Petnaest godina nakon što je Grčka bila simbol evropskog ekonomskog sloma, zvanični pokazatelji govore o oporavku: rastu BDP-a, padu nezaposlenosti i stabilizaciji javnih finansija. Međutim, iza optimističnih statistika krije se društvo koje još nije zacijelilo. Kako se Grčka, pod vlašću premijera Kyriakosa Mitsotakisa, istovremeno predstavlja kao „uspješna priča“ u Briselu i kao zemlja dubokih nejednakosti kod kuće. Kroz kontrast službenog narativa i svakodnevice običnih građana, pitanje je da li je Grčka zaista izašla iz krize ili je samo naučila živjeti s njenim posljedicama

Petnaest godina nakon što se Grčka našla na ivici ekonomskog kolapsa, službeni podaci nude sliku oporavka: bruto domaći proizvod ponovo raste, nezaposlenost je znatno niža nego u najgorim godinama krize, a javne finansije djeluju stabilnije nego ikada od ulaska zemlje u eurozonu. Ipak, ispod površine pozitivnih pokazatelja ostaju duboki ožiljci, u obliku trajne nejednakosti, osiromašenja i gubitka povjerenja u institucije.

Atina danas ostavlja dojam grada koji se pokušava vratiti u normalu. U pojedinim četvrtima ekonomska katastrofa iz prethodne decenije gotovo da je nevidljiva, dok se samo nekoliko ulica dalje otvara sasvim drugačija slika: zapuštene zgrade, otvoreno siromaštvo, migranti bez ikakve zaštite i trajni osjećaj društvene napetosti. Oporavak, pokazuje se, nije ravnomjerno raspoređen.

Zvanična interpretacija aktuelne situacije dolazi iz krugova vlasti i njihovih ekonomskih savjetnika, bliskih premijeru Kyriakos Mitsotakis. Prema tom narativu, Grčka je postala primjer uspješnog izlaska iz krize. Zemlja je vratila kredibilitet u Briselu, dobila vodeću ulogu unutar eurozone i konsolidirala bankarski sektor. Rast je brži od prosjeka Evropske unije, a nezaposlenost je pala na jednocifren nivo, nakon što je u jeku krize dosezala gotovo trećinu radno sposobnog stanovništva.

Institucije Evropske unije, kao i Međunarodni monetarni fond, u velikoj mjeri dijele ovaj optimizam. Čak su i kreditne agencije, koje su godinama bile simbol skepticizma prema Atini, poboljšale ocjene grčkog duga. Turizam bilježi rekordne rezultate, tehnološki sektor pokazuje prve znake ozbiljnijeg razvoja, a država je ušla u fazu fiskalnih suficita koji omogućavaju postupno smanjenje duga.

Međutim, paralelno s ovom službenom slikom, postoji i druga, znatno mračnija Grčka. Iako ekonomija raste, ukupni BDP je i dalje znatno ispod nivoa iz perioda prije 2008. godine, dok je dohodak po stanovniku niži nego prije krize. Investicije ne prate tempo rasta, industrijska baza ostaje slaba, a zemlja i dalje bilježi jedan od najvećih deficita tekućeg računa u Evropi.

Posebno zabrinjava društvena dimenzija oporavka. Nejednakost i siromaštvo ostaju među najizraženijima u Evropskoj uniji. Prosječna plata jedva prelazi 1.100 eura mjesečno, dok su cijene energije i stanovanja snažno porasle, naročito u urbanim centrima poput Atine. Turistički procvat, potaknut i platformama za kratkoročni najam, doveo je do snažnog rasta cijena nekretnina, što je dodatno opteretilo srednju i nižu klasu.

U tom kontekstu, brojni intelektualci i analitičari govore o oporavku koji postoji na papiru, ali ne i u svakodnevnom životu velikog dijela stanovništva. Jedna trećina društva danas živi bolje nego ikada ranije, druga jedva spaja kraj s krajem, dok je donja trećina, uključujući penzionere i mlade, u stanju trajne nesigurnosti. Kupovna moć se nije oporavila, a osjećaj poniženja iz vremena krize zamijenjen je razočaranjem i rezignacijom.

Politički pejzaž dodatno komplikuje ovu sliku. Iako vladajuća desnica zadržava stabilnu podršku, povjerenje u institucije ostaje nisko, kako prema vlasti tako i prema opoziciji. Polarizacija je duboka, stranački sistem fragmentiran, a korupcijski skandali i dalje potresaju javnost. Evropska sredstva iz programa Next Generation EU trenutno predstavljaju snažan motor rasta, ali je već sada jasno da će njihov učinak biti privremen, dok dugoročna razvojna strategija ostaje nejasna.

Naslijeđe takozvane trojke, Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda, i dalje snažno oblikuje kolektivno pamćenje. Politika oštre štednje produžila je recesiju, ubrzala odlazak obrazovanih mladih ljudi i produbila socijalne razlike. Istovremeno, domaće političke elite snose dio odgovornosti za sistemsku korupciju i fiskalnu neodgovornost koja je prethodila slomu.

Unutar ljevice vlada duboka konfuzija. Nekada dominantna Syriza izgubila je političku vjerodostojnost nakon dolaska na vlast i prihvatanja politika koje je ranije kritikovala. Povratak Alexisa Tsiprasa u prvi plan izaziva podijeljene reakcije, dok dio birača ljevicu vidi kao politički iscrpljenu i nesposobnu ponuditi uvjerljivu alternativu.

Na drugom kraju političkog spektra, bivši ministar finansija Yanis Varoufakis ostaje glasni kritičar aktuelnog ekonomskog modela. Prema toj perspektivi, grčki oporavak koristi prije svega finansijskim elitama, investicionim fondovima i vlasnicima kapitala, dok većina stanovništva snosi teret niskih plata, nesigurnog zapošljavanja i rastućih troškova života. Nejednakost, prema tom tumačenju, razara društveno tkivo i potkopava samu demokratiju.

Ipak, ni ovi kritički glasovi ne nude jasnu političku alternativu. Čak i među skeptičnima prevladava uvjerenje da trenutna vlast nema ozbiljnog izazivača. To stvara paradoksalnu situaciju u kojoj zemlja istovremeno bilježi političku stabilnost i duboko društveno nezadovoljstvo.

Petnaest godina nakon Velike krize, Grčka se tako nalazi između dva narativa: jednog koji govori o uspjehu, modernizaciji i povratku u evropski mainstream, i drugog koji upozorava na trajne rane, nepravdu i izgubljenu generaciju. Istina se, kao i često, nalazi negdje između. Oporavak postoji, ali bez stvarne katarze. Zemlja je preživjela kolaps, ali još uvijek traži put prema društvenom ugovoru koji bi taj oporavak učinio pravednim i održivim.

IZVOR: El Pais