Ostavio je iza sebe troje djece i trajno sjećanje na čovjeka koji je, iako „obični radnik“, bio među prvim vizionarima i organizatorima otpora Agresiji. Njegovi ga saborci pamte kao čovjeka koji nije volio rat, ali je bio spreman dati život za mir, slobodu i dostojanstvo Bosne i Hercegovine.

Na današnji dan 1952. godine u selu Strgačina kod Rudog rođen je jedan od devet odlikovanih heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata Safet Hadžić.

Poticao je iz ugledne vjerske porodice, a djetinjstvo je proveo u rodnom kraju, gdje je završio osnovnu školu i pohađao mekteb. Nakon što je izučio metalostrugarski zanat, poput mnogih vršnjaka iz istočne Bosne, zbog slabog razvoja regije, sedamdesetih godina preselio se u Sarajevo. Zaposlio se u Sarajevskom vodovodu, gdje je slovio za vrijednog radnika, uzornog kolegu i strastvenog šahistu. U naselju Švrakino Selo sagradio je skromnu kuću i zasnovao porodicu sa suprugom Džemilom, s kojom je dobio troje djece – Nezira, Almiru i Amilu.

Iako obični radnik, Hadžić je imao izražene organizatorske sposobnosti i bio je među rijetkima koji su se usuđivali javno dovoditi u pitanje rigidnost socijalističkog sistema. Cijenjen među komšijama, nije se mirio s čestim kršenjem vjerskih sloboda i zalagao se za pluralizam i višestranačje. Posebno se istakao kada je sa svojim komšijama započeo izgradnju džamije u Švrakinom Selu – prve podignute u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Uprkos pritiscima i prijetnjama tadašnje UDBE, nisu odustali. Džamija je postala centar okupljanja, solidarnosti i kulturno-vjerskih aktivnosti, a Hadžić svojevrsni pionir civilnog društva u Bosni i Hercegovini.

Njegova hrabrost došla je do izražaja i u vrijeme poznatog „Sarajevskog procesa“ 1983. godine, kada je grupa bošnjačkih intelektualaca, među njima i Alija Izetbegović, osuđena u montiranom sudskom postupku. Dok su se mnogi bojali i spominjati optužene, Hadžić je organizirao prikupljanje pomoći za njihove porodice.

Političko otvaranje krajem osamdesetih i najava prvih demokratskih izbora dočekao je kao jedan od osnivača Stranke demokratske akcije. Isticao se kao vatreni govornik, zagovarajući nacionalna prava Bošnjaka i slobodu vjere. Bio je među prvim ljudima koji su upozoravali na opasnost od agresije i na potrebu organiziranja otpora.

Ubrzo je postao jedan od osnivača Patriotske lige Bosne i Hercegovine i predsjednik njenog Kriznog štaba za regiju Sarajevo. Organizirao je sakrivanje vojnih dokumenata kako bi spriječio regrutaciju mladića iz BiH u JNA, vodio proteste protiv slanja regruta na frontove u Hrvatskoj i okupljao oficire koji su napuštali JNA. U decembru 1991. organizirao je i tajni susret predsjednika Alije Izetbegovića sa grupom oficira, što je bio važan korak u formiranju buduće Armije RBiH.

Nakon što su 5. aprila 1992. godine mirni demonstranti u Sarajevu brutalno napadnuti, a agresija se razbuktala, Hadžić se našao među prvim ljudima na liniji odbrane grada. Bio je ne samo politički lider, već i organizator oružanog otpora.

U noći 17. na 18. april 1992. jedinice MUP-a i Teritorijalne odbrane uspjele su izvući oružje iz kruga fabrike „Pretis“ u Vogošći. Već narednog dana, 18. aprila, Hadžić je sa saborcima pokušao ponoviti akciju, ne znajući da je fabrika već pala u ruke srpskih snaga. U tom pokušaju, pogođen rafalom, poginuo je zajedno sa svojim saborcima Seadom Velićem, Nerminom Zeljkovićem, Fahrudinom Čavčićem, Almirom Islamovićem i Senadom Čirićem.

Zabilježena je i ostala upamćena njegova izjava: “Živote ćemo svoje za Bosnu dati”.

Posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjima: Zlatnim ljiljanom 1992. i Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine, a dodijeljen mu je i čin brigadnog generala. Danas njegovo ime nose spomenici u Vogošći i Novom Gradu, kao i jedna od njadužih sarajevskih ulica.

Safet Hadžić ostavio je iza sebe troje djece i trajno sjećanje na čovjeka koji je, iako „obični radnik“, bio među prvim vizionarima i organizatorima otpora agresiji. Njegovi saborci ga pamte kao čovjeka koji nije volio rat, ali je bio spreman dati život za mir, slobodu i dostojanstvo Bosne i Hercegovine.

Sahranjen je na šehidskom groblju „Kovači“ u Sarajevu.