On, kao neko ko živi i stvara u Sarajevu, mora znati da u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa “zajedničko”. Postoje samo državne institucije, državne granice, državna valuta i državne tablice Bosne i Hercegovine. Sve drugo je jezik Dodika i njegovih istomišljenika, koji uporno rade na tome da BiH predstave kao privremeni savez nekakvih “entiteta” ili “naroda” a ne kao jedinstvenu, međunarodno priznatu državu

Izjava sarajevskog reditelja Harisa Pašovića u program jedne sarajevske televizije da “mi imamo zajedničke tablice, zajedničku valutu, zajedničke institucije, zajedničke granice” djeluje na prvi pogled benigno, ali je zapravo vrlo opasna.

On, kao neko ko živi i stvara u Sarajevu, mora znati da u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa “zajedničko”. Postoje samo državne institucije, državne granice, državna valuta i državne tablice Bosne i Hercegovine. Sve drugo je jezik Dodika i njegovih istomišljenika, koji uporno rade na tome da BiH predstave kao privremeni savez nekakvih “entiteta” ili “naroda” a ne kao jedinstvenu, međunarodno priznatu državu.

Dakle, ne postoje zejdničke institucije nego institucije Bosne i Hercegovine, baš kako što je I valuta ili granica bosanska a ne zajednička.

Takva Pašovićeva retorika nije slučajna omaška. Ona fino zvuči u eteru, u pregovorima o grantovima ili traganju za sponzorima ali to je ista linija koju separatisti koriste da bi polako potkopavali temelje Bosne i Hercegovine. Kada to kaže Dodik, jasno je zašto to radi. Kada to ponavlja Pašović, to znači da je jezik rastakanja države ušao u javni prostor i počelo ga se normalizirati. A to je, možda, još opasnije od otvorenih napada.

Još problematičnija je Pašovićeva izjava s press konferencije povodom Sarajevo Festa, kada je, kako prenose sarajevski portal, upitao: “Da li biste vi išli u rat da se borite na prvoj liniji? Da li biste poslali svoje dijete u rat da se bori na prvoj liniji?”

Ovakva retorička pitanja ne samo da banaliziraju iskustvo Bosne i Hercegovine, nego i vrijeđaju sve one koji su prije trideset godina morali i htjeli braniti ovu zemlju. Niko 1992. godine nije imao luksuz takvog izbora. Niko nije pitao očeve i majke u Sarajevu, u Prijedoru, u Srebrenici: “Hoćete li poslati svoje dijete na liniju?” Djeca i roditelji su već bili mete granata, tenkova i mitraljeza. Nisu ih pitali žele li rat, rat je došao njima.

U tom času pitanje nije bilo “hoćeš li svoje dijete na prvu liniju”, nego hoćeš li dozvoliti da ti dijete pogine bespomoćno, da ti dijete bude silovano, da ga raskomada granata, da mu prevrćeš kosti po masovnim grobnicama ili ćeš uzeti pušku da ga zaštitiš. To je bila stvarnost Bosne i Hercegovine 1992. godine. To je stvarnost Bosne I Hercegovine kroz cijelu njenu hiljadugodišnju historiju. Na toj stvarnosti danas stoji ova država, a ne na Pašovićevim apstraktnim nazovi dilemama.

Pašovićeve izjave, izrečene su olako i bez odgovornosti. Bosna i Hercegovina nije “zajednička” nego svoja. A mir u kojem danas živimo nije plod mudrih izjava sa press konferencija, nije plod umjetničkih festival ili predstava “igranih pod svijećama” nego krvi i hrabrosti onih koji nisu birali niti su čekali da ih pitaju hoće li kada su stali na liniju.