Sva protestna pisma protiv rata zaslužuju priznanje – ali sva su ona zakašnjela i kukavička. Čitajući ih, čovjek bi mogao zaključiti da u Pojasu Gaze pati samo 59 ljudi. Kao da niko drugi ne postoji. Nema 50.000 mrtvih. Nema desetaka hiljada osiromašene, traumatizirane ili osakaćene djece. Nema dva miliona raseljenih i osiromašenih Palestinaca. Samo 59 izraelskih talaca, živih i mrtvih, čija je krv sveta i čija sloboda nadmašuje sve ostalo, piše ugledni kolumnista izraelskog lista Haaretz, komentirajući danas pisma koja se posljednjih dana pojavljuju u tamošnjoj javnosti a u kojima se traži prekid rata u Gazi.
Levy, nastavlja: Prema tim pismima, taoci su jedine žrtve rata. Svakome ko čita ove navodno hrabre dokumente suočava se s iskrivljenim i selektivnim moralnim kodeksom izraelskog društva – čak i njegovih najboljih dijelova. Užasna podtekstualna poruka jest da, ako se taoci oslobode (i ako se Benjamin Netanyahu makne s vlasti), krvoproliće u Gazi može nesmetano nastaviti. Na kraju krajeva, rat je opravdan.
Dok mnogi hvale ova pisma – slaveći njihovu navodnu hrabrost i građansku angažiranost – teško je ne biti zgrožen činjenicom da nijedno od njih ne zahtijeva prekid rata prije svega zbog njegovih zločina protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva. Sudbina talaca treba dirnuti svakog Izraelca, i svakog čovjeka. Ali kada se fokus stavlja isključivo na njih, dok se patnja više od dva miliona drugih ignorira, ne može se ne prepoznati što to zapravo jest: nacionalistički moral, gdje izraelska krv i sloboda stoje iznad svega.
Naravno, svaka nacija mora prvo brinuti o svojima. Ali potpuno okrenuti leđa drugim žrtvama – žrtvama koje smo sami stvorili – čak i kada je razmjera tako ogromna, duboko je obeshrabrujuće. Nijedna osoba s pravom savješću ne bi mogla potpisati takva pisma.
Neka pisma su usputno spomenula žrtve u Gazi, kao da žele ostaviti moralnu kvačicu. Piloti su neodređeno govorili o „nevinoj civilnoj populaciji“, bez imenovanja – možda su mislili na izraelske stanovnike pograničnog područja Gaze? Pisci su pokazali nešto više hrabrosti, spominjući „nesrazmjernu štetu stanovnicima Gaze“ i čak „užasnu štetu bespomoćnim ljudskim bićima“, kao što bi i trebalo. Ali čak i u tim slučajevima, jasno je da je glavni poticaj za zahtjev za prekid rata sudbina talaca.
Dvije hiljade rezervista iz vojnih padobranskih i pješadijskih brigada, 1.700 pripadnika oklopnih snaga, 1.055 pilota i zračnih posada, pa čak i 200 rezervista iz elitnog programa obuke Talpiot – veterani gotovo svakog dijela vojske – potpisali su ova pisma. Kao odgovor, vojni vrh zaprijetio je otkazima, dodajući nepotrebnu dramatičnost i pompeznost onome što ostaje skroman protest.
Zatim su došli umjetnici, arhitekti, liječnici – gotovo svi, iznenada se budeći nakon više od godinu i pol užasa i šutnje. „Zaustavite rat da bismo spasili taoce“, pisali su svi s istom tendencijom kopiranja i lijepljenja. To je oprezan i proračunat oblik protesta – onaj koji izbjegava čak i spominjanje odbijanja, a kamoli hrabar prodor u srž vatre. Pisci pisama tačno su znali šta rade: da su palestinske žrtve stavili u središte, mnogi potpisnici bi otišli.
Potpisnici su u pravu: rat mora završiti kako bi se spasili taoci. Ali to ne može biti jedini razlog, niti čak primarni. Rat mora završiti, prije svega, zbog onoga što čini nad više od dva miliona Palestinaca, od kojih su velika većina nevini i bespomoćni. Nema potrebe rangirati patnju ili uspoređivati jednu vrstu boli s drugom da bismo shvatili ovu istinu.
Taoci i njihove porodice trpe nezamislivu patnju, koja mora odmah prestati. Ali moramo jednako snažno podignuti glas protiv ubijanja novinara i medicinskih radnika (ovdje zaslužuju priznanje izraelski medicinski stručnjaci koji su progovorili), protiv bombardovanja bolnica i škola, protiv iskorjenjivanja cijelih zajednica poput pijuna na igraćoj ploči i potpunog razaranja koje vojska nanosi bez svrhe.
Pedeset devet izraelskih talaca trpi u Gazi. Moraju biti odmah oslobođeni. Ali suprotno prevladavajućem izraelskom mišljenju, oni nisu jedini u Gazi koji moraju biti odmah spašeni od svojih muka.









