Sada mu inzulin nije potreban. Inzulin uzima samo kad jede kruh, a kruha nema. Čuva posljednju dozu za slučaj da on i njegova porodica pronađu malo kruha.

Dijabetička ketoacidoza je životno ugrožavajuća komplikacija dijabetesa, kod koje nedostatak inzulina i visoke razine stresnih hormona dovode do povećane proizvodnje ketonskih tijela i acidoze.

M. je gotovo ostao bez inzulina. U telefonskom razgovoru iz svoje izgorjele kuće u Beit Lahiji, na sjeveru Gaze, u koju se nedavno vratio, kaže da su mu ostale još dvije kapi. Kasnije kaže da je to “dva centimetra”; možda je mislio na dvije jedinice. U svakom slučaju, inzulin mu je pri kraju. Donedavno ga je dobivao iz apoteke agencije UNRWA za izbjeglice, ali otkako je Izrael zaustavio ulazak humanitarne pomoći, inzulina više nema.

Pokušava me umiriti: kaže da mu inzulin trenutno nije potreban jer nema kruha. Inzulin uzima samo kad jede kruh, a kruha nema. Čuva svoju posljednju dozu inzulina za slučaj da on i njegova porodica pronađu malo kruha. U srijedu je njegov sin otišao u potragu kako bi smirio želudac. Tražio je satima, ali bezuspješno. Rekao sam mu da neće ništa naći, kaže otac.

“Gladan sam, stvarno sam gladan,” rekao mi je u srijedu.

Bio je to prvi put otkako je rat počeo da je izgovorio tu rečenicu s takvom oštrom boli. Uvijek je pokušavao ublažiti situaciju, umanjiti svoje teškoće kako ne bi izazivao sažaljenje i očuvao svoje dostojanstvo. Sve do juče. U srijedu je priznao da je gladan. Istinski gladan.

Sada mu inzulin nije potreban. Inzulin uzima samo kad jede kruh, a kruha nema. Čuva posljednju dozu za slučaj da on i njegova porodica pronađu malo kruha.

Utorak je bio posebno težak dan jer je Izrael neprestano granatirao sjeverni dio Pojasa. Djeca su htjela otići, ali M. ih je pitao: kamo bismo otišli? Svi su sjedili u onome što je ostalo od njihovog doma, pod tutnjavom granata, nadajući se najboljem. Odlučili su da će, ako bombardovanje ne prestane do 17 sati, otići. Srećom, granatiranje je popustilo prije toga, a u srijedu su topovi utihnuli. M. kaže da u Beit Lahiji nema talaca niti Hamasa, samo hrpe ruševina, pa zašto onda još granatiraju?

M. se vratio u ruševine svog doma nakon dugih mjeseci provedenih u šatorskom naselju u “humanitarnoj” zoni Muwasi pored Khan Yunisa i onoga što je nekada bila izraelska naseobina Neveh Dekalim. Ima 63 godine, dijabetes i pretrpio je moždani udar. Putovanje od naselja do njegove izgorjele kuće koštalo je 1200 šekela (334 dolara).  Četiri porodice podijelile su trošak, zbijene u stražnjem dijelu teretnog kombija na madracima i pokrivačima – svim stvarima koje posjeduju.

Kada su stigli do onoga što je nekada bio njihov dom, našli su samo kostur zgrade, prekriven čađi. Čak su i vrata nestala. Počistili su, postavili madrace i napravili dom među ruševinama. Sada se boje da će uskoro morati bježati da bi spasili živote, a nemaju kamo otići. Srijeda je označila 19 mjeseci rata. Izrael želi obnoviti rat u punoj snazi; kakve radosne i nade pune vijesti.

Moji razgovori s M. su frustrirajući. Moja nemogućnost da mu ikako pomognem, moja bespomoćnost, izluđuje me. Godinama smo zajedno putovali Gazom; on nas je vodio i štitio. U srijedu je sjedio ispred svog doma, suočen s ostacima Mercedesa za sedam putnika u kojem smo se godinama vozili; ponekad na benzin, kad je bio dostupan, a ponekad na rabljenom ulju za prženje iz štandova s falafelom, kad benzina nije bilo.

Žuti Mercedes sigurno ima oko tri miliona kilometara; sada je i on samo izgorjela olupina. M. ga oplakuje više nego svoj dom. Proveo je više sati u njemu nego u svojoj kući.

Ponekad ga potapše, rekao mi je u srijedu s knedlom u grlu, otvarajući pocrnjeli prtljažnik i prisjećajući se, otvarajući haubu i promatrajući izgorjeli motor. Nekoliko dana prije nego što je rat izbio, kupio je četiri nove gume za njega, ali nije stigao voziti na njima. Sada je taksi samo kostur, baš kao i njegov gladni vlasnik.

U utorak je jeo malo leće. U srijedu nije jeo ništa. Kada uspije nabaviti brašno ili kruh, ubrizgat će posljednje kapi inzulina koje mu preostanu. HAARETZ