Priče o ratnim fotografijama iz Brčkog 1992. godine. Jesu li fotografi platili ubici Goranu Jelisiću da zabilježe zločin ili je sve bilo dogovoreno kao propaganda?

Važan i šokantan članak objavio je portal Novosti. Zapravo, radi se o dva članka, u prvome naslovljenom “Širokokutni kadar smrti” autorica Barbara Matejčić donosi uvod u priču kako su u maju 1992. u Brčkom nastale jedine profesionalne fotografije iz rata u bivšoj Jugoslaviji koje prikazuju čin smaknuća.

U drugome članku objavljenom dan kasnije, naslovljenom s “Negativi s predumišljajem”, ista autorica postavlja pitanje – je li fotografiranje ubistva u Brčkom 1992. bilo dogovoreno kao propaganda? Jesu li dvojica fotografa platila surovom ubici Goranu Jelisiću da počini zločin kojeg bi oni dokumentirali fotografijom? Ako jesu, je li novac dan da se snimi ubistvo ili da se ubije i snimi?  

Fotografije su snimljene šestog ili sedmog maja 1992. Tačan datum nije utvrđen na suđenju u Haagu. Snimljene su u Brčkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika, među kojima je bilo 55,5 posto Bošnjaka ili Muslimana, kako se tada nazivalo Bošnjake, 19,9 posto Srba, 6,9 posto Hrvata i 17,5 posto ostalih etničkih skupina, pišu Novosti.

Rat je tek mjesec dana ranije počeo u BiH, a u praskozorje 30. aprila zahvatio je i Brčko. U to doba godine je temperatura danju dosizala 20 stupnjeva, radnici su čekali godišnje odmore, djeca da završi škola, a oni hrabriji su već skakali u nečistu rijeku Savu, koja je grad i Bosnu spajala s Hrvatskom.

No tog su jutra uništena dva mosta preko rijeke dok su se ljudi i automobili kretali njima. Točan broj mrtvih nije utvrđen jer su mnogi leševi nestali u rijeci, piše Barbara Matejčić za Novosti.

Goran Jelisić je istog tog dana došao u Brčko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je živio. Tada 23-godišnjak, otac malog sina, sa završenom osnovnom školom radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je izašao iz zatvora jer je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Volio je novac, to je utvrđeno i na suđenju. Otimao je sve što je mogao od zatvorenika – novac, satove, nakit – za što je i osuđen. U Brčkom je zadužio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pištolj marke “škorpion” s prigušivačem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf.

Zaštićeni svjedok L na suđenju se prisjetio Jelisićevih riječi: “Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.” Žrtve?  Jedan od dvojice ubijenih, čovjek u smeđoj kožnoj jakni nije imao ime na suđenju u Hagu. Zabilježen je kao neidentificirana žrtva.

Ime mu je Husein Kršo, pišu Novosti. Kada je ubijen imao je 34 godine i pet mjeseci. Bio je brčanski konobar koji je nakon godina konobarenja otvorio svoj kafić. Mnogi su ga poznavali i mnogi voljeli, kako to bude s dobrim konobarima. Nije bio član ni jedne stranke, ni jedne organizacije, nikakve vojske.

Husein je bio oženjen. Jedan mu je sin imao devet godina. Mjesec dana nakon njegove smrti drugi sin je napunio šest godina. Sedam mjeseci nakon Huseinove smrti supruga Džana je rodila njihovog trećeg sina. Smeđu kožnu jaknu od brušene kože donio mu je brat iz Švicarske, rekao je za Novosti njegov srednji sin Mustafa Kršo. 

Supruga i sinovi su Huseina posljednji put vidjeli nekoliko dana prije nego što je ubijen, kada je početkom maja 1992. cijela obitelj htjela otići iz grada. Jugoslavenska narodna armija je odvojila muškarce od žena i djece. Muškarcima nisu dali da odu. Mustafa se sjeća oproštaja pored vojnog garnizona. Svi su plakali, a tata je mami dao nešto novca i rekao: “Ništa se ne sekiraj.”

Haški tužitelj Geoffrey Nice na suđenju opisuje prvu fotografiju: optuženik je s desne strane u plavoj košulji kratkih rukava, s pištoljem s prigušivačem u spuštenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je muškarac u vojnoj uniformi i s automatskom puškom. Pred njima su dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Svi koračaju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje beživotno leže muška tijela.

Na sljedećoj fotografiji je Jelisić uperio “škorpion” u leđa muškarca u smeđoj jakni. Obojici je glava uvučena u ramena i tijelo pogureno. Na sljedećoj je Jelisić podignuo “škorpion” do razine muškarčeve glave, koja je još uvučenija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat. Na sljedećoj mu je tijelo savijeno u struku prema naprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se pokušava zaštititi.

Još uvijek korača.

Na sljedećoj je fotografiji zabilježen trenutak pada. Muškarac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisić je iza njega s još uvijek uperenim “škorpionom”. Puno je fotografija, svaki trenutak smaknuća je zabilježen. Na osmoj i devetoj fotografiji muškarac leži licem na betonu. Očito je još živ jer su mu noge u različitom položaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisić i dalje puca u njega. Sljedeća fotografija izbliza prikazuje muškarca u džemperu: bočno leži na tlu, iz glave mu se širi velika lokva krvi.

Na suđenju u Haškom tribunalu, sudac Fouad Abdel-Moneim Riad, iskusni egipatski pravnik, izrazio je zbunjenost: kako je moguće da ubojica dopusti fotografiranje zločina? “Kako osoba koja ubija na ovakav način može povesti fotografa da to snima?” pitao je, tražeći objašnjenje za desetak snimaka smaknuća. Tužitelj Geoffrey Nice predložio je privatnu sesiju za odgovor, no transkripti suđenja ne otkrivaju detalje. Godinu ranije, 1998., sudac Riad je već postavljao slična pitanja zaštićenom svjedoku A, uspoređujući ponašanje ubojica s nacistima koji su dokumentirali svoje zločine. Svjedok nije znao odgovor.

U svibnju 1992., Brčko je bilo poprište brutalnih zločina. Bošnjački i hrvatski muškarci zatvarani su u sabirne centre, uključujući zloglasnu sobu broj 13 u policijskoj postaji na Trgu maršala Tita. Goran Jelisić, poznat po svojoj okrutnosti, izvodio je zatočenike i ubijao ih “škorpionom” s prigušivačem, najčešće pucajući u potiljak. Prema svjedočenjima, Jelisić je ubijao desetke ljudi, hvalio se brojem žrtava i tvrdio da mora ubiti 20 do 30 ljudi svako jutro prije kave. Osuđen je za ubojstvo 13 ljudi, ali točan broj njegovih žrtava nikada nije utvrđen.

Bojan Stojanović, tada 22-godišnji fotograf beogradskih Večernjih novosti, i njegov kolega Srđan Petrović, povremeno su radili za Reuters. Početkom svibnja 1992., krenuli su prema Sarajevu, ali su u Brčkom snimili smaknuća. Prema njihovim tvrdnjama, slučajno su naletjeli na zločin. Bojan je kasnije opisao kako je, čuvši pucnje, ušao u uličicu punu leševa, snimio egzekuciju i pobjegao prije nego što su ga zamijetili. No, kolege fotografi, poput Kamenka Pajića i Miloša Cvetkovića, sumnjaju u ovu verziju, smatrajući da je snimanje tako bliskih kadrova nemoguće bez odobrenja ubojica.

Fotografije su snimljene širokokutnim objektivom, što sugerira da su fotografi bili vrlo blizu događaja – možda samo tri metra od Jelisića. Ova blizina postavlja pitanje: jesu li fotografi samo svjedoci ili su, svjesno ili nesvjesno, postali suučesnici? Cvetković tvrdi da takve fotografije ukazuju na namještenost, dok Pajić kaže da su mu u Bosni nudili mogućnost snimanja ubojstava, što je odbio.

Fotografije su stigle u ured Reutersa u Beogradu, gdje ih je prvi vidio fotograf Emil Vaš, koji je bio šokiran. Petar Kujundžić, tadašnji šef fotografa, sumnjao je u vjerodostojnost snimaka, smatrajući da nitko ne bi dopustio fotografiranje zločina. Donald Forbes, šef Reutersovog ureda za Jugoslaviju, potvrdio je da su fotografije poslane u London nakon provjere, ali nije pojasnio kako je ta provjera provedena. Pat Benic, foto urednik u Londonu, rekao je da su snimke provjeravane satima prije objave, no detalji provjere ostali su nejasni.

Reuters je fotografije objavio 9. svibnja 1992. s natpisom da prikazuju srpskog policajca koji ubija muslimanskog snajperista, što se kasnije pokazalo netočnim – žrtva je bila civil. Fotografije su poslane svjetskim medijima s oznakom “Yugoslavia out”, što znači da nisu distribuirane u bivšoj Jugoslaviji. Potpisane su imenima Bojan Srdjan/Reuters i Srdjan Bojan/Reuters, jer su fotografi inzistirali na zajedničkom potpisu.

Bojan Stojanović prijavio je jednu od fotografija – onu gdje žrtva stoji, a Jelisić joj uperuje pištolj u potiljak – na natječaj World Press Photo. U veljači 1993. osvojio je nagradu u kategoriji Spot News. Istog mjeseca napustio je Srbiju i zatražio politički azil u Nizozemskoj, tvrdeći da ga srpske vlasti progone zbog fotografija. U intervjuima za nizozemske medije, opisivan je kao disident, uspoređivan sa Salmanom Rushdiejem. Tvrdio je da su mu prijetili smrću, da je bomba bačena na njegovu zgradu, a da je uhićen pod lažnim optužbama.

U Nizozemskoj je Bojan ispričao različite verzije događaja. Za novine De Stem tvrdio je da je 6. svibnja 1992. snimio egzekuciju slučajno, bježeći prije nego što su ga zamijetili. U dokumentarcu nizozemske televizije VPRO, “De prijs”, prikazuje fotografije i priznaje da žrtva nije bila snajperist, već civil, ali ne objašnjava zašto je Reuters objavio netočan opis. Koredatelj dokumentarca, Thomas Doebele, potvrdio je da nisu provjeravali Bojanove tvrdnje, vjerujući u njegovu vjerodostojnost zbog nagrade World Press Photo.

Fotografije iz Brčkog izazvale su brojna pitanja. Jesu li fotografi samo dokumentirali zločin ili su, snimajući tako blizu, postali dio događaja? Je li širokokutni kadar dokaz namještenosti? Zašto Reuters nije temeljitije provjerio okolnosti snimanja? Jesu li urednici i žiri World Press Photo razmatrali etičke dileme? Odgovori na ova pitanja i dalje su nejasni. (IZVOR: Express. hr)

Cijeli tekst Barbare Matejčić “Širokokutni kadar smrti” u Novostima možete pročitati OVDJE

Cijeli tekst “Negativi s predumišljajem možete pročitati OVDJE.