Italijanska pravnica koja je postala najpoznatiji glas savjesti za palestinski narod

Valovi udaraju o pijesak tuniske obale, dok se slani vjetar diže iznad Sredozemlja i nosi pjenu i šum mora prema bijelim kućama La Marse. Po pejzažu, ovo bi mogla biti Sicilija, Alicante, Santorini ili Gaza, da nije bombi. Istrošene stolice u dvorištima, čamci koji se lagano sudaraju u malim lukama, bugenvilije u jarko crvenim i ružičastim tonovima. Sve djeluje mirno. Ali u jednoj od tih kuća živi žena koja svakodnevno radi s epicentrom jednog od najvećih užasa našeg doba a ne može mu se ni približiti.

Francesca Albanese je specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za stanje ljudskih prava na palestinskim teritorijama okupiranim od 1967. godine. Ona ne smije ući ni u Gazu ni na Zapadnu obalu: Izrael joj je, kao i njenim prethodnicima, zabranio ulazak. Radi iz dnevne sobe u Tunisu, oslonjena na Wi-Fi, laptop i mrežu saradnika rasutih po svijetu. Iz tog “kućnog ureda”, među dječijim loptama i perajama za ronjenje s jedne strane, te mapama Palestine i knjigama o Mandelu s druge, pokreće političke potrese od New Yorka do Bruxellesa.

Albanese je rođena u gradiću Ariano Irpino, stotinjak kilometara od Napulja. Još kao dijete, doživjela je dva snažna potresa, jedan bukvalno, drugi politički. Prvo, zemljotres koji je 1980. razorio njen rodni kraj, kada je imala svega tri godine. Drugo, vijesti o masakru u Sabri i Šatili u Libanu, 1982. godine, o kojima se u njenoj kući govorilo danima. Tada je prvi put čula riječ “Palestina”.

U porodici se pratila politika, razgovaralo se o međunarodnim krizama, a stariji brat je na zidove lijepio postere Palestine i Intifade. Imao je i prijatelja, palestinskog izbjeglicu iz Jordana. Za djevojčicu Francescu, to je bio prvi susret s narodom koji je, kako danas kaže, “izdan, ali ne i zaboravljen”.

Kasnije je krenula očevim stopama, upisala je pravo, ali joj nacionalne teme ubrzo postaju tijesne. Specijalizirala je ljudska prava na Univerzitetu SOAS u Londonu, i polako ušla u orbitu međunarodnih organizacija. Svjesno bira najteže polje: izbjeglice, okupacije, nepravde koje traju decenijama.

Presudan za njen profesionalni put bio je odlazak u Jerusalem početkom 2010-ih, kada je imala 32 godine. Došla je s namjerom da radi za UNRWA-u, agenciju UN-a za palestinske izbjeglice. Prvi susret sa gradom bio je, kaže, hladan tuš. Izraelski turistički vodiči pokušavali su je uvjeriti u jednu, službenu, verziju stvarnosti. Trećeg dana, ona i suprug izabrali su drugog vodiča, Palestinca Abu Hassana.

Umjesto Zida plača i razglednica, pokazao im je zidove koji razdvajaju sela, blokirane trgove, zapečaćena vrata dućana, raskidane porodice, djecu koja se pretražuju na kontrolnim punktovima, farme odvojene od svojih vlasnika. To, kaže, nije bio turistički obilazak, nego šok terapija: u jednoj sedmici vidjela je lice sistema koji je kasnije bez ustručavanja nazvala apartheidom.

Uprkos svemu, ostala je. U tri godine života u Jerusalimu stekla je bliska prijateljstva s Palestincima, ali i duboku traumu, jer je svjedočila “koliko je lako umrijeti” u tom prostoru. Bila je već spremna za novu misiju u Gazi kada je saznala da je trudna i morala odustati. Porodica se seli u Washington, a ona sebi obećava da će se “odjaviti” s bliskoistočne traume. Nije uspjela.

Godine 2014. izbija još jedan rat u Gazi. Albanese se ponovo uključuje: prvo kao aktivistkinja u mrežama jevrejskih i drugih grupa koje protestuju protiv rata, zatim kao pravnica i istraživačica. Četiri godine radi na knjizi “Palestinian Refugees in International Law”, koju 2020. objavljuje Oxford University Press. To djelo postaje referenca u debatama o palestinskim izbjeglicama, a za vrijeme pandemije pretvara se u jezgro niza webinara s desetinama i stotinama učesnika širom svijeta.

Jedan od učesnika bio je i Michael Lynk, tadašnji specijalni izvjestilac za palestinska područja, koji joj je u jednom trenutku rekao: “Mislim da bi ti bila odlična nasljednica.” Albanese se, kako prepričava, nasmijala: “Ja? Nisam ni stara, ni ćelava, nemam te tipične karakteristike.” Ipak, 2022. ona postaje prva žena na toj funkciji. Mandat je nezavisan, bez plate i ozbiljnih resursa. Ali kombinacija njene ličnosti i brutalne eskalacije nasilja u Gazi učiniće da njen glas odjekne dalje nego ikada ranije.

U prvim izvještajima UN-u fokusira se na pravo na samoodređenje u kolonijalnom kontekstu, zatim na ono što naziva “zatvorski kontinuum”, stvarnost u kojoj su Palestinci pod konstantnom fizičkom i psihološkom kontrolom te na položaj djece pod okupacijom. Reakcije Izraela i dijela zapadnih vlada tada se uglavnom svode na online napade i optužbe za antisemitizam, ustaljeni repertoar prema svakome ko otvoreno kritikuje izraelsku politiku.

Sve se mijenja s izvještajem iz marta 2024. pod nazivom “Anatomija genocida”, u kojem detaljno argumentira da je to što se dešava u Gazi genocid. Ta riječ ruši tabu. Od tog trenutka više nije riječ samo o sporovima u moralnim i pravnim okvirima, nego o pokušaju sistematske diskreditacije i zastrašivanja.

Albanese prima direktne prijetnje upućene njoj i njenoj porodici, koje radije ne opisuje javno. Sjedinjene Države joj zabranjuju ulazak, zamrzavaju porodični račun i kuću u Washingtonu, kao da je riječ o osobi pod istragom za terorizam. Izraelski ambasador u UN-u naziva je “zlom vješticom” usred zasjedanja, dok ona izvještava Vijeće za ljudska prava putem videolinka. Istovremeno je optužuju da je “prijatelj terorista”, da radi za Hamas, da širi “očiti antisemitizam”. Nijedna od tih optužbi nije potkrijepljena dokazima, niti je protiv nje pokrenut ozbiljan pravni postupak – ali politička poruka je jasna.

U La Marsi, tuniskom predgrađu s pogledom na more, kuća Albanese podsjeća na mnoge druge: dvorište s loptama, dječije peraje za plivanje, otvoreni koferi, plakati o Gazi na zidovima, muž koji traži paracetamol. Massimiliano Cali, ekonomista Svjetske banke, svjesno je produžio svoj boravak u Tunisu jer povratak u Washington više nije opcija. On se šali, nosi majice s natpisom “Stop genocide” i kaže da je ponosan na to što njegova supruga radi, prihvatajući da više vremena provodi s djecom dok ona putuje i govori.

Ali porodična cijena je ogromna. Djeca odrastaju s pojmom “genocida” kao dijelom svakodnevice, što nju plaši. Na ulici je prepoznaju, ljudi je zaustavljaju, žele da joj se zahvale ili da je napadnu, a ona sve češće gestom moli da je ostave na miru kad je s djecom. “Oni nisu birali ovaj život”, ponavlja.

Istovremeno, odjek njenog rada posebno se vidi među tinejdžerima koji je dočekuju s poštovanjem na tribinama i ulicama. Podsjeća ih na generaciju koja je nekada izlazila na ulice zbog Palestine; sada vidi da se slična svijest ponovo budi. Naročito ju je dirnula scena u Rimu, na trgu s kipom Giordana Bruna, gdje su se mladi, odjeveni kao “vještice”, okupili kako bi protestovali protiv etikete koju je izraelski ambasador zalijepio Albanese. Ta priča, kaže, spaja stoljetni lov na vještice s današnjim pokušajem da se utiša svako ko govori o palestinskim pravima.

Nekoliko minuta hoda od njene kuće nalazi se luka Sidi Bou Said, gdje je u septembru dronovima napadnuta Freedom Flotilla koja je krenula prema Gazi. Albanese je upravo završila ručak s članovima misije kad je stigla vijest o napadu. U luci je iscrtan veliki palestinski barjak s natpisom: “All eyes on Gaza. Don’t stop talking about Palestine.”

Gledajući more, ona podsjeća da je Mediteran stoljećima bio prostor susreta, trgovine, razmjene, a danas je pretvoren u granicu, groblje izbjegličkih čamaca i mjesto gdje se odlučuje ko ima pravo na život, a ko ne. “Ne volim granice”, kaže, “one su najmanje prirodan politički koncept koji postoji.”

Najmračniju procjenu ostavlja za kraj. Pitanje da li je Gaza “groblje međunarodne pravde” odbija. Po njenom mišljenju, Gaza nije bila temelj pravde, nego stalni simbol nepravde još od 1948. godine, “geto koji nikada nije smio postati normalizovan”. Mjesto gdje pravo stvarno umire, tvrdi, nisu ruševine u Gazi, nego kabinetske sobe u Washingtonu, Bruxellesu i drugim zapadnim prijestolnicama koje koriste svoj utjecaj da oslabe međunarodne institucije kada one dotaknu Izrael i njegove saveznike.

Uprkos svemu, Albanese odbija odustati od međunarodnog prava. Nadu shvata kao disciplinu, a ne kao emociju. Za nju pravo još uvijek nudi alat za otpor: od obustave isporuke oružja do bojkota i nenasilnih akcija. Upozorava da je evropska javnost zaboravila kako se izlazi na ulicu radi zaštite prava, i da će, ako nastavi šutjeti, jednom platiti cijenu te šutnje.

Kada je pitaju kako vidi Gazu za deset godina, resort Donalda Trumpa, palestinsku državu ili nešto treće, njen odgovor je leden: “Biće muzej genocida.” Riječ “genocid” se stalno vraća u njenom govoru, ali ona odbija strah da će se izlizati. “Prije će se izlizati vrijeme nego riječi”, kaže.

Francesca Albanese je mislila da bira pravo da bi se zaštitila u nesigurnom svijetu. Umjesto toga, stala je na najizloženiju tačku globalne političke oluje. Radi iz kuće na obali gdje valovi neumorno udaraju, kao da podsjećaju da su imperije dolazile i odlazile, od Kartagine do današnjih centara moći. Ono što ona poručuje sa tog praga, gledajući prema horizontu, zvuči jednostavno i brutalno jasno: ne želi živjeti pod imperijalizmom,“nije bio prihvatljiv ni nekada, i ne može biti prihvatljiv ni 2025. godine.”

Cijeli intervju pročitajte u današnjem izdanju EL PAISA.