Prizori i motivi (pred)iftarskog ambijenta, ramazanskih večeri, bajramskog jutra, porodične atmosfere, ibadeta, adeta i običaja uvijek su bili dio književnog saživljavanja sa posebnostima ovih blagoslovljenih dana. Tako se tradicija ramazanija (ramazanskih pjesama) i idija (bajramskih pjesama) na različite načine održala sve do danas u našoj književnosti.
Književnost, pisana riječ i literatura općenito nemjerljiv je izvor kolektivnog pamćenja i opstanka jednog naroda, čak i u najtežim vremenima, ekonomske, političke i svake druge krize.
Historija bošnjačke književnosti, između ostalog, bilježi primjere kontinuirane obnove tema i motiva pobožnosti i religioznosti, a posebno one koje su vezane za ramazane i bajrame. Naši pisci su svojim djelima uvijek nastojali otkriti tajne, obuhvatiti blagodati i ljepote ovih mubarek-dana, od poezije na orijentalnim jezicima do savremene i recentne književne prakse. Priozori i motivi (pred)iftarskog ambijenta, ramazanskih večeri, bajramskog jutra, porodične atmosfere, ibadeta, adeta i običaja uvijek su bili dio književnog saživljavanja sa posebnostima ovih blagoslovljenih dana. Tako se tradicija ramazanija (ramazanskih pjesama) i idija (bajramskih pjesama) na različite načine održala sve do danas u našoj književnosti.
Bošnjački alhamijado pjesnik Abdulah Bjelevac (1857-1905), otac poznatog romanopisca Abdurezaka Hifzi Bjelevca, piše stihovane čestitke i dobrodošlice Bajramu pod naslovom Tebrik i Evo nami sad proljeće lipo doleti.
Bog veselo da učini Bajram vam,
kao Bajram, i ostale dane vam!
(…)[2]
Riza-beg Kapetanović (1868-1931), jedan od prvih bošnjačkih pjesnika koji piše latinicom, već 1901. godine u Beharu objavljuje pjesmu Ramazaniju.
Večer je tiha, vedra i blaga,
Tisućam zv’jezda nebo se šara,
Tisuć kandilja treperi blista,
U divnom sjaju s vitih munara.
Glas mujezina dolom se stere,
Dvorogi mjesec vrhunce zlati;
Kroz tihu, vedru, čarobnu večer,
Svuda se uče hak salavati.
(…)
“Allahu ekber! – Allahu ekber!”
Svemirom glas se nebu talasa:
“Bože, Ti dovu kabul učini –
Bože Islamu ljubavi, spasa!” [3]
Pobožne pjesme Muse Ćazima Ćatića (1878-1915), jednog od najboljih bošnjačkih pjesnika, antologijski su primjeri umjetničke prezentacije vjerskih istina, Kur’ana i ramazana.
Suton se spušta, mirisav k’o smilje,
I siplje zemljom svoje nujne čare –
gle, mujezini već pale kandilje
i sv’jet ostavlja trge i pazare,
a suton pada, mirisav k’o smilje…
(…)
I, gle, najednom, svjetlost neka sinu
s tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
a sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
(…) [4]
O ramazanu i bajramu su pisali pjesnici novije i savremene bošnjačke književnosti kao što su Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Nazif Resulović, Mustafa Hadžigrabčanović, Enver Čolaković, Rešad Kadić, Atif Kujundžić, Amir Talić itd. Nerijetko su njihove pjesme izražavale radost zbog dolaska i nostalgiju zbog prolaska ramazanskih i bajramskih dana, ekspresiju vlastite pobožnosti i skromnosti. U periodu socijalističke Jugoslavije prešućivani i zanemareni bošnjački književnik Enver Čolaković (1913 – 1976), čiji se bogati književni opus još uvijek istražuje i objavljuje, napisao je pjesme Ocu pred Bajram (1945) i Na Bajram (1949) evocirajući uspomene na ramazane i bajrame iz svog djetinjstva, na oca i majku, na neka sretnija i slobodnija vremena kada je njegova porodica bila na okupu.
Noćas smo tiho na zadnjoj teraviji
ispratili ramazanske noći…
Plakao sam, oče, u praznoj džamiji.
Sutra, kad Bajram vedre radosti
zasja u suncu jesenjeg dana
i kad se prpošne zdrave mladosti
ljubiti stanu – ja, do svog stana
Tužan ću doći i niko neće
stisnuti mi ruku, zaželiti sreće
i život dugi, – pa ću tri tihe
Za tebe i majku proučiti fatihe.
Poezija je još od poslanika Muhammeda, a.s., jedan od načina kako se reafirmiraju islamske vrijednosti i poruke. Bošnjački pjesnici su, također, dali značajan doprinos u razumijevanju umjetnosti riječi kao iskre Vječnog duha čija je osnovna uloga da odgaja pojedinca i zajednicu. O tom putu ka Božijem zadovoljstvu i Njegovoj blizini, unutarnjem miru i radosti muslimana – koji se kroz različite oblike međuljudske solidarnosti reflektuju na širu zajednicu – govore upravo ramazanije i idije naših pisaca.








