Pripovijedanje o Nasrudin-hodži upisano je 2022. godine kao zajednička nematerijalna kulturna baština sedam država. Bosna i Hercegovina nije među njima, iako se njegove šale kod nas objavljuju više od stotinu godina, a prepričavaju i danas. U Turskoj, gdje se prema predanju rodio i živio, njegov lik svake godine oživljava kroz međunarodni festival, predstave i jedan neobičan običaj, pokušaj da se jezero pretvori u jogurt.

Na 17. zasjedanju Međuvladinog komiteta za zaštitu nematerijalne kulturne baštine, održanom u Rabatu od 28. novembra do 3. decembra 2022. godine, na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva upisana je tradicija pripovijedanja o Nasrudin-hodži.

Zajedničku nominaciju Turska je podnijela s Azerbejdžanom, Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom. Istog dana upisana je i kultura čaja, koju je Turska nominirala zajedno s Azerbejdžanom, čime je broj turskih elemenata na UNESCO-ovim listama tada dostigao 25.

Bosna i Hercegovina nije bila među državama koje su podnijele nominaciju. Ipak, Nasrudin-hodža već stoljećima pripada kulturnom prostoru koji dijelimo s drugim narodima nekadašnjeg Osmanskog carstva. Njegove dosjetke prisutne su u usmenom predanju, književnosti i svakodnevnom govoru, a generacije čitalaca upoznavale su ga kroz zbirke anegdota, školske knjige i porodična prepričavanja.

Zvanični naziv upisanog elementa glasi Tradicija pripovijedanja anegdota o Nasreddin Hodji/Molla Nesreddinu/Molla Ependiju/Apendiju/Afendiju Kožanasiru/Nasriddinu Afandiju. Različiti oblici imena odražavaju jezike i kulturne sredine u kojima se ova pripovjedačka tradicija razvijala. Prema UNESCO-ovom opisu, riječ je o društvenoj praksi koja se prenosi s generacije na generaciju, prvenstveno usmenim putem. Anegdote su uglavnom kratke, zasnovane na duhovitom obratu, neočekivanom odgovoru ili situaciji u kojoj se naizgled jednostavnom dosjetkom razotkriva mnogo ozbiljnija istina.

U njima se prepliću mudrost, zdrav razum, apsurd, ironija i iznenađenje. Nasrudin ponekad izgleda naivan, ponekad mudar, a nerijetko se upravo njegovim prividno nelogičnim odgovorima otkriva nelogičnost ponašanja drugih ljudi.

UNESCO nije upisao samo ime historijske ličnosti niti određenu zbirku priča. Zaštićena je tradicija njihovog pripovijedanja, odnosno način na koji zajednice koriste Nasrudinove anegdote u razgovorima, porodičnim okupljanjima, društvenim prilikama i kulturnom životu. To je važna razlika. Nasrudinove priče nisu ograničene na jednu knjigu, jednog autora ili jedan jezik. Njihova vrijednost nalazi se upravo u tome što se stalno iznova pripovijedaju, prilagođavaju i prenose novim generacijama.

Ko je bio Nasrudin-hodža?

Prema najraširenijoj turskoj biografskoj tradiciji, Nasrudin-hodža rođen je 1208. godine u selu Hortu, današnjem Nasreddin Hoca Mahallesiju, na području Sivrihisara u provinciji Eskişehir. Predanje navodi da se 1237. godine preselio u Akşehir, gdje je nastavio obrazovanje, živio i obavljao različite dužnosti. Kao godina njegove smrti najčešće se navodi 1284.

Njegov lik kroz stoljeća je prerastao granice historijske osobe. U nekim anegdotama pojavljuje se čak i kao savremenik osvajača Timura, poznatog kao Timur Lenk ili Tamerlan, koji je živio od 1336. do 1405. godine. Ako se prihvate tradicionalni datumi Nasrudinovog života, njih dvojica nisu mogli biti savremenici. Ta vremenska nepodudarnost pokazuje kako su se nove priče vezivale za Nasrudinov lik i nakon razdoblja u kojem je, prema predanju, živio. Pripovjedači su ga smještali u različite historijske okolnosti, koristeći njegovu mudrost i humor da komentarišu vlastito vrijeme.

Među najstarijim poznatim pisanim izvorima u kojima se pojavljuju priče o Nasrudinu nalazi se Saltukname, djelo sastavljeno u 15. stoljeću, koje se povezuje s Ebu'l-Hayrom Rumijem.

Nasrudin je poznat pod različitim imenima. U Turskoj je Nasreddin Hoca, u Azerbejdžanu Molla Nəsrəddin, dok se u srednjoazijskim tradicijama susreću oblici Afandi, Ependi i drugi. U arapskom folkloru poznat je i lik Džuhe, s kojim Nasrudin dijeli brojne motive i anegdote, iako se ne može jednostavno tvrditi da su svi ti likovi historijski ista osoba.

Posebno mjesto u njegovim pričama zauzima magarac. Nasrudin ga jaše, razgovara o njemu, gubi ga ili preko njega objašnjava ljudske slabosti. Jedan od najprepoznatljivijih prikaza predstavlja Nasrudina koji sjedi na magarcu okrenut unazad, prizor koji je postao gotovo univerzalan simbol njegovog humora.

Turbe u Akşehiru

Posebno mjesto u očuvanju uspomene na Nasrudin-hodžu zauzima Akşehir, grad u turskoj provinciji Konya, gdje se nalazi njegovo turbe. Upravo je Akşehir domaćin Međunarodnog festivala Nasrudin-hodže, koji se tradicionalno održava početkom jula. Festival nije ograničen na prepričavanje poznatih anegdota. Njegov program uključuje pozorišne predstave, koncerte, umjetničke događaje i različite sadržaje posvećene humoru, kulturnoj baštini i Nasrudinovom liku.

Od 5. do 10. jula 2026. godine održano je 67. izdanje festivala. Prema programu Gradske uprave Akşehira, manifestacija je započela simboličnim pozivanjem Nasrudin-hodže iz njegovog turbeta, nakon čega je upriličen jedan od najpoznatijih festivalskih običaja, göle maya çalma, odnosno stavljanje kvasca u jezero. Ovaj običaj potječe iz poznate anegdote u kojoj Nasrudin pokušava staviti kvasac u jezero kako bi od njega napravio jogurt. Kada ga upitaju kako očekuje da će u tome uspjeti, odgovara čuvenom dosjetkom: „Ya tutarsa?“ – „A šta ako uspije?“

Upravo je ta rečenica postala jedan od najpoznatijih izraza povezanih s Nasrudinovim likom. U savremenim festivalskim programima simbolično stavljanje kvasca izvodi osoba koja predstavlja Nasrudina, čime se stara anegdota pretvara u javni događaj.

Festival je istovremeno kulturna manifestacija i način promocije Akşehira. Posjetioci upoznaju grad, njegovu historiju i tradiciju, dok se kroz umjetničke programe Nasrudinove priče predstavljaju i generacijama koje ih možda nisu slušale u porodičnom okruženju.

Nasrudin-hodža nije prisutan samo u Akşehiru. Njegovo ime nose kulturne manifestacije, ustanove i javni prostori, a posebno je važan i Sivrihisar, mjesto koje se u turskoj tradiciji navodi kao njegov rodni kraj.

UNESCO u obrazloženju upisa iz 2022. godine ističe da se Nasrudinove anegdote prenose u različitim društvenim okolnostima. Pričaju se na porodičnim okupljanjima, tokom razgovora, na svadbama i drugim zajedničkim događajima. Istovremeno, tradicija se nastavlja kroz pisane zbirke, obrazovne sadržaje, pozorište, televizijske programe, animaciju i digitalne medije. Upravo je sposobnost prilagođavanja novim generacijama jedan od razloga zbog kojih je ova tradicija prepoznata kao nematerijalna kulturna baština čovječanstva.

Zanimljiv je i proces međunarodne nominacije. Prema UNESCO-ovoj dokumentaciji, saradnja država koje su predložile upis razvijala se tokom više godina. Među važnim događajima navode se međunarodni seminar iz 2013. godine te kasniji sastanci i konsultacije održani 2016, 2020. i 2021. godine. U proces su bile uključene i zajednice koje čuvaju i prenose Nasrudinove priče, što je važan princip UNESCO-ove zaštite nematerijalne kulturne baštine.

Upis iz 2022. godine zato nije bio samo diplomatski dogovor sedam država, nego rezultat nastojanja da se dokumentuje živa tradicija koja postoji u njihovim društvima.

Kako je Nasrudin stigao u Bosnu?

Tačno vrijeme i način dolaska Nasrudinovih anegdota u bosansku usmenu tradiciju nije moguće pouzdano utvrditi. Njihovo širenje može se povezati s višestoljetnim kulturnim i jezičkim vezama Bosne s osmanskim prostorom, ali nije moguće odrediti godinu ili događaj kojim su prve priče stigle među stanovništvo. Ono što se može dokumentovati jeste njihova prisutnost u pisanoj kulturi krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

U bibliografskoj i stručnoj literaturi spominju se zbirke i izdanja povezana s Nasrudinovim anegdotama, među kojima su djelo Stevana Sremca iz 1894. godine, zbirka Mehmeda Tevfika iz 1903. godine te kasnija izdanja iz prve polovine 20. stoljeća.

To pokazuje da su Nasrudinove priče odavno prešle iz usmenog pripovijedanja u štampanu književnost na južnoslavenskom prostoru. U bošnjačkoj kulturi Nasrudin zauzima posebno mjesto. Njegove anegdote postale su dio narodnog predanja i šaljive usmene proze, u kojoj humor često služi za komentarisanje društvenih odnosa, siromaštva, nepravde i ponašanja ljudi na vlasti.

Nasrudin se pritom ne pojavljuje kao nedostižni junak. On je običan čovjek, često siromašan, ponekad naivan i nespretan, ali sposoban da jednom rečenicom razotkrije nečiju pohlepu, licemjerje ili umišljenost.

Među značajnim izdanjima nalazi se zbirka Nasrudin hodža: anegdote, koju je priredio Alija Isaković. Zanimljivo je da su u ovoj zbirci pojedine anegdote razvrstane i prema oblicima humora označenim kao futuristički, dadaistički i nadrealistički. Takvo razvrstavanje pokazuje koliko Nasrudinove dosjetke, iako potječu iz tradicionalnog pripovijedanja, mogu podsjećati na postupke moderne književnosti.

Književna prisutnost pokazuje da Nasrudin nije ostao samo lik preuzet iz neke druge kulturne sredine. On je vremenom postao dio domaćeg pripovjedačkog prostora, u kojem su se njegove anegdote prilagođavale lokalnom jeziku, običajima i društvenim okolnostima.

Nasrudina u narodnim pričama često doživljavamo kao čovjeka iz običnog svijeta. Skromno je odjeven, nema veliko bogatstvo ni političku moć, a nerijetko se nalazi u sukobu s trgovcima, kadijama, upravljačima ili ljudima koji sebe smatraju pametnijim od drugih. Ponekad ga pokušavaju prevariti, ponekad ismijati, a nekada od njega traže odgovor na pitanje koje zapravo nema razumno rješenje.

Nasrudin se, međutim, ne suprotstavlja silom. Njegovo najvažnije sredstvo je riječ. Kada izgleda da je poražen, on često pronalazi odgovor koji mijenja značenje cijele situacije. Upravo zato njegove anegdote mogu biti istovremeno zabavne i kritičke. U njima se prepoznaju naivnost siromašnih, umišljenost bogatih, pohlepa trgovaca, zloupotreba autoriteta i ljudska sklonost da se vlastiti postupci opravdavaju čak i kada su očigledno nerazumni.

Takve teme ne pripadaju samo srednjem vijeku ili osmanskom razdoblju. One ostaju razumljive i današnjem čitaocu, zbog čega Nasrudinove dosjetke ne gube svoju privlačnost. Njegov humor pritom ne zahtijeva posebno obrazovanje niti poznavanje složenih historijskih okolnosti. Dovoljno je razumjeti ljudsku prirodu.