Islamofobni ispad u Istočnom Sarajevu nije izraz samopouzdanja, to je politički krik poraženog čovjeka. On zna da više ne kontroliše tokove, da ni Beograd ni Moskva nisu spremni da ga spašavaju i da ga međunarodna zajednica tretira kao prošlost. Zato se okreće najnižim porivima, pokušavajući izazvati još jedan talas straha koji bi mu možda kupio nekoliko mjeseci političkog postojanja
Govori i javni istupi Milorada Dodika više nikoga niti iznenađuju njiti šokiraju. Oni su samo potvrda kraja jedne političke ere. Jučerašnji istup u Istočnom Sarajevu, ispunjen vulgarnom islamofobijom i prizemnim vrijeđanjem Bošnjaka, pokazuje političara koji nema više šta da ponudi svom narodu osim straha, mržnje i umora. Kada lider jedne zajednice posegne za rasističkim klišeima o “Turcima koji lažu”, to više nije znak snage, nego potpunog jada i nemoći.
Dodik više nije moćnik iz vremena kada se u Banjaluci krojila državna politika. Danas je to umorni čovjek, potrošen političar koji hoda po stranačkim skupovima u kampanji za izbore u entitetu koji tone u dugove. Nema više ni Vučićevu zaštitu, srbijanski predsjednik ima vlastite probleme, a Washington mu je već jasno dao do znanja da Dodik više nije dio igre.
Američke sankcije, izolacija, blokada međunarodnih računa, izostanak investicija učinili su Dodika beznačajnim. Smijenjen je s vlasti iako još uvijek gkumi da je glavni baja. Kleknuo j, više nema ni međunarodnog uticaja, ni kredibiliteta, ni podrške.
Njegovi govori sve češće liče na improvizovane mitinge očajnika koji pokušava podsjetiti narod da još postoji. Njegov SNSD je postao skup bezličnih aparatčika, osoba koji bez njega nemaju ni identitet ni glas. Zato mora on da obilazi skupove, da grmi, da provocira. To je jedini način da ga neko još primijeti.
Nekada je Dodik bio vješt igrač, sposoban da balansira između Zapada i Istoka. Danas od toga više nema ništa. Njegov entitet je u finansijskoj dubiozi, javne institucije se guše u dugovima, a mladi bježe iz zemlje koja nema ponuditi ništa osim kala i mržnje.
Islamofobni ispad u Istočnom Sarajevu nije izraz samopouzdanja, to je politički krik poraženog čovjeka. On zna da više ne kontroliše tokove, da ni Beograd ni Moskva nisu spremni da ga spašavaju i da ga međunarodna zajednica tretira kao prošlost. Zato se okreće najnižim porivima, pokušavajući izazvati još jedan talas straha koji bi mu možda kupio nekoliko mjeseci političkog postojanja.
Dodikovo vrijeme je prošlo. Njegov govor mržnje više ne pali ni među onima koji su mu nekada vjerovali. On više nije simbol otpora, nego personifikacija propadanja. U Istočnom Sarajevu nije govorio predsjednik, govorio je čovjek koji zna da je bivši ali pokušava održati iluziju moći.
Bosna i Hercegovina je preživjela mnogo veće tirade i dublje podjele. Preživjet će i njega. Jer i najglasniji huškač, kad jednom ostane bez moći, postaje ono što je Dodik danas. Politički relikt, figura s margine.
Jednostavno: gotov je.
