Turbe Alije Đerzeleza srušeno je tromblonskim projektilima koje su srpski ekstremisti godinama prije agresije već koristili za gađanje bošnjačkih kuća. Taj čin ima osobitu simboličku težinu: riječ je o uništenju ne samo materijalnog objekta, već i kulturnog identiteta cijelog naroda. Turbe nije bio samo spomenik: ono je bilo simbol postojanja Bošnjaka i islama na tim prostorima

Gerzovo, malo selo smješteno na području općine Šipovo, jedno je od onih mjesta čija simbolika nadilazi njegovu geografsku veličinu. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), Gerzovo je bilo poznato po svojoj višestoljetnoj multikonfesionalnoj tradiciji, školi osnovanoj još 1857. godine i lokalnoj pravoslavnoj crkvi čija gradnja je odobrena fermanom sultana Abdul Medžida 1858. godine.

No, ono što je Gerzovo činilo posebnim mjestom na kulturno-historijskoj mapi Bosne i Hercegovine bilo je turbe Alije Đerzeleza, najvažnije bošnjačko dovište na širem jajačkom području. Njegovo uništenje u proljeće 1992. godine nije bio samo čin fizičkog rušenja jednog objekta, već je predstavljalo početak sistematskog zatiranja bošnjačke historije, identiteta i prisutnosti u ovome dijelu Bosne i Hercegovine.

Turbe Alije Đerzeleza nije bilo običan grobni objekt. Njegov značaj proistječe iz uloge koju je ovaj legendarni gazija, poznat i kao Gurz Ilijas, imao u kolektivnom pamćenju i narodnoj epici bosanskih muslimana. Prema narodnoj predaji, poginuo je u borbi za osmansko osvajanje srednjovjekovnog grada Soko kod Šipova, a na mjestu pogibije bio je sahranjen i podignuto je turbe. Kroz usmenu književnost i epske pjesme, njegov lik preobražen je u mitskog junaka – Aliju Đerzeleza – simbola časti, junaštva, duhovne snage i viteštva.

Kao takav, Đerzelez je postao jedan od ključnih nositelja identiteta bošnjačkog naroda, čija je usmena epika često odražavala historijske stvarnosti u simboličkom okviru. Nije slučajno što je turbe Alije Đerzeleza bilo mjesto hodočašća, molitve, dova, okupljanja i kulturološkog veziva muslimanskog stanovništva šipovačkog kraja. Njegovo postojanje svjedočilo je dubokoj ukorijenjenosti islama, orijentalne duhovnosti i osmanske baštine na ovom prostoru.

Lik Alije Đerzeleza, jednog od najpoznatijih junaka bošnjačke epike, stoljećima je bio predmet narodnog divljenja i pjesničke inspiracije. Međutim, brojnost i raznolikost pjesama o njegovim podvizima potaknula je i znanstveno istraživanje njegova stvarnog identiteta. Među prvima koji su se sustavno bavili tim pitanjem bio je Aleksije Olesnicki, ugledni istraživač orijentalne baštine u Bosni i Hercegovini. U početku je Đerzeleza poistovjetio s Ali-begom Mihalogluom, poznatim vojskovođom iz ranog osmanskog razdoblja. No, ubrzo nakon objave tog rada, došao je do novih dokumenata koji su ga naveli na drugačiji zaključak. U svom drugom tekstu sugerira kako je stvarna povijesna ličnost iza epskog Đerzeleza zapravo bio Gerz Ilijas, vojnik i ratnik iz kraja 15. stoljeća.

Ovaj stav dodatno je potkrijepio poznati osmanist Hazim Šabanović, koji je u osmanskom defteru iz 1485. godine pronašao zabilježen timar Gerza Ilijasa u nahiji Dobrun. Oprezno je zaključio da je upravo on povijesni Đerzelez Alija. Njegovu tvrdnju konačno je učvrstila povjesničarka Đenana Buturović, koja je nedvojbeno ustvrdila da postoje jasni znanstveni dokazi da je Alija Đerzelez bio povijesna ličnost, ratnik iz bosanskog krajišta u službi Osmanskog Carstva krajem 15. stoljeća.

Prema dostupnim podacima, Gerz Ilijas rođen je oko 1440. godine u Janiji, u današnjoj Grčkoj. Već 1466. godine nalazimo ga u Skopskom vilajetu, gdje dobiva timar kao nagradu za vojničku službu, što potvrđuje da je bio pripadnik osmanske konjice. Tijekom osamdesetih godina 15. stoljeća, Gerz Ilijas prelazi u Bosnu, gdje postaje vlasnik timara u nahijama Dobrun i Brod. Njegova vojna zasluga i junaštvo doprinose stalnom proširenju njegovih posjeda, pa je tako 1489. godine u osmanskom defteru već zabilježen kao Ilijas-beg – titula koja se dodjeljivala istaknutim ratnicima.

Posebno se ističe njegovo sudjelovanje u borbama protiv ugarskih snaga, među kojima je najpoznatiji pohod Vuka Gregurevića na Bosnu 1480. godine. Te događaje, prožete junaštvom Alije Đerzeleza, zapisao je i poznati osmanski povjesničar Ibn Kemal, koji ih bilježi s izraženim epskim nabojem.

Alijin vojni put završava 1491. godine u bojevima oko tvrđave Sokol na Plivi, ili u njenoj blizini – na području današnjeg sela Gerzova, koje prema narodnoj predaji nosi ime upravo po njemu. Prema predaji sačuvanoj među Bošnjacima šipovačkog kraja, Đerzelez Alija je poginuo mučeničkom smrću. Pripovijeda se kako je, dok je klanjao namaz na polju sa svojim gazijama, iz zasjede ubijen od strane prerušena ugarskog vojnika. Međutim, legenda govori kako se Đerzelez uspravio, uzeo vlastitu glavu u ruke i potrčao za ubojicom, sve dok nije pao i preminuo. Na mjestu gdje je pao, njegovi su ga saborci ukopali, a zahvalni narod iz okolnih sela podigao mu je turbe.

Mještani Prhova, naselja u blizini mjesta njegove smrti, iz poštovanja prema njegovoj žrtvi i junaštvu, promijenili su ime sela u Gerzovo.

Turbe je bilo važno mjesto muslimana iz Šipova i okolice. Iako se ne zna tačan datum izgradnje turbeta, ono je vrlo rano postalo mjesto hodočašća. Već krajem 19. stoljeća sveštenik Stevan Š. Bunjević bilježi kako “muamedovci iz dalekih krajeva dolaze i poklanjaju se” na Alijinom grobu. Prema usmenoj predaji, brigu o turbetu u početku su vodili dizdari iz Sokola, a nakon njihovog preseljenja turbe je zapušteno te oštećeno tokom Prvog svjetskog rata.

U periodu između ratova, turbe je popravljeno uz pomoć lokalnog stanovništva – posebno Milana Novakovića iz Gerzova i Ćamila Hadžića iz Dragnića. Obnovu su podržali i tadašnji predsjednik Opštine Gerzovo Kosta Novaković te protojerej Pavle Ubavić. No, staro turbe srušeno je na početku Drugog svjetskog rata.

Ponovna obnova uslijedila je 1970. godine, kada je Ibrahim Mešić iz Lubova rekonstruirao turbe, zamijenivši stari drveni krov šindrom od pocinčanog lima. Svečano otvaranje održano je 2. augusta iste godine, uz prisustvo vjerskih i općinskih zvaničnika. Unutar turbeta nalazili su se ibrik s vodom i peškiri, jer se vjerovalo da Alija Đerzelez noću ustaje i obavlja molitvu. O tome svjedoči i natpis koji je nekada stajao na ulazu u turbe: „Vičan boju i okršaju, i poznat po junaštvu na mejdanu, umrli Alija Đerzelez. Od posjete grobovima mučenika svrha je traženje lijeka bolesnima.”

Turbe je sve do svog rušenja bilo svakodnevno posjećivano. Hodočasnici su kod kabura molili, ostavljali dobrovoljne priloge, a vjerovalo se da kamenja i prašina sa zidova turbeta, pomiješani s vodom, pomažu u liječenju bolesti. Ovo sveto mjesto poštovali su ljudi svih vjera – kako muslimani, tako i nemuslimani iz okolnih krajeva.

Pored Gerzova, drugo turbe posvećeno Aliji Đerzelezu nalazilo se u Budimu. Prema osmanskom historičaru Pečeviji, nakon što su nevjernici ubili Đerzeleza i odnijeli njegovu glavu kralju u Budim, ona je tamo i ukopana. Kada je sultan Sulejman osvojio Budim, naredio je da se na tom mjestu podigne turbe, a brdo na kojem je sagrađeno dobilo je ime Gerz Ilijasovo brdo.

Nažalost, turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu postalo je meta napada od jeseni 1991. godine, a konačno je srušeno u martu 1992. godine od strane pripadnika tzv. “martićevaca”, u sklopu šireg uništavanja bošnjačke kulturne i vjerske baštine.

Početak sistematske destrukcije kulturnog naslijeđa Bošnjaka u Šipovu vremenski se podudara s usponom srpskog nacionalizma krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Već 1989. godine, iz Šipova se organizirano prevoze autobusi punih srpskih mještana na proslavu 600. godišnjice Kosovske bitke – događaja koji je poslužio kao mitološki temelj za mobilizaciju srpskog naroda pod krinkom nacionalne ugroženosti.

Osnivanje Srpske demokratske stranke (SDS) i Srpskog pokreta obnove (SPO) u Šipovu popraćeno je govorima mržnje, pozivima na osvetu i otvorenim prijetnjama Bošnjacima. Simboliku tog narativa iznio je tadašnji predsjednik lokalnog SDS-a Dragan Đukić kada je Bošnjacima poručio „da se dobro pripaze da ponovo ne postanu nečije cvijeće, jer cvijeće u čvrstoj ruci brzo uvene“.

U takvoj atmosferi nije bilo mjesta za povijesne ostatke zajedničkog života. Turbe Alije Đerzeleza bilo je prvi i simbolički najvažniji cilj. U jesen 1991. godine lokalni SPO uputio je ultimatum Islamskoj zajednici da ukloni turbe s “srpske zemlje”. Kada to nije učinjeno, početkom marta 1992. godine, pet naoružanih osoba – pripadnika paravojne formacije tzv. “martićevaca” – dolazi i ruši turbe, bez obzira na protivljenje starijih lokalnih Srba.

Rušenje turbeta nije bio izoliran incident. Ono je bilo dio šire operacije čiji je cilj bio potpuno etničko čišćenje šipovačkog kraja od bošnjačkog stanovništva. Kako detaljno u radu “Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova” opisuju Zilha Mastalić-Košuta, Alma Hajrić-Čaušević i Almir Grabovica iz sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, progon Bošnjaka u Šipovu provođen je sistematski, planski i uz logističku podršku političkih struktura SDS-a, oficira JNA i paravojnih formacija.

Bošnjacima je već 1990. onemogućeno participiranje u općinskoj vlasti, a ono malo njih koji su se zatekli na pozicijama ubrzo su privremeno penzionirani. Formiran je “specijalni odred milicije”, sastavljen od pedesetak srpskih mladića, koji su smješteni u improviziranu kasarnu iznad sela Pljeve. Tamo su obučavani na kninskom ratištu i vraćeni kao “martićevci”, čiji je zadatak bio zastrašivanje, pljačkanje i nasilje nad Bošnjacima.

U ljeto 1991. godine, iz zajedničkog skladišta TO-a Jajce-Mrkonjić-Grad-Šipovo otuđeno je 600 automatskih pušaka i 300.000 metaka. Oružje je podijeljeno isključivo Srbima – činom koji je lokalno stanovništvo slavilo pod imenom „petrovdanski dar“. Tim činom stvoren je psihološki okvir: dok su Bošnjaci bili goloruki, njihovi susjedi – s kojima su stoljećima živjeli – sada su bili naoružani i indoktrinirani ideologijom koja ih je prikazivala kao neprijatelje.