Autor knjige Sa Hadži Hafizovog čardaka – Zabilješke sa sijela kod h. hfz. Halid-ef. Hadžimulića (1985) je književnik Šaban Gadžo, dugogodišnji istraživač, zapisivač i autentični svjedok intelektualne i žive duhovne tradicije Bošnjaka. Ova knjiga nastala je kao rezultat njegovog višedecenijskog truda da sačuva i dokumentuje dragocjene razgovore i predavanja jednog od najvažnijih bosanskohercegovačkih alima 20. stoljeća – hafiza Halid-ef. Hadžimulića. Knjiga donosi jedinstvene bilješke sa sijela održavanih kod Hadži Hafiza, u periodu kada su znanje i misao njegovih predavanja ostavljali dubok trag na generacije učenika i intelektualaca. Gadžo ne samo da je arhivirao njegove riječi, već ih je prepisao s originalne arebice, kako bi ih sačuvao od zaborava. Knjiga svjedoči o bogatoj tradiciji usmenog kazivanja, ljubavi prema Mesneviji i duhovnoj baštini Bošnjaka. Knjigu je objavila izdavačka kuća Slovo bosansko, Sarajevo, 2025. Na portal časopisa “Bosna” ćemo feljtonizirati odabrane dijelove knjige, donoseći čitateljima uvid u ovo značajno svjedočanstvo bošnjačke duhovnosti i tradicije.

1985./ ramazan 1405.

– Izašli smo zajedno sa taravije iz Careve džamije. Reče nam za Veliju: – Ja sam ga zarobio. Bio sam mu rekao da hoda po džamijama uz ramazan, a poslije mi se sažali na džamiju – garib je, sama i prazna preko čitave godine, pa nek se bar sad, uz ramazan, napuni. (Riječ je o džamiji u Žagrićima, gdje je Velija mujezinio na teraviji.) Popili smo kahvu i malo posjedili, pa se razišli.

– Kompletno društvo je izašlo sa Hafizom iz Careve džamije do kuće. Momački se išlo. To je onaj poseban  hod Hafizov, energičan a lahak, brz a siguran; hod koji nije znao za godine i koji bi ga činio našim vršnjakom! (A tad mu je bilo 70 godina!) Pričali smo o Kusturici i njegovom filmu Otac na službenom putu, koji je 20. maja ove godine, na 38. Međunarodnom filmskom festivalu u Kanu, osvojio glavnu nagradu – Zlatnu palmu. Hafiz se interesovao kakav je film, o čemu govori, a Sulejman mu je prepričao, vrlo vjerno, fabulu. Bila su to takva vremena, reče Hafiz, kad niko ni za kog nije smio pitati, pa je ispričao nekoliko potresnih sudbina. Tek ako se preokrene vlast, onda će se početi otkrivati tajne, a do tad… Ne mogu običan udžbenik historije da napišu; historija se sve više gubi – gubi se istina, a uvodi laž! Nestaje prave historije, nestaje istine, a laž je zamjenjuje. Ljudi pišu ono što im odgovara – fikcija je zamijenila historiju! Ono što vole, to i slijede, a sve je to fikcija. Koliko je samo laži u onom filmu Valter brani Sarajevo! Ima još očevidaca, živih ljudi koji pamte te događaje… Pa, ništa nije tako bilo!

– Bili smo kompletni. Mustafa je pričao kako mu je bilo na putu po Sandžaku. Hafiz je govorio o ramazanskim noćima, kako kratko traju; svaka noć jedna ptica, pa ko ptice odlete. Velija je zapustio bradu, pa smo to komentarisali, a Hafiz kaže, neka, treba i bradu zapustiti da se vidi da je dunjaluk pustio (ostavio)… Uz kahvu su bile želje, a Velija je otpjevao jednu moju pjesmu od tri strofe, (koje se danas stidim), a ipak ću navesti par stihova:
Uspomene često mi se vrate,
Pa u sitne zaplačem se sate…
Prođoše nam rane sreće dani,
Rastasmo se i ostasmo sami…

– Pošto sinoć nije bilo sijela radi mubareć večeri i boravka u haremu Begove džamije, sastali smo se noćas, u punom sastavu. Hafiz reče Mustafi, nađide nam onu, Gdje ste noći ramazanske puste. Kad je saslušasmo, Hafiz reče, eto, da ovako s pjesmom ispratimo ramazan, da ovako zaokružimo naše ramazanske večeri. Malo humora: – Bila je kod nas jedna žena, radila kao čištačica u medresi, pa bi reci, znam te dorata!, za nekog koga je znala prije rata; prosta žena iz naroda pa bi ona tako reci. A ona bi govorila kako na selu imaju običaj reći, on se rodio uza Švabu! (Smijeh.) Večeras je na teraviji u Carevoj džamiji bio dr. A. Smajlović, i klanjao s nama teraviju, pa se poslije namaza upita sa Hafizom, a i sa nama. Hafiz mu reče: – Uh, da sam znao da klanjate za mnom, imao bih tremu! Gdje ću ja pred kairsku ulemu! Hvala Vam puno što ste došli. A u kući nam kaže, kako je Doktor puno pristupačan, sad kad je izgubio položaj (vlast). A meni je uvijek u susret izlazio dok je bio na položaju, pa sam mu se zahvalio; a ja ga znam dok je još đak bio.

– Večeras smo Mustafa i ja, iz Careve džamije, prošetali sa Hafizom čaršijom. Dok smo prelazili Carevu ćupriju, reče, sad će bule na vodu…, tako bi govorila jedna žena za odlazak na more. Da se napijemo, kaže, vode na Čaršiji. Prošli smo kroz Sarače kraj Begove džamije, harem je bio prazan, pa Hafiz reče: – Ah, što je neko ovdje smlatio teraviju! Hoće svijet da se brzo klanja… A kad smo izašli iz Careve (posljednja teravija) Hafiz reče: – Baš izađosmo, što je značilo – prođe ramazan! Mustafa i ja smo ga otpratili kući, a onda smo sa jednim ahbabom pojeli po sladoled na Čaršiji.

– Hadži Mujaga je prvi iftar uz ramazan priređivao za sirotinju, za mazlume i jetime čaršijske. To bi uvijek radio, i to bi bio njegov prvi iftar; bilo je još ljudi u Sarajevu koji su tako radili. Jedna žena, bula, pozivala je hafize na iftar, pa sam i ja išao jednom, kad sam bio mali, pa mi je dala zlatom navezenu kesu, a unutra još zlatnik; eto, tako su prije radili stare Sarajlije.

– Govorili smo o Bajramu koji ni ove godine ne pada u isti dan kao kod Arapa. – Mi ćemo se, kaže Hafiz, držati naših astronoma i našeg „Takvima“. A što je ramazan 29 dana, to je normalno. Od 9 ramazana koje je Poslanik postio (od II do X godine po H.) 3 su bila po 30 dana (II, V i X godina po H.) a 6 po 29 dana (III, IV, VI, VII, VIII i IX  godina po H.) Sedam sati treba da prođe od viđenja mlađaka pa da nastane novi dan. U pustinji se to vidi, jer nema oblaka I to je najsigurnije. Kad se vidi mlađak, sutra je ili Bajram ili ramazan. Govorio je o starim muvekitima i o astrolabu, koji je dosta precizan. Danas nema tih ljudi, a ta bi se sprava mogla usavršiti. Neko upita, zar ne bi mogli javiti na televiziji i radiju početak posta i Bajram? Ali mi nemamo, kaže Hafiz, ni radija ni televizije; mi smo zarobljenici, jer smo pod nevjerničkom pravom. To bi arapske zemlje trebale da znaju, pa da to riješe, da se i nama objavi kad je Bajram i ramazan. A ovi naši, iz Islamske zajednice, to i ne spominju; ili su tolike sluge režimu, ili su stvarno kukavice!? Sve je to što nemamo halife. Kad je bio halifa, on se slušao. Ali naš svijet nije trpio ni Turke, toliko su obijesni bili!

– Hadži Hafiz nam je ispričao sljedeći slučaj sa Adembegom Karađozovićem i Hadži Smajlom. Gledajući jedne prilike ovu levhu, Adembeg je pozvao hadži hafiza Smajla da priđe. Kad je ovaj prišao, on mu je, pokazujući prstom na ’ajn u prvoj riječi, rekao: – Fali ti ovdje jedna nokta (tačka)! Pošto je hadži hafiz Smajl znao arapski, odmah je razumio šta mu je ovaj rekao pa je u huji frcio od njega. A šta mu je ovom noktom rekao Adembeg? Ako se iznad ’ajna stavi nokta, onda levha dobija potpuno drugo značenje, pa neće više biti – Ugrizi (ujedi) sebe, pa onda drugog! H. hafiz Smajl bio je veoma inteligentan, što pokazuje I sljedeći slučaj koji nam je kazivao Hadži Hafiz: – Neka je žena postila kefaret za jedan dan ramazana koji je neopravdano mrsila, pa je trebala postiti 60 + 1 dan kako bi se odužila za taj propust. Međutim, preračunala se, pa kad je ispostila šezdeseti dan, sutradan je već bio početak posta u novom mjesecu ramazanu, tako da joj je onaj još jedan dan koji bi trebala postiti padao na prvi dan ramazana. Nije znala šta da radi, propade joj onih 60 dana i morala bi opet sve ponoviti, jer ramazan je stigao i valja zapostiti prvi dan mjeseca ramazana, a ne posljednji kefareta. U toj brizi i strahu, otišla je kod hadži hafiza Smajla i upitala ga šta da radi. Evo njegovog rješenja: – Otiđi sutra na put, a zaposti taj dan kefareta, jer kao putnik nisi obavezna postiti taj dan ramazana, a kefaret možeš, pa kad se vratiš, nastavi postiti ramazan, a taj dan ramazana kad si bila na putu, napostićeš poslije ramazana dan za dan.

– Govorio nam je o Mustafi Zildži koji je bio njegov komšija, koji sada stoji (stanuje) na Mlinima, a koji ima
istinite snove. – I ja sam se dva puta uvjerio u to, kaže Hadži Hafiz. Prvi primjer: – Sanja da se grob kopa kraj Gazina turbeta, kad stvarno, umrije reis Kemura. Dotad je bio zdrav, došô iz Beograda, srčani udar i gotovo. A baš su ga ukopali kod Gazinog turbeta. Drugi san: – Sanja grob i krst od zemlje do neba. Ja to pratim, kaže Hafiz, kad umrije Brežnjev, a on (Mustafa) mi je rekao, neki će golem ćafir, ili je rekao vlah, umrijeti. I stvarno to se desilo. On svoje snove bilježi, i očekuje šta će se desiti. I ja sam to pratio, za taj krst. Odem mu i očekujem da mi kaže da se to obistinilo, a on šuti… Tek mi je druge hefte rekao: – Rekoh li ti ja da će neki veliki vlah umrijeti. On mene pred ramazan uvijek obiđe, a ja uzvratim posjetu.

– O prijevodu „Bijesnog Orlanda“: Visoka pohvala prijevoda na srpski jezik, a potom reče: – Teže je prevesti (prepjevati) nego napisati original! Ja to viteško djelo stalno čitam. Jedan čitav ramazan sam ovo djelo čitao. Donio je te knjige (četiri toma) i pročitao nam uvodne stihove. Prije su se ta viteška djela čitala, kao što je djelo o Robin Hudu, pa sam pročitao i knjigu a i film sam gledao. Govorili smo potom o ratovanju. Pitao je Mustafu šta ima u Nišu i je li posjetio Ćele-kulu kad je sad tamo bio. Mustafa kaže da nije, ali je bio u jednoj džamiji, od tri koje imaju u Nišu, a nijedna ne radi. Prozori su zakovani. – To je prava dijaspora, neuk svijet, neproduhovljen, to su većinom Cigani, reče Hafiz. Nastavio je o toj našoj dijaspori po Srbiji: – Hud svijet, nije on kriv. Turci otišli, a oni ostali sami, neuki. Jedino se Jakub Memić jednom žrtvovao i otišao im uz ramazan. Opet upita Mustafu je li vidio Ćelekulu? A on reče da nije. Ja rekoh, mora da su Turke dobro naljutili kad su im to počinili!? –To je bila odmazda, kaže Hafiz, jer su Hrvati prije toga od turskih glava sačinili ćele kulu, ali se to ne spominje. To ima u jednoj enciklopediji, a i Klaić, hrvatski povjesničar, to spominje. To mi je promaklo da ne zapišem, ali ću ja to pogledati, ako Bog da. To se danas nigdje ne spominje, i tako se iskrivljuje historija.