Poricanje prati Izrael još od vremena prve Nakbe 1948. – koja se, kako tvrde, nikada nije ni desila i postoji samo u mašti mrzitelja Izraela. Nastavilo se kroz sve godine okupacije i aparthejda. Nema društva na svijetu koje živi u tolikom samozavaravanju, za šta je velikim dijelom odgovorna i “slobodna štampa”. Ali ono što se dešava u posljednjim sedmicama ruši sve rekorde niskosti

Nema mnogo podlijih pojava koje su gore od poricanja Jevrejskog holokausta. Negatori su tvrdili da se on nikada nije ni desio, a ako i jeste, da broj žrtava nije bio velik, ili da nikada nije bilo gasnih komora. Izvodili su mjerenja, nudili podatke, tvrdili da je holokaust zavjera osmišljena kako bi se izvukla odšteta i sažaljenje.

Poricanje holokausta je kriminalizovano u mnogim državama, a negatore se smatra antisemitskim elementima. Britanski historičar David Irving bio je uhapšen u Austriji i isključen iz akademske zajednice.

U Izraelu je svako dovođenje u pitanje sedmog oktobra bilo osuđeno, a svi koji su to pokušali proglašeni su antisemitskim. Kada je Roger Waters izjavio da ne postoji dokaz o silovanjima i da su priče o bebama spaljenim u pećima laži izraelske propagande, bio je žestoko napadnut, kao i mnogi drugi koji su ukazivali na preuveličavanja u izraelskom narativu.

U proteklim sedmicama, Izrael je, paradoksalno, zahvatio val poricanja koji je sam po sebi gnjusan. Poricanje je zahvatilo brojne slojeve društva, prisutno je u gotovo svim medijima. Pokušali smo ignorisati, prikriti, okrenuti pogled, okriviti Hamas, reći da je to priroda rata, da u Gazi nema nevinih ljudi – sve dok zločini koje Izrael čini u Pojasu Gaze nisu prešli svaku granicu.

Kada je počelo namjerno izazvano izgladnjivanje, nije preostalo ništa drugo nego posegnuti za poricanjem – ništa manje odvratnim od poricanja holokausta. Današnje poricanje obuhvata i negiranje genocidne namjere i jasnog cilja istjerivanja stanovništva Gaze u druge krajeve.

Ovakvo poricanje je u Izraelu legitimno, ono je u skladu s lokalnom političkom korektnošću – “nema gladi!”. Niko neće biti osuđen niti kažnjen zbog izazivanja gladi. Ovakav stav je postao dio glavnog toka. Opise namjernog izgladnjivanja u Gazi nazivaju antisemitskom zavjerom. Ako i ima gladi, odgovoran je Hamas. Tako izgleda kada ponestane opravdanja, izmišljotina i propagande. Tako izgleda kada se moral toliko iskrivi da se tvrdi kako gladi nema, čak i kada su prizori pred očima svih. Ko ima pravo da to govori?

Postoji 50 nijansi izraelskog poricanja i sve su jednako prezira vrijedne. Kreću se od zatvaranja očiju, prevrtanja istih, zamućivanja istine, laganja sebi. Sve s jednim ciljem: izbjeći krivicu, nastaviti igrati ulogu žrtve, uz samohvalospjeve.

Negatori dolaze iz svih slojeva društva: od četvero izraelskih istraživača koji su napisali esej o “takozvanom genocide” čiju je ispraznost razotkrio historičar holokausta Daniel Blatman i novinar Nir Hasson (Haaretz, hebrejsko izdanje); do žene koja dijeli besplatni dnevnik Israel Hayom i koja mi je s velikim samopouzdanjem rekla da su slike izgladnjivanja “iz Jemena ili ih je stvorila vještačka inteligencija”.

Tu je i dvolična TV novinarka Moriah Asraf, koja je s odvratnim patroniziranjem ušutkala freelance novinarku Emmanuelle Elbaz-Phelps, kao i svi urednici TV vijesti, koji skrivaju šta se dešava u Gazi.

Poricanje prati Izrael još od vremena prve Nakbe 1948. – koja se, kako tvrde, nikada nije ni desila i postoji samo u mašti mrzitelja Izraela. Nastavilo se kroz sve godine okupacije i aparthejda. Nema društva na svijetu koje živi u tolikom samozavaravanju, za šta je velikim dijelom odgovorna i “slobodna štampa”. Ali ono što se dešava u posljednjim sedmicama ruši sve rekorde niskosti.

“Nema gladi u Gazi”. Na granici čekaju kamioni, roditelji djece koja umiru od gladi su gojazni, postoji video u kojem teroristi Hamasa jedu banane u tunelima (snimak star šest mjeseci, sada se dijeli zahvaljujući glavnom širitelju propagandnih laži u zemlji – portparolu IDF-a). Ovo nadmašuje puko izbjegavanje krivice: ovo je prezir prema žrtvi, prema djetetu koje umire u majčinom naručju, dok ona plače. Reći joj da nema namjernog izgladnjivanja jednako je kao ismijavati njenu bol.

Godinama sam vjerovao da čak i kada bismo Izraelcima predočili sve stravične dokaze – oni bi ih odbacili. Dokaz je sada tu. Slike izgladnjivanja preplavljuju TV ekrane i novine širom svijeta, a Izraelci ih poriču. S kakvim samopouzdanjem tvrde da su slike lažne, da nema gladnih, da ima banana, da u Gazu ulazi 80 kamiona dnevno.

Upravo to je radio i francuski akademik profesor Robert Faurisson: tvrdio je da se, na osnovu volumena gasnih komora, holokaust nikada nije desio.

IZVOR: Haaretz