Demonstracije u zagrebačkom Studentskom centru počele su zbog loše hrane i teških uvjeta života, a završile kao politički incident kojeg je tadašnji režim pokušao ugušiti.

U maju 1959. godine Zagreb je bio pozornica događaja o kojem se desetljećima nije govorilo. Studentske demonstracije, koje su izbile u Studentskom centru, bile su prvi masovni javni bunt u komunističkoj Hrvatskoj. Trajale su kratko i u grupnom sjećanju su gotovo zaboravljene, ali za tadašnje vrijeme pokazale su koliko se brzo socijalno nezadovoljstvo može pretvoriti u ozbiljan politički problem bivšem režimu.

O toj temi danas se zna malo, kako u javnosti, tako i u historiografiji. Upravo zato istraživanje izv. prof. dr. sc. Wollfya Krašića s Fakulteta hrvatskih studija otvara prostor za drukčije čitanje jednog gotovo zaboravljenog događaja. U najnovijoj epizodi Podcasta projekta SNOVI objasnio je poteškoće takvog istraživanja i otkrio sve što se sve u Jugoslaviji provodilo kako bi se protest utišao.

Studenti na rubu preživljavanja

Krajem 50-ih godina položaj zagrebačkih studenata bio je znatno teži nego danas. Većina ih je uz studij morala raditi, nešto što je često danas, tada je bio neizbježan način preživljavanja. Manjina je imala stipendiju i mjesto u studentskom domu, no ni jedno ni drugo, kako pokazuju dokumenti iz tog razdoblja, nije jamčilo pristojan standard, već tek osnovne uvjete života.

Upravo su smještaj i prehrana bili među najvećim problemima. Studentskih kreveta bilo je premalo, a privatni smještaj bio je skup i loše kvalitete.

„Ja sam se, mogu reći, šokirao vidjevši da su u to vrijeme zagrebačkim studentima na raspolaganju bila samo 284 ležaja u domovima. Ako uzmemo u obzir broj redovnih studenata, proizlazi da je nešto manje od 15 % studenata živjelo u studentskim domovima. Dakle, tu nisu uračunati izvanredni studenti i nisu uračunati apsolventi. Pri tome treba kazati da je i dio zagrebačkih studentskih domova bio preopterećen, odnosno da nisu baš bili prikladni za stanovanje“, objasnio je Krašić.

Nezadovoljstvo se dugo gomilalo te je kulminiralo 11. maja 1959. godine u tada novootvorenom Studenskom centru na Savskoj cesti gdje su se loši uvjeti nastavili. Okidač je bio konkretan incident u menzi. Prema svjedočanstvima koja prenosi Krašić, student Dragutin Rotim tog je dana dobio obrok koji je izazvao žestoku reakciju.

„Došao je na ručak, uzeo juhu i rižu. Juha je bila uobičajeno slaba, ali podnošljiva, no grumen riže bio je smrdljiv i krut poput sirovog krumpira. Izgubivši živce, ustao je i povikao: ‘Hrana je očajna! To nije za jelo’“, ispričao je Krašić.

Nakon toga, prema svjedočanstvima sudionika, nezadovoljstvo se brzo proširilo među studentima. Nastala je galama, dio inventara je oštećen, a studenti su počeli izlaziti na ulicu uz povike „Mi smo gladni“.

Od socijalnog bunta do političkog incidenta

Kolona studenata krenula je prema središtu Zagreba. Dio njih želio je razgovor s tadašnjim gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem, a dio je namjeravao otići i do Sabora te zatražiti reakciju Vladimira Bakarića, tadašnjeg predsjednika Sabora Narodne Republike Hrvatske (NRH).

U Studentski centar tada je stigao i Holjevac. Prema svjedočanstvu koje Krašić navodi, nakon što je kušao hranu iz tanjura jednog studenta, izgovorio je rečenicu: „Ovo je samo za svinje.“.

Komunističke vlasti vrlo su brzo odlučile da studenti ne smiju doći do glavnog zagrebačkog trga niti pred Sabor. Kolona je zaustavljena u Frankopanskoj ulici, gdje je intervenirala milicija. Prema svjedočanstvima koja Krašić prenosi, intervencija je bila nasilna.

„Bjesomučno su se zalijetali svojim autima i nesmiljeno počeli pendrecima na prosvjednike. Bilo je bjelodano kako su postupali po naredbi i da oštro i hitro uklone ‘neprijatelje’, sve u strahu da im se ne priključe radnici koji su se poslije 15 sati trebali vraćati s posla. Od napada mnogi su studenti ozlijeđeni i desetak njih je prevezeno u vozilima Hitne pomoći u bolnice.“, objasnio je Krašić.

Nakon intervencije, demonstracije su dobile novu dimenziju. Studenti su prosvjedovali i zbog nasilja nad kolegama te uhićenja. Dio okupljenih vratio se pred Studentski centar, a dio se okupio ispred Rektorata tražeći oslobađanje privedenih. Ni večernji sati nisu donijeli potpuno smirenje. U menzi se okupio velik broj studenata, a dio prosvjednika pokušao je blokirati ulaz dok se ne oslobode uhićeni. Istodobno su se među studentima aktivirali i režimu lojalni članovi Saveza komunista, koji su pridonijeli smirivanju situacije.

Oko 21:30 okupljenima se obratio Marijan Cvetković, načelnik Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) u Zagrebu. Dio studenata mu je zviždao, ali se dio nakon toga počeo razilaziti. Najuporniji su ostali do kasnih večernjih sati, nakon čega su se demonstracije postupno ugasile.

Tito, Ranković i „neprijatelj izvana“

Službena interpretacija vlasti bila je da su demonstracije potaknute djelovanjem neprijateljskih elemenata. Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković, tadašnji predsjednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR), javno su ih osudili i povezali s utjecajem iz inozemstva.

Krašić ističe da dostupni izvori ne potvrđuju takvu interpretaciju, nego upućuju na spontani karakter prosvjeda i nezadovoljstvo životnim uvjetima kao ključni uzrok. Nakon demonstracija održani su brojni partijski sastanci, a sigurnosne službe pratile su reakcije u javnosti. Otprilike 200 studenata bilo je kažnjeno na različite načine. Dio ih je izbačen iz studentskih organizacija i Saveza komunista, a drugi su dobili blaže kazne. Teže su prošli oni koje je režim već ranije smatrao politički sumnjivima.

Pitanje koje se prirodno nameće jest zašto je sve to danas gotovo nepoznato. Zašto se o prvom masovnom javnom buntu u komunističkoj Hrvatskoj desetljećima nije ozbiljnije govorilo? Prema Krašiću, odgovor leži u kombinaciji šutnje i kasnijih, većih povijesnih lomova.

„Rekao bih da su dva glavna razloga kumovala takvoj situaciji. Prvi je bio taj što je o tome u javnom prostoru vladao gotovo zavjet šutnje, a drugi je to što je taj događaj pao u drugi ili treći plan zbog studentskog pokreta iz 1971. godine. Taj je pokret bio daleko širi, dugotrajniji i snažnije se ugradio u temelje današnje Hrvatske“, zaključio je Krašić.

Upravo zato demonstracije iz 1959. danas djeluju kao potisnuta epizoda koja se tek naknadno vraća u fokus. One nisu bile samo incident zbog lošeg ručka, nego simptom dubokog nezadovoljstva društvom koje je službeno tvrdilo da gradi jednakost i pravednost. U stvarnosti, studenti su tada pokazali da između službene slike i svakodnevice postoji velik jaz.

Izvor: Večernji list