U naredne dvije sedmice, to jest posljednje marta i prve aprila, ustanici su ovladali velikom teritorijom Krajine. Kontrolisali su Otoku, Jezerski, Stijenu, Bužim, Todorovo, Vrnograč, Veliku Kladušu, Podzvizd, Šturlić, Peć, Ostrožac, Izačić, Bihać, Vakuf (S. Most) i približili se kasabi Tržac. Većinu tvrđava osvojili su na juriš pazeći da ne nanesu štetu stanovništvu. Gdje se ono opiralo, poput onog u Podzvizdu, stradalo je kao i vojska. Najbrža i najlakša ustanička kazna bila je spaliti mu kuće.

Priprema za ustanak nije dugo držana u tajnosti. Vezir Selim–paša je na dojavu o njoj odmah uputio bujruntiju kadijama u svim kadilucima nalažući da spriječe «besmislenu nakanu» sultanovih protivnika. Javno je obznanio i kapetane, vođe pokreta: Hasanaga Beširević Pećki i Murat-beg Beširević. Naznačio je i tvrđave koje će ustanici prvo napasti: Veliku Kladušu i Podzvizd. Pošao je od činjenice da su mu one najodanije i da će se do posljednjeg čovjeka boriti na njegovoj strani. Svojim protivnicima nije davao mnogo izgleda na pobjedu budući da su bili usamljeni. Ostali kapetani su bujruntiju vrlo ozbiljno primili i stoga ostali suzdržani.

Jedini koji se u posljednji čas priklonio Beširevićima, bio je bužimski janjičarski baša Mahmut-aga Ćatić, posljednji prognanik koga je bivši vezir protjerao iz Bosne a sadašnji pomilovao. I ovaj baša je bio spreman na uzvratni udarac.

Značajnu pomoć Hasanaga je imao od svog sina Daut-age i Ibrahim-bega Arnautovića, svog drugog zeta. Ibrahim-beg je amidža krupskog kapetana Mehmed-bega Krupića Arnautovića, vlastoljubivog, drskog i grabežljivog čovjeka, koga stanovništvo nimalo nije cijenilo. Nasuprot njemu, bratić mu je posve druge naravi. Volio je knjigu, čitao je, pisao pjesme… «Duša od čovika», govorili su Krupljani iskreno žaleći što on nije kapetan. Cijenili su ga i voljeli svi stanovnici, kršćani kao i muslimani, te mu je ugled iz godine u godinu stalno rastao. Krupski kapetan mu je zavidio na tome, još se i bojao da će mu preoteti kapetaniju pa je smišljao način kako da ga obezvrijedi ili, što je još bolje, da ga posve ukloni. Kako je uz svu svoju ljubaznost i ljudskost bio i skroman čovjek, Ibrahim–beg nije ni pomišljao da ikad bude vlast. I to je jedan od razloga što su ga Krupljani cijenili. Volio ga je i Hasanaga, mada je znao kazati da je «jazuk što je dobio takvog zeta, nu hajd’, šta je tu je», a u sebi mislio: «kamo sriće da mi se Kumrija udala za junaka, a ne za pivača. Gdi knjiga vlada, sablja nema posla».

Ipak, Ibrahim-beg Arnautović nije dokraja ostao «pivač» i izvan ustanka. Sa šurom Daut-agom donosio je važne informacije o stanju na granici i u unutrašnjosti Krajine te davao Hasanagi i badži Murat-begu Bešireviću tačne podatke o položajima i snazi protivnika. Do početka ustanka oni su imali cjelovit pregled stanja.

Pred ustanak zapovjednik Hasanaga je u svojoj kuli održao posljednji sastanak sa svojim štabom. Uz njega su bili sin, oba zeta (iz Ostrošca je dojahao kapetan Murat-beg a iz Krupe Ibrahim-beg), dizdar, bužimski zapovjednik Mahmut-aga Ćatić i bajraktar. Hasanaga se držao mirno, gotovo ravnodušno, kao da polazi u lov a ne u boj. Htio je da se tako, opušteno, osjećaju i njegove baše pa je skovao šalu. Prišao je prozoru, osmotrio vrijeme, odahnuo punim plućima i kazao zadovoljno:

– Lipota! Sunce mami van. Hora za trku i mejdan. Nemojmo oklivati. Daj da kratko još jednom čujem kako stojimo. Koliko nas je?  

– Ovo što nas vidiš, babo – odgovorio mu je sin.

– Ostali kapetani i ajani su na valijinoj strani ili prosto ne žele rat.

– Zar svi?

– Jah, samo ne znači da će se svi boriti protiv…

– Pusti to – prekinuo ga je starac odmahnuvši rukom – ko nije s nama, protiv nas je, pucao ili ne. Sve je dakle spremno s naše strane. Oni nas čekaju na Kladuši i Podzvizdu. Nek’ čekaju. Minjamo pravac. Iznenadit ćemo ih. Idemo prvo na Krupu.

Okrenuo se zetu Murat-begu i prijatelju Ćatiću.

– Jesmo li s vašim farisima i neferima još na broju od tri hiljade ljudi?

– Jesmo – potvrdio je kapetan Beširević, a baša Ćatić je razočarano dodao:

– Nažalost, bez izgleda da nam se ordija poveća. A zaslužili smo imati veću.

– Neka – ostao je miran Hasanaga – bolje je imati tri hiljade delija nego trideset hiljada bozuka. Krenimo sad s Bismilom i uz Allahovu pomoć.

*

Prvi napad ustanici su izveli dvadeset prvog marta. Tog dana, dok su opsjedali Krupu, nisu postigli mnogo, no nisu imali ni gubitaka. Približavali su joj se iz više pravaca a samu tvrđavu su opkolili sa tri strane. Jednu, usku stazu uz obalu Une, ostavili su praznu, namijenjenu onim protivnicima koji bi se mogli okaniti opiranja i opredijeliti za bijeg. Potez se pokazao razumnim, bjegunaca je zaista bilo. Među prvima tvrđavi je leđa okrenuo Salih-beg Beširević, nesuđeni nasljednik ostrožačke kapetanije, koji se ovdje sklonio nakon što ga je, vrativši se iz progonstva, protjerao kapetan Murat-beg. Tom bivšem kapetanu je Hasanaga po osobnom mubaširu ponudio da mu se pridruži, ali ovaj je to, ne vjerujući Hasanagi, odbio i pobjegao veziru u Travnik.

Drugog dana bitka se rasplamsala do pune žestine. Stanovništvo kasabe se sklonilo u podrume, zavuklo u jazbine i sve do noći, dok nije prestala pucnjava, nije moglo predahnuti. Vatra je bila neprestana. Ustanička pješadija je nadirala s poljane i približavala cilju korak po korak, sporo ali uporno. Nastojala je probiti se do samih bedema kako bi svojoj konjici osigurala prolaz. Međutim, taj prostor su s bedema tvrđave valijine snage budno kontrolisale. Kad su ocijenile da se ne mogu puškama zaštititi, zasule su ustanike topovskim granatama. Padale su prve žrtve.

Sljedeći dan je proveden u pokušajima da se tvrđava zapali. Napadači su na nju nabacivali zapaljene lučeve, no branioci tvrđave su ih istog trena vraćali odozgo. Do ulazne kapije se nije moglo. I pored toga Hasanaga je naredio da se održi, čak i pojača napad, kao izazov da branioci što prije potroše zalihu granata. One su gruhale sve do večeri. Na kraju dana, pošto je umor nadvladao borbene strasti, ustanici su zastali i sumirali svoj učinak. Bio je odviše mršav. Nisu prodrli u tvrđavu, a smrtno im je palo devet drugova dok je šesnaest ranjeno.

Sutradan se stanje promijenilo utoliko što su se granate prorijedile. No paljba iz pušaka nije. Gotovo svi ustanički buljuci rasporedili su se ispod zidina grada, spremni da na juriš prodru unuta, no vatra s bedema bješe odviše jaka i sprečavala ih je u tome. Predveče, uoči akšam-namaza, u štab Hasanagi dojuri tatar s viješću da im je prišao dizdar dubičke tvrđave Ali-aga Tabaković. Krenuo je dolinom prema Novskoj i Cazinskoj krajini. S Novljanima i Bužimljanima će se spojiti za nekoliko dana. «Mašalah», zadovoljno je rekao starac, «Allah dž. š. još viruje u mene, još mi pomaže da branim svoj vatan».

Petog dana napada ustanici zamijetiše da im se posada tvrđave manje opire. Hasanaga odluči provjeriti nije li to varka. Dvojicu svojih kavaza uputi kako da se načine vezirovim čaušima, noću se prijave tvrđavskoj straži i predstave kao baše askera vezirovog ćehaje. Zapovjednika treba da pitaju kako, kroz opsadu, mogu provesti konje s tovarima praha i olova što mu ih kao pomoć šalje Travnik. Zapovjednik, iznenađen i obradovan, rekne za jedini slobodan prolaz, onaj uz bair rijeke Une. Uz to, da bi osigurao dopremu tovara, zapovjednik pošalje s bašama jednu odu s naređenjem da se pojave istim putem naredne noći.

Odu kavazi lahko zavedu u stupicu, pravo u ruke svom vođi. Hasanaga je razoruža, ljude poveže i obeća da ih neće pogubiti ako tačno kažu kakvo je stanje u tvrđavi. Doznade, pored ostalog, da branioci «džebhane imaju samo za nekoliko dana, nu manjka im vode i hrane». «Zalihe su potrošene», govorili su, «a namiriti se ne mogu. Posada se dili. Jedni su da se tvrđava preda a drugi, kojih je većina, da se bore do poslidnjeg čovika».

Hasanaga sedme noći zarobljenicima oslobodi noge, ne i ruke. U cjelini je oslobodio samo njihovog čauš-bašu. Ni puške im nije vratio, osim čauš-baši, ali bez kuršuma. Uz svakog zarobljenika išao je po jedan njegov vojnik, spreman da ubije protivnika ako pokuša bježati ili izdati. Stvorena je lažna komora s natovarenim kolima. Takva je ličila na ono što je zapovjednik tvrđave očekivao.

Zamka je uspjela. Čim je «komora» ušla u tvrđavu, ustanici su otvorili vatru. Stražari su popadali ne stigavši zatvoriti i zamandaliti kapiju. Svana je jurnula masa ustanika i za tili čas se zametnuo krvav obračun. Kako su se protivnici pomiješali, začas se vatreno oružje zamijenilo hladnim. Zvečale su sablje, sudarali se jatagani i handžari. Urlalo se, prijetilo, zapomagalo… Hrkljuš je trajao satima, sve do svitanja. Prostori tvrđave crnili su se od leševa.

Tog dana, osmog od početka opsade, tvrđava je osvojena. Bješe to prva velika pobjeda ustanika, domaćih janjičara. Podvig su preskupo platili. Izgubili su dvadeset drugova a više od stotine je ranjeno.

U naredne dvije sedmice, to jest posljednje marta i prve aprila, ustanici su ovladali velikom teritorijom Krajine. Kontrolisali su Otoku, Jezerski, Stijenu, Bužim, Todorovo, Vrnograč, Veliku Kladušu, Podzvizd, Šturlić, Peć, Ostrožac, Izačić, Bihać, Vakuf (S. Most) i približili se kasabi Tržac. Većinu tvrđava osvojili su na juriš pazeći da ne nanesu štetu stanovništvu. Gdje se ono opiralo, poput onog u Podzvizdu, stradalo je kao i vojska. Najbrža i najlakša ustanička kazna bila je spaliti mu kuće.

Kasabu Tržac zauzeli su sedmog aprila i pritom se njenoj tvrđavi približili do samih zidina. Tad su doživjeli neugodno iznenađenje: zapucano je na njih i iz predgrađa, iz seoskih kuća. Kapetan Beširević i Daut-aga Beširević galopom dojahaše Hasanagi i javiše da ih s oružjem dočekuju i civili. Pružaju snažan otpor.

– Pucaju iz većine kuća – izvijesti ga sin.

– Turkuše! – promrsio je otac, a onda kratko naredio:

– Kad jesu, udrite i njih! Palite im kuće, ne štedite ih!

– Tvrđava ima topove – dodao je kapetan – stalno nas zasipa gustim granatama. Mi nemamo ni jednog da bismo uzvratili makar kojim udarcem.

– Osvajajte teritoriju, zete, tvrđavu ćemo uzeti kasnije. Koliko ti ljudi treba da je osvojiš?

– Pet punih buljuka.

– Uzmi ih, a ostale povuci i drži u rezervi. Ujutru, ako Bog da, posli sabah-namaza izvistite me kako stojimo na položajima, na svim linijama.

Dan je protekao u vatri i gustom dumanu, kao i svi pređašnji. Ovaj se razlikovao od ostalih jedino po tome što se ratovalo i s civilima.

– Zauzeli smo tržačke mahale – govorio je sutradan Daut-aga – spalili smo trideset kuća, svaku koja se opirala; imamo i bogat plin: četiri stotine grla krupne i skoro dvaput toliko sitne stoke.

– Kakvi su nam gubici? – upitao je starac.

– Skoro nikakvi. Jedan poginuli i dva ranjena.

– Kako se branila tvrđava, zete? – upita kapetana Beširevića. – Je li srčano?

– Jednako, cili dan – odgovori Murat-beg. – Mislim da su ispalili blizu sedamdeset granata na nas a kuršuma morebit nekoliko 69 hiljada. Bogati su s džebhanom. Posiduju dobro čuvan mlin u kome spravljaju barut. Ako ga uzmemo, tvrđava će osiromašiti pa nam se pri predati.

– Hoće, inšalah – zadovoljno će Hasanaga. – Samo sabur! Potom idemo napasti Bišće.