Više od tri decenije nakon nuklearne katastrofe, Černobil i dalje skriva naučne zagonetke. U zoni isključenja otkrivene su gljive tamne boje koje ne samo da preživljavaju u okruženju zasićenom radijacijom, već u njemu uspijevaju. Njihova otpornost, povezana s melaninom, potakla je teorije o mogućnosti „ishrane radijacijom“, ali bez konačnog dokaza. Černobil je danas neočekivani laboratorij prirode, prostor koji pokazuje koliko je život prilagodljiv, ali i koliko su ljudske greške dugotrajne.
Više od tri decenije nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, život se na tom prostoru ne samo vratio nego je poprimio oblike koji i danas zbunjuju naučnike. Zona isključenja, u prečniku od trideset kilometara oko nekadašnje nuklearne elektrane, dugo je smatrana gotovo sterilnim područjem. Ipak, istraživanja započeta devedesetih godina pokazala su suprotno: u jednom od najkontaminiranijih dijelova planete razvila se raznovrsna zajednica organizama, među kojima posebno mjesto zauzimaju gljive koje, prema nekim hipotezama, ne samo da podnose radijaciju nego je na određeni način i koriste.
Nekoliko godina nakon nesreće iz 1986. godine, ukrajinski naučnici započeli su terenska istraživanja s ciljem da utvrde postoji li u zoni isključenja ikakav oblik života. Očekivanja su bila minimalna, jer su posljedice radijacije i dalje bile vidljive na ljudima koji su učestvovali u sanaciji havarije, od kojih su mnogi obolijevali i umirali godinama kasnije. Uprkos tome, istraživači su otkrili čitave kolonije gljiva, čak tridesetak različitih vrsta, koje su uspijevale u neposrednoj blizini reaktora.
Zajednička osobina većine tih gljiva bila je tamna, gotovo crna boja. Posebno se izdvojila vrsta Cladosporium sphaerospermum, koja je dominirala uzorcima i kasnije postala predmet intenzivnih istraživanja. Ključ njihove otpornosti pronađen je u melaninu, pigmentu prisutnom i kod ljudi i mnogih drugih organizama, poznatom po zaštitnoj ulozi protiv ultraljubičastog zračenja. Kod ovih gljiva, međutim, melanin je bio prisutan u izuzetno visokim koncentracijama.
Na osnovu toga razvila se hipoteza da ove gljive možda ne koriste melanin samo kao štit, već da na neki način iskorištavaju jonizirajuće zračenje kako bi potaknule svoj rast. Ta ideja, često nazvana radiosinteza, podsjeća na fotosintezu kod biljaka, gdje se svjetlost pretvara u energiju. Ipak, iako je utvrđeno da neke od ovih gljiva ne samo da preživljavaju u radijacijom zasićenom okruženju nego i rastu brže, precizan mehanizam koji bi potvrdio takvu „ishranu radijacijom“ nikada nije pouzdano dokazan.
Tokom narednih godina provedena su brojna istraživanja s oprečnim rezultatima. Neki eksperimenti sugerirali su da određene melanizirane gljive pokazuju sklonost rastu prema izvorima radijacije, dok su drugi pokazali da takva reakcija nije dosljedna i da se javlja samo kod manjeg broja vrsta. Dodatno, poređenja između melaniziranih i nemelaniziranih gljiva u laboratorijskim uslovima često nisu pokazivala značajne razlike u rastu pod utjecajem radijacije.
Ipak, interes za ove organizme proširio se izvan Zemlje. Jedan eksperiment je Cladosporium sphaerospermum poslao na Međunarodnu svemirsku stanicu, gdje je gljiva bila izložena kosmičkoj radijaciji. Cilj nije bio dokazivanje radiosinteze, već ispitivanje mogućnosti da se ovakvi organizmi koriste kao prirodni štit od zračenja za buduće svemirske misije. Ideja da se biološki materijali koriste za zaštitu ljudi u ekstremnim uslovima otvorila je sasvim novo polje istraživanja, iako su rezultati zasad ograničeni.
Fenomen melanina kao zaštitnog faktora nije ograničen samo na gljive. U zoni Černobila primijećene su i životinje s izraženijom tamnom pigmentacijom. Primjer su žabe koje su u tom području imale znatno tamniju boju nego iste vrste u drugim dijelovima Evrope. Analize su pokazale da te životinje nisu imale povišene nivoe radijacije u tijelu niti znakove narušenog zdravlja. Preživjele su upravo zahvaljujući većoj količini melanina, koji ih je štitio u prvim, najopasnijim fazama nakon nesreće.
Važno je naglasiti da ta promjena nije bila posljedica novih mutacija izazvanih radijacijom, već prirodne selekcije. Tamnije jedinke su imale veće šanse da prežive i razmnože se, pa je s vremenom takva pigmentacija postala dominantnija u populaciji. Dugoročna istraživanja nisu pokazala negativne posljedice radijacije na njihov životni vijek, stres ili biološko starenje.
Danas se zona isključenja oko Černobila često opisuje kao neočekivani prirodni rezervat. Bez stalnog ljudskog prisustva, ekosistemi su se obnovili, a divlje životinje i biljke zauzele su prostor koji je nekada bio simbol potpune destrukcije. Misterija gljiva koje podnose ili čak koriste radijaciju i dalje ostaje neriješena, ali Černobil istovremeno nudi snažnu poruku: priroda posjeduje izuzetnu sposobnost prilagodbe, dok je dugoročna opasnost po planetu i dalje prije svega vezana za ljudsku aktivnost.
IZVOR: ABC
