Johann Wolfgang Goethe rođen je 28. augusta 1749. godine u Frankfurtu na Majni. Potječe iz imućne i ugledne porodice a zahvaljujući tom porodičnom statusu, Goethe je primio izuzetno široko obrazovanje – učio je grčki, latinski, hebrejski, francuski, engleski, italijanski, kao i teologiju, prirodne nauke, istoriju, muziku i slikanje. Goetheova fascinacija islamom nije bila samo prolazna literarna epizoda. Ona je ostavila trag na njegovom cjelokupnom svjetonazoru. Pisao je o islamu s poštovanjem, naglašavao veličinu Poslanika i ljepotu Kur’ana, a njegovo stvaralaštvo je snažno obogaćeno orijentalnim duhom

Johann Wolfgang von Goethe, rođen 28. augusta 1749. godine u Frankfurtu na Majni, bio je sin ugledne frankfurtske porodice koja mu je omogućila široko i svestrano obrazovanje. Od ranog djetinjstva susretao se s različitim jezicima, religijama, prirodnim naukama, muzikom i umjetnostima.

Njegova majka i baka pričale su mu bajke iz „Hiljadu i jedne noći“, otvarajući vrata imaginacije i prve dodire s Orijentom. Taj dječiji dojam, gotovo naivan u svojoj neposrednosti, bio je tek uvod u kasniji životni i intelektualni put, u kojem će islam postati ne samo predmet znatiželje, nego i izvor dubokog poštovanja, pa i duhovnog zanosnog uvjerenja.

Goethe je živio u doba evropskog prosvjetiteljstva, u vremenu kada se stara moć Crkve potresala pod naletima racionalizma i kritičkog mišljenja. Islam, koji je stoljećima u Evropi bio zatvoren u okvir crkvene polemike, počinje se posmatrati iz nove perspektive. Za neke, poput Voltairea, to je značilo nastavak predrasuda, samo u sekulariziranom obliku: islam je i dalje bio predmet karikiranja i ismijavanja.

Ali za druge, među njima i Goetheovog učitelja Johanna Gottfrieda Herdera, otvarao se prostor za ozbiljnije i poštenije čitanje. Herder je Goetheu savjetovao da čita Kur’an i da pokuša razumjeti njegovu unutarnju snagu – savjet koji će oblikovati mnoge stranice Goetheovog kasnijeg života.

Goethe se Kur’anu vraćao više puta, s radoznalošću i predanošću kakva se rijetko viđa kod evropskih književnika njegova doba. Čitao ga je na prijevodima, ali i pokušavao razumjeti u izvornom arapskom, vježbajući pismo i ispisujući bismilu iznad vlastitih stihova. Njegove bilješke, poznate kao „Koran-Auszüge“, danas se čuvaju u Düsseldorfu.

Doživljaj Kur’ana bio je za Goethea duboko ličan i potresan. Zapisao je: „Moje biće se nikada nije tako treslo kao dok sam čitao Kur’an. Moj um i moje srce nikad nisu bili tako skrušeni.“

Kur’an je u njegovoj imaginaciji postao neiscrpni izvor: u njegovim pjesmama nailazimo na stihove hvale Bogu, prizive na pravi put, molitve za zaštitu od zla i blagoslove Njegovim lijepim imenima.

Goetheovo poštovanje prema Muhammedu, poslaniku islama, bilo je jednako snažno. Opisivao ga je kao skromnog i moralnog čovjeka, izabranog Božanskim proviđenjem da prenese Objavu čovječanstvu. Nije ga posmatrao kao pjesnika u klasičnom smislu, nego kao vjerovjesnika poslanog s određenim zadatkom, koji je ostvario do kraja.

Njegova rana pjesma „Mahomets Gesang“ simbolično prikazuje Poslanika kao rijeku koja iz vrela vječnosti teče prema beskonačnosti, lomeći prepreke i dajući život svemu što dodirne. Hegel je kasnije u svojim predavanjima isticao kako je Goethe ovom pjesmom uspio izraziti suštinu Muhammedovog uspona i širenja njegove poruke.

Goethevo poštovanje bilo je toliko da ga je prevod Voltaireove islamofobne drame „Mahomet“, na zahtjev vojvode Karla Augusta, ispunio nelagodom. U pismu vojvodi priznao je da ga je ta obaveza opteretila, jer mu je bilo strano prikazivati Poslanika onako kako ga je Voltaire karikirao.

Ako je Kur’an otvorio Goetheu vrata islama, onda je susret s perzijskim pjesnikom Hafizom 1814. godine proširio taj horizont u neslućenim razmjerima. U 65. godini života Goethe je pročitao prijevod Hafizovog „Divana“ i ostao očaran. Hafiz mu je postao sagovornik, gotovo prijatelj iz druge epohe i drugog svijeta.

Pod tim utiskom Goethe piše svoje jedinstveno djelo „Zapadno-istočni divan“ (1818), zbirku pjesama u kojoj vodi dijalog s Hafizom, piše nazire na njegove gazele i stvara most između evropskog i orijentalnog svijeta. U Divanu se Goethe oslobodio uskih granica evropske književne forme i zakoračio u prostranstva bezvremenosti, gdje Istok i Zapad nisu suprotnosti nego dvije obale iste rijeke.

Goethe je u Hafizu prepoznao ono što mu je nedostajalo u Evropi: sposobnost da se u poeziji sjedine mudrost, duhovnost i radost života. Njegov Divan, podijeljen u dvanaest knjiga, bio je toliko ispred svoga vremena da će njegova ljepota biti u potpunosti shvaćena tek stoljeće kasnije.

Goethe je u svojim refleksijama o islamu otišao i dalje: naglašavao je da Kur’an mora ostati knjiga univerzalne vrijednosti, knjiga koja sadrži „sav svijet – danas, sutra i zauvijek“. Islam je za njega bio religija discipline, istine i skrušenosti, a Muhammed čovjek božanske misije, oslobođen slabosti i grijeha.

Njegova fascinacija nije bila egzotična igra, već duboka unutrašnja potreba da u drugoj tradiciji pronađe ono što nadilazi granice, što povezuje čovječanstvo.

Goethe je u evropskoj književnosti ostao upamćen kao autor „Fausta“, „Werthera“ i mnogih drugih klasika. No, njegov dijalog s islamom i Orijentom pokazuje jednu drugu dimenziju njegove univerzalnosti. On je bio pjesnik koji se nije plašio preći granice vlastite tradicije i pronaći ljepotu u onome što je drugima izgledalo strano.

Kada je pisao o Poslaniku Muhammedu, Goethe nije pisao iz pozicije polemike ili predrasude, nego iz pozicije poštovanja i divljenja. Kada je čitao Kur’an, nije ga doživljavao kao tekst daleke religije, nego kao knjigu koja ga potresa do srži. Kada je otkrio Hafiza, nije vidio samo perzijskog pjesnika, nego sagovornika koji mu pomaže da prepozna univerzalno u poeziji.

Zato Goetheov susret s islamom nije epizoda nego znak njegove univerzalnosti. On je pokazao da je moguće biti evropski klasik, a istovremeno se klanjati pred ljepotom Kur’ana, diviti se Muhammedu i voditi poetski dijalog s Hafizom. U vremenu kada su mostovi rijetki, Goethe je sagradio jedan od rijetkih mostova između Zapada i Orijenta – most koji i danas stoji kao podsjetnik da se istinska veličina ne mjeri granicama, nego sposobnošću da ih prevaziđe.