Uprkos svemu tome, Bosna je jača nego što se često prikazuje. Međunarodna zajednica je razmontirala ratne kriminalne mreže, Haški tribunal uklonio je mnoge ključne aktere rata iz političkog života, a povrat imovine omogućio je ljudima da povrate svoje domove i dostojanstvo. Ovi koraci, pravda, odgovornost, restitucija i sigurnost, bili su ključni za obnovu društvenog tkiva
Imao sam deset godina kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Majka, brat i ja vraćali smo se u Bosnu kao izbjeglice, prelazeći tri različite granične kontrole, hrvatsku i dvije u Bosni i Hercegovini, prije nego što bismo stigli na ono što smo tada nazivali slobodnom teritorijom Bosne i Hercegovine. Izbjegavali smo područja pod srpskom kontrolom iz straha, otprilike godinu dana nakon što su borbe završile. Još uvijek se sjećam tišine u autu kada smo prvi put putovali kroz ono što je danas Republika Srpska. Za nas, mir je stigao kao krhki prekid vatre, a ne kao stvarni osjećaj sigurnosti.
Dejtonski sporazum zaustavio je ubijanje i zamrznuo rat u pravnom smislu. Linije fronta pretvorene su u administrativne granice, a raspodjela vlasti odražavala je potrebu da strane u sukobu prihvate dogovor i osjećaju se zaštićenima kroz nerazmjernu raspodjelu glasova.
Trideset godina kasnije, Bosna i Hercegovina ostaje strukturirana oko kolektivnih identiteta, što znači da su mnoge političke odluke rezultat pregovora između više strana. Ali više to nisu samo tri strane, svaka etnička zajednica razvila je određeni stepen unutrašnjeg političkog pluralizma. To je sistem koji sprječava sukob, ali istovremeno zahtijeva ogroman napor kako bi se postigao napredak.
U prvim godinama nakon rata, Bosna je bila podijeljena na tri jednonacionalna teritorija, sa bezbroj kontrolnih punktova i konstantnim osjećajem fragmentacije. Granice su se, postupno, počele povlačiti. Imovina je vraćana, raseljene porodice su se vraćale u svoje domove, a multietnički život počeo je ponovo da se pojavljuje. Danas, polovina hrvatske populacije živi kao manjina u općinama širom Bosne i Hercegovine, a oko 200.000 nesrba živi u Republici Srpskoj. Postoje rezervisana mjesta za one koji nisu većina i postoji, iako krhak, osjećaj suživota. Postojanje zajedničke granične policije i odsustvo linija fronta mala su čuda u poređenju s 1995. godinom.
Ipak, disfunkcionalnost i osjećaj izoliranosti od ostatka Evrope i dalje traju. Korupcija, slabost vladavine prava i političke elite koje opstaju na ratnoj retorici drže zemlju kao taoca prošlosti. Likovi poput Milorada Dodika nastavljaju prijetiti secesijom, a umor Evropske unije od proširenja je očigledan.
Uprkos svemu tome, Bosna je jača nego što se često prikazuje. Međunarodna zajednica je razmontirala ratne kriminalne mreže, Haški tribunal uklonio je mnoge ključne aktere rata iz političkog života, a povrat imovine omogućio je ljudima da povrate svoje domove i dostojanstvo. Ovi koraci, pravda, odgovornost, restitucija i sigurnost, bili su ključni za obnovu društvenog tkiva.
Kada čitam o drugim sukobima, poput onog u Gazi, prepoznajem opasnost „zamrznutog mira“. Clinton je pregovarao naš mir; Trump je tvrdio da je ispregovarao drugi. Ali mir koji samo završava nasilje, a ne suočava se s nepravdom ili nekažnjivošću, samo odgađa narednu eksploziju. Bosna pokazuje da čak i nesavršen mir može evoluirati ali samo ako svijet insistira na odgovornosti i pomogne da se povrati povjerenje na terenu.
U suprotnom, historija rizikuje da se ponovi, ne zato što ljudi zaboravljaju, već zato što im nikada nije dopušteno da prevaziđu rat ugrađen u njihov ustav. Zbog toga je, od samog početka, evropska perspektiva bila ključna za većinu napredaka koje je Bosna i Hercegovina ostvarila. Uzimajući u obzir svijet oko nas, sada je trenutak da se EU ozbiljno posveti tome i učini mir u Bosni i Hercegovini nepovratnim.
Adnan Ćerimagić je viši analitičar za ESI (Evropsku stabilizacijsku inicijativu) za Balkan u Berlinu. Član je Savjetodavnog vijeća Međunarodnog instituta za mir u Beču i Međunarodnog savjetodavnog vijeća Centra iz Beograda za politiku sigurnosti.
IZVOR: El Mundo
