Pravno, Hormuški moreuz zauzima jedinstvenu poziciju. Taj 167 kilometara dugi prolaz – koji spaja Perzijski zaljev sa Omanijskim morem, a čija je najuža tačka široka samo 33 kilometra – nalazi se unutar teritorijalnih voda Irana i Omana, ali je istovremeno regulisan međunarodnim pravom kao tjesnac koji se koristi za svjetsku navigaciju. Otprilike petina svjetske opskrbe naftom – blizu 20 miliona barela dnevno – protiče kroz Hormuški moreuz, što ga čini nezamjenjivim za globalna energetksa tržišta, naročito u Aziji.

Dok američko-izraelski rat protiv Irana mijenja geopolitički pejzaž Bliskog istoka, pojavio se novi front – ne na kopnu ili u zraku, već u jednoj od najkritičnijih pomorskih uskih tačaka na svijetu: Hormuškom moreuzu.

Američki predsjednik Donald Trump je ponovo zaprijetio Iranu, dajući rok do utorka, da otvori Hormuški moreuz u protivnom će gađati civilnu energetsku I transportnu infraskturu Irana.

Iran je nešto ranije, u četvrtak, ponovio da priprema zajednički protokol s Omanom za nadzor saobraćaja kroz uski prolaz. U kombinaciji sa signalima iz Teherana o namjeri da se postave uslovi – pa čak i naplaćuju takse – za plovila koja prolaze, taj potez otvara hitna pitanja o tome ko zaista kontroliše ovu vitalnu arteriju globalne trgovine.

Iako Iran i Oman imaju teritorijalne pretenzije nad moreuzom, stručnjaci za pomorsko pravo kažu da oni ne mogu jednostavno prisiliti brodove da plaćaju za njegovo korištenje.

„Prema međunarodnom pravu, Hormuški moreuz nije pod kontrolom međunarodne zajednice u suverenom smislu“, kaže za TRT World Sanjeet Ruhal, profesor međunarodnog prava pomorske sigurnosti na Međunarodnom institutu za pomorsko pravo (IMLI) na Malti.

„Iran i Oman zadržavaju suverenitet nad svojim teritorijalnim morima, ali taj suverenitet je ograničen pravom tranzitnog prolaza kroz moreuze koji se koriste za međunarodnu navigaciju“, objašnjava on. „Prolaz mora biti neprestan i brz i ne smije biti ometan.“

Ruhal dodatno pojašnjava da Iran i Oman, kao dvije priobalne države, „mogu donositi ograničene propise o bezbjednosti, navigaciji, zagađenju i pomorskim trakama, ali ne smiju pretvoriti tjesnac u koridor koji zahtijeva dozvolu“, u skladu s međunarodnim pomorskim zakonima.

U opasnosti nije samo regionalna stabilnost, već i budućnost pravila koja uređuju međunarodnu navigaciju kroz uske vodene prolaze.

Pravno, Hormuški moreuz zauzima jedinstvenu poziciju. Taj 167 kilometara dugi prolaz – koji spaja Perzijski zaljev sa Omanijskim morem, a čija je najuža tačka široka samo 33 kilometra – nalazi se unutar teritorijalnih voda Irana i Omana, ali je istovremeno regulisan međunarodnim pravom kao tjesnac koji se koristi za svjetsku navigaciju.

Otprilike petina svjetske opskrbe naftom – blizu 20 miliona barela dnevno – protiče kroz Hormuški moreuz, što ga čini nezamjenjivim za globalna energetksa tržišta, naročito u Aziji.

Iako je promet kroz moreuz oštro pao od izbijanja rata SAD-a i Izraela protiv Irana, s rastućim premijama osiguranja i bezbjednosnim rizicima koji odvraćaju brodarske kompanije, budući tokovi događaja mogu postaviti presedan o tome kako se takvi prolazi koriste.

Od početka rata 28. februara, samo 292 trgovačka broda su prešla kroz ključni moreuz pod iranskim nadzorom do 31. marta – otprilike 95 posto manje u odnosu na nivoe prije rata, prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj (UNCTAD) – što ukazuje na opseg poremećaja i efektivnu kontrolu Teherana nad prolazom.

Nekoliko izvještaja također ukazuje na to da su tokom aktuelne eskalacije pogođena brojna trgovačka plovila u i oko Hormuškog moreuza, a Iranska revolucionarna garda je upozorila da će biti meta brodovi koji pokušaju tranzit bez njene dozvole.

De facto blokada moreuza već je izazvala potrese na svjetskim tržištima, probudivši dugogodišnje strahove o ranjivosti pomorskih uskih grla.

Legalnost taksi

Iran s svoje strane tvrdi da je tjesnac i dalje „otvoren svijetu“, ali samo „zatvoren neprijateljima“. U četvrtak je iranski vojni glasnogovornik Abolfazl Shekarchi zaoštrio stav, navodeći da će prolaz biti zatvoren „dugoročno“ za SAD i Izrael.

Može li Iran legalno nametnuti takse?

„Općenito, ne“, kaže Ruhal na pitanje može li Iran legalno uvesti takse. „Nijedna naplata ne smije se nametnuti stranim brodovima samo zbog njihovog prolaza.“

Pravni okvir koji reguliše takve prolaze sadržan je u Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS), koja garantuje pravo „tranzitnog prolaza“ kroz moreuz koji se koriste za međunarodnu navigaciju.

Prema članovima 37. do 44. konvencije, brodovi i zrakoplovi imaju pravo na neprekidan i ubrzan prolaz koji ne smije biti onemogućen ili obustavljen. Ključna odredba, član 26, zabranjuje državama naplatu od plovila samo zbog prolaza, dopuštajući naknade samo za određene usluge koje su pružene, dok član 42 ograničava priobalne države u donošenju mjera koje bi ometale tranzit.

Taj pravni okvir se sada testira.

Teheranovo razmatranje sistema naplate – ili uslovnog pristupa zasnovanog na političkoj svrstnosti ili nacionalnom identitetu – izazvalo je uzbunu među pomorskim zainteresovanim stranama.

„Taksiranje samog prolaza, ili uslovljavanje pristupa prema nacionalnosti, bilo bi nekompatibilno s režimom ugovora“, kaže Ruhal. On napominje da su naknade dozvoljene samo za konkretne usluge koje su pružene, poput pilotiranja ili pomoći u luci – a ne za običan tranzit kroz moreuz.

Ta razlika je ključna. Dok vještački vodeni kanali poput Sueckog ili Panamskog kanala naplaćuju tranzitne takse, prirodni moreuzi poput Hormuza podležu drugačijem pravnom okviru osmišljenom da garantuje neometan globalni pristup.

Sistem zasnovan na taksama u Hormuzu, tvrdi Ruhal, efektivno bi pretvorio zajedničku pomorsku rutu u kontrolisani prolaz – potkopavajući princip nediskriminatornog tranzita.

Ratna strategija – ili nešto više?

Iz perspektive Teherana, međutim, računica nije isključivo pravna.

„Sada smo u stanju rata, i ratni uslovi se ne mogu regulisati pravilima iz mira“, izjavio je u četvrtak Kazem Gharibabadi, iranski zamjenik ministra vanjskih poslova za pravna i međunarodna pitanja, opravdavajući iranski stav.

Reza Khanzadeh, profesor politike Bliskog istoka na Univerzitetu George Mason, vidi prijedlog o taksama kao dio šire strateške igre.

„Vlada pokušava stvoriti novi izvor prihoda, s obzirom na opseg sankcija i troškove ovog rata“, kaže on za TRT World.

No potez nadilazi ekonomiju. Prema Khanzadehu, Iran također pokušava uspostaviti presedan koji bi saveznici mogli ponoviti u drugim spornim vodama, poput Južnog kineskog mora.

Još fundamentalnije, ističe on, Hormuški moreuz predstavlja jedan od posljednjih preostalih izvora pritiska za Iran.

„S oslabljenim posrednicima, degradiranim nuklearnim i projektilskim programima i rastućim unutrašnjim pritiscima, iranska vlada pokušava zadržati ono što možda predstavlja posljednju kartu za pregovore“, kaže on.

U tom kontekstu, čak i pravno upitni sistem naplate mogao bi poslužiti kao snažno sredstvo u pregovorima.

Primjena naspram zakonitosti

Praznina između pravnih normi i geopolitičke stvarnosti je mjesto gdje situacija postaje najrizičnija.

Khanzadeh priznaje da bi sistem naplate vjerovatno bio nelegalan prema međunarodnom pravu. Ali postavlja pragmatičnije pitanje: ko će provoditi ta pravila?

„Ako je jedini način da se osigura prolaz plaćanjem takse, a ne upotrebom vojne sile, mnoge kompanije će možda odabrati ovo prvo“, sugerira on.

Ta mogućnost naglašava širu zabrinutost – da provođenje pomorskog prava u konačnici ovisi o političkoj volji i vojnoj sposobnosti, a ne samo o pravnim okvirima.

Ruhal, međutim, vjeruje da bi takav sistem naišao na snažan otpor.

Indija, Kina i Evropa – sve snažno ovisne o uvozu energije kroz Hormuz – kao i zemalje izvoznice energije iz Zaljeva imaju zajednički interes da moreuz ostane otvoren. Njihov vjerovatni odgovor, kaže on, uključivao bi diplomatske proteste, pozivanje na međunarodno pravo i podršku kolektivnim sigurnosnim aranžmanima.

Zanimljivo je da ključni akteri do sada nisu dali naznake o direktnom vojnom odgovoru. EU je isključila vojnu intervenciju, dok Kina i Indija nisu pokazale volju za provođenjem mjera u moreuzu.

Spor oko Hormuza već razotkriva duboke geopolitičke podjele.

Zapadne sile, uključujući V. Britaniju i EU, naglašavaju potrebu zaštite slobode navigacije, dok zaljevske zemlje zagovaraju UN-ov ovlašćeni kontingent za osiguranje prolaza.

Kina, pak, za prekid optužuje američko-izraelske vojne akcije, približavajući se time iranskoj naraciji.

Posljedica je fragmentiran međunarodni odgovor – koji prijeti da pretvori Hormuz u žarišnu tačku za širu konkurenciju velikih sila.

Suočene s rastućom neizvjesnošću, zaljevske zemlje ubrzavaju napore da diverzificiraju svoje izvozno usmjerenje, ulažući u naftovode i alternativne koridore koji zaobilaze moreuz.

Ipak, takve mjere nude ograničeno olakšanje na kratki rok.

Hormuz ostaje nezamjenjiv – uzak, ali neophodan prolaz kroz koji značajan dio svjetske energetske ponude mora proći.

Zakon protiv moći

Iza neposredne krize, iranski postupci mogli bi imati dalekosežne posljedice.

„Ako države počnu nametati sisteme naplate na strateškim vodenim putovima, to bi moglo temeljno promijeniti svjetski trgovinski sistem“, upozorava Khanzadeh. „Troškovi, nesigurnost i politički pritisci bi se povećali.“

Za Ruhala su i pravne oklonosti jednake važnosti. Dozvoliti takse ili selektivni pristup u Hormuzu moglo bi erodirati temeljne principe pomorskog prava i potaknuti slične poteze drugdje.

U svojoj srži, situacija u Hormuškom moreuzu je test može li međunarodno pravo izdržati pritiske modernog sukoba.

Na papiru su pravila jasna: tranzitni prolaz mora ostati slobodan, neprestan i nediskriminatoran.

U praksi, međutim, ta pravila izazivaju rat, strateške proračune i promjene u globalnoj ravnoteži snaga.

Ono što se sljedeće dogodi u Hormuzu moglo bi ne samo odrediti ishod regionalnog sukoba – već i preoblikovati odnos između zakona i moći na svjetskim morima, prenosi TRT.