosanski radikali!“

Ova izjava, direktna reakcija na autorski tekst Vladimira Đukanovića u listu „Politika“ o mogućem izbijanju sukoba na Balkanu, otvorila je Pandorinu kutiju pitanja o tome ko zapravo vlada Srbijom i kakvu ulogu u toj arhitekturi moći igraju strukture prenesene iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

Odgovor Milorada Dodika stigao je hitro i prepoznatljivo šovinistički i islamofobno. Dodik je optužio akademika da se svojim izjavama „ispisao iz srpskog roda“, povlačeći direktnu paralelu između Teodorovićevih stavova i retorike islamske zajednice u BiH. U svojoj reakciji, Dodik je ustvrdio da se velikani poput Cvijića i Alasa „prevrću u grobu“ što Teodorović nosi zvanje akademika, dokazujući time da je za vladajuću strukturu u Banjaluci svaka kritika „bosanskog radikalizma“ zapravo napad na sam nacionalni identitet.

Posebno su odjeknule Dodikove uvrede na ličnoj osnovi, u kojima sugeriše Teodoroviću da „promijeni ime u Mustafa“, čime je predsjednik RS-a još jednom demonstrirao svoj prepoznatljiv stil u kojem se političko neslaganje momentalno prevodi na teren vjerske i nacionalne izdaje. Za Teodorovića je ovo bio samo još jedan dokaz teze o „okupaciji duha“ u kojoj se argumentovana rasprava mijenja najprizemnijim etiketiranjem.

Da bismo razumjeli težinu ovih riječi, moramo prvo razumjeti ko je Dušan Teodorović. U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj često se gleda na Srbiju kroz prizmu zvaničnih saopštenja ili tabloidne propagande, ali Teodorović predstavlja onu drugu, autentičnu, prosvjetiteljsku Srbiju koja se ne miri s ulogom regionalnog destabilizatora. Teodorović je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i profesor emeritus Saobraćajnog fakulteta u Beogradu, ali i naučnik svjetskog glasa čiji su radovi u oblasti operacionih istraživanja citirani hiljadama puta.

Njegov životopis je impresivan: diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Beogradskom univerzitetu, a potom proveo godine kao profesor na prestižnim američkim univerzitetima poput Virginia Techa i University of Delaware. U Srbiju se vratio s prtljagom znanja i standardima koji su u direktnom sukobu s onim što je zatekao, sistemom u kojem se diplome kupuju, a plagijati postaju ulaznica u ministarske kabinete. Upravo je tu počela njegova javna misija. Postao je strah i trepet za plagijatore u vlasti, neumorno dokazujući da bez etike u nauci nema ni napretka u državi.

Međutim, Teodorović nije ostao zatvoren u laboratorijama. On je prepoznao da su korijen problema u Srbiji dvojica lidera čije politike vidi kao fatalne za budućnost regiona: Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. Njegova kritika Vučića je hirurški precizna. Za Teodorovića, Vučić nije samo politički protivnik; on je figura koja je suspendovala institucije, ponizila parlament i uspostavila sistem lične vladavine koji podsjeća na najmračnije periode autokratije.

Teodorović često ističe da je Srbija pod Vučićem postala „zarobljena država“. On kritikuje Vučićevu kontrolu medija, koju naziva fabrikama mržnje i propagande, te upozorava da se Srbija, umjesto ka Evropi, kreće ka izolaciji. Posebno je oštar prema Vučićevom „sjedenju na više stolica“. Za akademika, taj ples između Brisela, Moskve i Pekinga nije mudra diplomatija, već opasno kockanje s budućnošću naroda, smišljeno isključivo radi opstanka jednog čovjeka na vlasti.

Pitanje Milorada Dodika u Teodorovićevom diskursu zauzima posebno mjesto. On Dodika vidi kao neizostavnog partnera u Vučićevom „tandemu destrukcije“. Njegova nedavna izjava o „bosanskim radikalima“ koji su „okupirali Srbiju“ zapravo je kulminacija dugogodišnjeg posmatranja simbioze između Beograda i Banjaluke. Teodorović smatra da Dodik u Republici Srpskoj sprovodi istu vrstu institucijonalnog razaranja kakvu Vučić radi u Srbiji, ali uz opasni dodatak secesionizma i stalnog podrivanja Bosne i Hercegovine.

Za Teodorovića, Dodik je „izvođač radova“ za najgore nacionalističke porive koji dolaze iz Beograda. On upozorava da Dodikove prijetnje otcjepljenjem nisu samo politički teatar za glasače, već realna opasnost koja može zapaliti cijeli Balkan. Akademik oštro kritikuje Dodikov primitivni politički stil, koji vidi kao negaciju svega onoga što bi jedan evropski lider trebao predstavljati. Posebno ga brine Dodikov uticaj na politički život u samoj Srbiji, gdje se glasovi iz Republike Srpske, prema njegovom mišljenju, koriste kao oruđe za manipulaciju izbornom voljom građana Srbije.

Kada Teodorović kaže da su „pridošlice okupirale Srbiju“, on ne cilja na obične ljude koji su u Srbiju došli trbuhom za kruhom ili bježeći od rata. Njegova oštrica uperena je u političku kastu i „radikale“ koji su mentalitet konflikta, korupcije i nepriznavanja granica iz devedesetih godina prenijeli u srce srbijanskih institucija. On smatra da je taj „bosanski radikalizam“ postao dominantan obrazac ponašanja koji guši građansku, demokratsku i multietničku Srbiju koju je nabrojao u svom tvitu.

Stavovi Dušana Teodorovića o Bosni i Hercegovini su jasni, principijelni i u potpunosti odudaraju od zvaničnog narativa srpskih elita. On je jedan od rijetkih javnih intelektualaca u Beogradu koji bez zadrške zagovara puni suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Za njega, BiH nije „vještačka tvorevina“ niti „nemoguća država“, već međunarodno priznati subjekt čije granice moraju biti neprikosnovene.

Teodorović Bosnu vidi kao državu koja se mora osloboditi patronata susjeda, kako iz Beograda, tako i iz Zagreba. On smatra da je jedini put ka stabilnosti Balkana prestanak miješanja Srbije u unutrašnje stvari BiH preko Republike Srpske. Njegova vizija BiH je građanska država ravnopravnih pojedinaca, a ne podjela na etničke torove u kojima gospodare lokalni moćnici. On vjeruje da bi demokratska Srbija, koja se istinski suočila sa svojom prošlošću, bila najbolji prijatelj stabilne Bosne i Hercegovine, a ne njena stalna prijetnja.

Upravo je u tome srž njegovog sukoba s aktuelnim režimom. Teodorović insistira na tome da se Srbija mora distancirati od politike devedesetih, priznati greške i ratne zločine, te graditi odnose s BiH na bazi uzajamnog poštovanja. On negiranje genocida i slavljenje ratnih zločinaca u Srbiji vidi kao moralnu propast koja onemogućava bilo kakav stvarni napredak.

Zašto je Teodorović bitan? U društvu u kojem je veliki dio akademske zajednice ili uplašen ili potkupljen apanažama režima, on bira put javne osude. On ne kalkulira. Njegov poziv na bojkot neregularnih izbora u Srbiji, njegovo istupanje iz političkih pokreta čim bi osjetio kompromis s principima, čine ga atipičnom figurom na srbijanskoj sceni.

Njegov tvit o „okupaciji od strane pridošlica“ bio je krik protiv onoga što on naziva „varvarizacijom Srbije“. Teodorović upozorava da se Srbija pod pritiskom radikalizma iz devedesetih, koji je svoje utočište i pogonsko gorivo našao u strukturama Republike Srpske, udaljava od civilizovanog svijeta. On nabrajanjem svih naroda koji žive u Srbiji podsjeća na bogatstvo diverziteta koje je nekada bila odlika srbijanskog društva, a koje je danas potisnuto agresivnim, isključivim nacionalizmom.

Njegova kritika nije uperena protiv naroda, već protiv ideologije. „Bosanski radikali“ u njegovom rječniku su oni koji ne priznaju BiH, koji sanjaju o novim prekrajanjima granica i koji Srbiju vide samo kao bazu za svoje opasne regionalne igre. Teodorović smatra da je takva politika zarobila samu Srbiju, oduzimajući joj šansu da postane moderna evropska država. On prepoznaje da su Vučićeva Srbija i Dodikova Republika Srpska povezani sudovi, jedna bez druge ne bi mogle opstati u ovom formatu.

Teodorovićev angažman nadilazi puko komentarisanje dnevne politike. On nudi dijagnozu duboke moralne i društvene krize. Za njega je povratak razumu moguć samo ako se Srbija vrati svojim građanskim temeljima, prizna svoje susjede kao ravnopravne partnere i prestane biti talac političara koji u ratu vide priliku, a u miru samo privremeni prekid neprijateljstva.