U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da 18. aprila sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva.

Na današnji dan, 18. aprila 1992. godine, u odbrani domovine poginuo je heroj Safet Hadžić, jedan od organizatora Patriotske lige i odbrane Bosne i Hercegovine.

– Živote ćemo svoje za Bosnu dati, ako bude trebalo – govorio je Hadžić i u odbrani domovine ustrajao do posljednjeg dana.  

Safet Hadžić je poginuo u akciji izuzimanja oružja u fabrici namjenske industrije Pretis u Vogošći.

U ovoj akciji poginuli su i njegovi saborci Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić.

Već početkom aprila artiljerija JNA počinje ispaljivati prve granate na glavni grad Bosne i Hercegovine. Sve je spremno za potpunu opsadu Sarajeva. U gradu započinje masovna mobilizacija dobrovoljaca, ali nedostaje oružja i municije.

U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da 18. aprila sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva.

Ne znajući da su srpske snage već zauzele fabriku Pretis grupa naoružanih pripadnika Patriotske lige i pripadnika Teritorijalne odbrane BiH krenula je kombijem prema Vogošći.

Safet nije imao nikakvo naoružanje. Na sebi je imao vjetrovku, košulju i kravatu, a u ruci je nosio crnu tašnu.

– Iako su nas zaustavljali na barikadama i upozoravali da ne idemo dalje, Safet je insistirao da nastavimo. Na samom skretanju prema ulazu u fabriku vidjeli smo ljude u policijskim uniformama, sa automatskim puškama i šljemovima na glavama. Iako sam upozorio Safeta da mi nemamo tako naoružane ljude, on je bio uvjeren da se radi o našim policajcima i pripadnicima Teritorijalne odbrane BiH. Kad nam je jedan od njih mahnuo da krenemo naprijed, vjerovatno misleći da smo ispomoć njima, Safet je rekao da im se približimo. Izašao je Safet prvi a ja za njim – ispričao je ranije njegov saborac Nusret Prljača.

– Kad smo izašli iz kombija, vojnik u policijskoj uniformi je izašao iz kućice i pitao nas ko smo mi, pitao nas je ko smo jedno deset puta. Safet je odgovorio “naši smo, polahko, šta ste digli paniku”. U jednom trenutku vojnik je naslonio cijev na Safeta, a on je rukom maknuo cijev a neko od nas je viknuo da smo iz Teritorijalne odbrane. Policajac se izmakao nekoliko koraka unazad, naredio paljbu i počeo pucati. Zasuli su nas rafalima sa svih strana – ispričao je saborac Senad Balićevac.

Safet je general Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dobitnik je Zlatne plakete, najvećeg priznanja općine Novi Grad, najvećeg ratnog priznanja “Zlatni Ljiljan”. Heroj je oslobodilačkog rata.

Na mjestu pogibije na ulazu u Pretis podignut je spomenik Safetu Hadžiću i njegovim saborcima. U čast Safetu Hadžiću podignut je i spomenik ispred sarajevske Općine Novi Grad.

Ukopan je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu. Njegovo ime će ostati zapisano u historiji bosanskohercegovačke borbe.

Safet Hadžić rođen je 28. 1ugusta 1952. godine u selu Strgačina, u općini Rudo, na jugoistoku Bosne. Od oca Nezira i majke Semize. Sa još dvije sestre, rastao je u skladnoj porodici. Živjelo se skromno i zadovoljno. Porodica se bavila nešto zemljoradnjom, više stočarstvom. Safet je od najranijih dana čuvao stoku, napasao ovce. I sticao prva znanja o životu. Svojim bistrim okom upijao ljepote prelijepih krajeva, guste šume, brdovite proplanke, bistri Lim u žurbi prema svojoj Drini. Tu se usadila ljubav prema Bosni u njegovo herojsko srce. I tu će, tridesetak godina kasnije, na Osnivačkom skupu SDA za Rudo iskazati zavjet:

„I živote ćemo dati za Bosnu i Hercegovinu“. Bošnjaci tih krajeva su, u minulim vremenima, kad god se dušmanima prilika ukazala, svojom krvlju bojili Drinu i natapali zemlju bosansku. Tiho, bojažljivo, pazeći da se kojim slučajem ne udari na „temelje bratstva i jedinstva“ prodrlo bi ponegdje poneko sjećanje slučajno preživjelih o minulim stradanjima. Safet je slušao. U komšijama koje je sretao prepoznavao krvnike.

Porodica, u kojoj je rastao, isticala se islamskim životom. Redovan namaz je bio baš to – redovan. Od tih dječačkih dana pa do kraja života, Safet namaz nije propuštao.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća porodica seli u Sarajevo. Otac radi u preduzeću Vodovod. Ostalo je upamćeno da su tih godina samo tri mlada čovjeka jedini u Vodovodu postili ramazan radeći svoje redovne poslove. Jedan od njih je bio Nezir Hadžić, Safetov babo. Safet se oženio, formirao svoju porodicu. Sa svojom čestitom hanumom odgojio djecu na način kako je i sam odgojen. I danas se u porodici, porodicama njihove djece i unučadi živi islamskim životom.

Majka, hadži Semiza-hanuma, kada joj je saopšteno da joj je sin poginuo, kazala je: „Elhamdulilah, moj Safet šehid“. Majka bosanska! Slično je reagirala i čestita hanuma Safetova.

Safet je bio sin ovoga naroda i sin zemlje Bosne; čestit, pošten, vrijedan, skroman, vjeran, hrabar, iskren, povjerljiv, radovao se uspjehu drugog, pri tom nije težio vlastitom. Svaku svoju poziciju i ulogu razumijevao je kao dužnost-nikako kao privilegiju. Safet je bio jedinstvena ličnost. Rijetko se pojavljuju takvi ljudi.

Safetove individualne osobine, njegove karakterne crte, njegov ukupan vrijednosni sud bio je utemeljen u njegovoj vjeri. Vjera je bila temelj njegovog života. Čvrsta, nepokolobeljiva, ustrajna, stalna i trajna vjera vodila je Safeta kroz život. Ona je bila osnovna snaga koja ga je inspirisala i obavezivala da u životu govori i čini dobro. Njegovo životno pravilo je imperativ Časnog Kur'ana: „…vjerovati i činiti dobra djela“. Tim riječima se može sažeti cijeli njegov život. Ta sigurnost u vjeri činila ga je sigurnim i u djelu. To je valjda Božije usmjerenje. Ne mogu se sjetiti Safetove pogrešne odluke. A mnoge je donio, kad drugima ni na kraj pameti nisu bile. U brojnim slučajevima, važnim, hitnim, pa i dramatičnim, uz Božiju pomoć u koju je nepokolebljivo vjerovao i u nju se uzdao, Safet je donosio važne i ispravne odluke. Safet nije posjedovao fakultetsko obrazovanje. Ali Safetovi pogledi, njegovo razumijevanje situacije, pronicljivost, tačnost u procjeni nastupajućih događaja zasjenili bi mnoge intelektualce.

Narod je imao svoje potrebe, svoja nadanja, svoje strahove… Safet je sve to dijelio sa narodom. Safet je bio glas naroda. Safet je bio vođa. Ona vrsta vođe kojeg narod voli, kome vjeruje, koga jasno prepoznaje kao svoga i koga s toga slijedi.

Safet nije imao nikakvog političkog iskustva. Ali je uspješno vodio stranku, vrlo uspješno proveo međustranačke pregovore o uspostavi vlasti u općini Novi Grad, dominirao za skupštinskom govornicom, vodio politički dio Regionalnog štaba za regiju Sarajevo. Safet je bio bez ikakvog vojnog znanja, ali su ga oficiri uvažavali.