Španski premijer danas je ponovio posvećenost njegove zemlje podizanju glasa “snažnije nego ikad” kako bi se okončalo kontinuirano nasilje u Gazi. “Godinu dana nakon priznanja Palestine kao države, bol u Gazi je nepodnošljiva”, rekao je Sanchez u objavi na društvenoj mreži X. Podvukao je da će Španija nastaviti pozivati ​​na okončanje onoga što je opisao kao “masakr kojem svijet danas svjedoči”

Prije tačno godinu dana, 28. maja 2024. godine, Španija je donijela historijsku odluku – službeno je priznala Državu Palestinu. Ovaj čin bio je rezultat političke volje i diplomatske orijentacije španske vlade koja je dugo dozrijevala, osobito premijera Pedra Sáncheza, da pošalje snažnu poruku u prilog međunarodnom pravu, ljudskim pravima i potrebi za mirnim rješenjem izraelsko-palestinskog sukoba. No, istovremeno, ta odluka otvorila je novi val tenzija između Madrida i Tel Aviva, koji ni godinu dana kasnije ne jenjavaju.

Španski premijer danas je ponovio posvećenost njegove zemlje podizanju glasa “snažnije nego ikad” kako bi se okončalo kontinuirano nasilje u Gazi. “Godinu dana nakon priznanja Palestine kao države, bol u Gazi je nepodnošljiva”, rekao je Sanchez u objavi na društvenoj mreži X. Podvukao je da će Španija nastaviti pozivati ​​na okončanje onoga što je opisao kao “masakr kojem svijet danas svjedoči”.

Španija se već desetljećima percipira kao država bliska arapskom svijetu, što je djelimično rezultat njezine geografske blizine Magrebu, ali i historijskih okolnosti. Tokom diktature Francisca Franca (1939.–1975.), Španija je bila izolirana od Zapada te je tražila političke i privredne partnere na jugu Sredozemlja. Taj dugogodišnji orijentalistički sentiment učvrstio je simpatije prema arapskoj stvari, uključujući i palestinsko pitanje.

Zanimljivo, Španija je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom tek 1986. godine, znatno kasnije od većine zapadnoevropskih zemalja, dijelom i zbog izraelskog protivljenja španskom članstvu u UN-u nakon Drugog svjetskog rata, zbog navodne bliskosti Francovog režima s nacističkom Njemačkom. Ipak, unatoč kasnom otopljavanju odnosa, Španija je učestvovala u procesu izgradnje mira, uključujući i posredovanje u kontekstu Sporazuma iz Osla iz 1993. godine.

Priznanje Palestine unutar granica iz 1967. godine, koje je Španija koordinirala s Irskom i Norveškom, bilo je prvenstveno simbolično – ali ne i nevažno. Iako Španija još uvijek nema ambasadu te djeluje preko konzulata u Istočnom Jerusalemu, ovaj potez je snažno odjeknuo u evropskoj i međunarodnoj javnosti.

Izraelska reakcija bila je oštra: ministar vanjskih poslova Izraela, Israel Katz, optužio je Španiju za „sudioništvo u poticanju genocida nad Jevrejima“ i povukao ambasadora iz Madrida – koji se do danas nije vratio.

Tako je priznavanje Palestine od strane Španije postalo više od diplomatskog gesta: pretvorilo se u test otpornosti na političke pritiske, ispit evropske koherentnosti i simbol političkog zaokreta prema većem naglasku na ljudska prava.

Za Pedra Sáncheza i njegovu socijalističku vladu, odluka o priznanju Palestine nije bila bez političkog rizika, ali je bila usklađena s ideološkom orijentacijom vladajuće koalicije, uključujući krajnju ljevicu koja već dugo zauzima kritičan stav prema izraelskoj politici. Pojedini ministri iz redova krajnje ljevice govorili su i o „planiranom genocidu“ u Gazi, izazivajući diplomatske incidente i javnu osudu izraelskih vlasti.

Istodobno, Sánchez je iskoristio priznanje Palestine kako bi se pozicionirao kao lider takozvane nove evropske osjetljivosti prema Bliskom istoku. U ulozi domaćina sastanka tzv. Madridske grupe – foruma evropskih i arapskih zemalja za promociju rješenja o dvije države – španska diplomatija preuzela je vodeću ulogu u poticanju prekida vatre i redefiniranju odnosa EU s Izraelom.

Na nedavnom samitu, španski ministar vanjskih poslova José Manuel Albares pozvao je na potpuno zamrzavanje Sporazuma o pridruživanju između EU i Izraela te na zajednički embargo na oružje, pa čak i na sankcije protiv izraelskih zvaničnika, uključujući premijera Benjamina Netanyahua.

Unatoč oštrom tonu, stvarni učinci priznanja zasad su ograničeni. Nije došlo do prekida trgovinskih odnosa, nije uveden embargo, a EU nije zauzela zajednički stav. No, prepoznaje se promjena narativa – španski primjer pokazuje da je moguće preispitati evropsku šutnju prema izraelskoj politici okupacije bez gubitka međunarodne vjerodostojnosti.

Politički analitičari u Španiji slažu se da je špansko priznanje više simboličan nego operativan potez, ali ističu da simboli u međunarodnim odnosima imaju moć: održavaju palestinsko pitanje na globalnoj agendi, potkopavaju izraelsku političku legitimaciju i potiču raspravu o drugačijem pristupu Bliskom istoku.

Problem, kako analitičari ističu, leži u nepostojanju konkretnih mjera koje bi pratile priznanje: prekid trgovine oružjem, ekonomske sankcije, diplomatski pritisci. Bez takvih koraka, priznanje ostaje deklarativno – važno, ali ne i odlučujuće.

Izrael je na val priznanja reagirao nizom prijetnji, uključujući moguću aneksiju dijelova Zapadne obale, legalizaciju ilegalnih naselja i unilateralne mjere protiv diplomatskih protivnika. U kontekstu propalih pregovora, Izrael sve češće pribjegava strategiji svršenog čina, dok međunarodni akteri ostaju podijeljeni između načelne podrške dvodržavnom rješenju i straha od izraelskih protumjera.

U razgovoru s francuskim zvaničnicima, izraelski ministar strateških poslova Ron Dermer upozorio je da bi daljnja priznanja mogla izazvati drastične promjene na terenu, što bi dodatno ugrozilo mogućnost pregovora. No, paralelno, sve više zemalja – uključujući Sloveniju i Armeniju – priključuje se simboličkom frontu koji priznaje Palestinu, unatoč rizicima.

Unutar Evropske unije, samo je Švedska – još 2014. godine – priznala Palestinu kao članica EU. Ostale zemlje koje priznaju Palestinu to su učinile prije ulaska u Uniju, dok većina članica nastavlja s neodređenom podrškom „rješenju s dvije države“, bez preciziranja koraka. Španija se tako pojavljuje kao politički izuzetak – glas koji poziva na akciju i preispitivanje evropskog odnosa prema izraelsko-palestinskom sukobu.

Hoće li Španija uspjeti utjecati na promjenu stava Evropske unije? To ostaje neizvjesno. No jedno je sigurno – prostor za kritiku izraelske politike više nije tabu, a priznanje Palestine postalo je legitimno diplomatsko sredstvo pritiska. Kako će se ta dinamika razvijati, ovisit će o hrabrosti ostalih država da naprave slične korake – ne samo riječima, već i djelima.