Autor sporne fetve, Ahmad al-Dalansi, zvaničnik Nacionalne investicione uprave vlade nacionalnog spasa, izjavio je da „nema vjerske prepreke za ubijanje vrana“. Pozvao se na hadise u kojima se određene životinje, poput pacova, zmija i vrana, navode kao fawasiq, odnosno štetnici koji se smiju uništiti. U svojoj odluci Al-Dalansi je istakao da sjevernoafrička vrsta Corvus ruficollis, poznata kao pustinjska vrana, „šteti usjevima i može širiti bolesti“ te da njeno uništavanje „ne narušava prirodnu ravnotežu“
Na planinskim obroncima Zelene gore u Libiji, gdje su stoljećima u harmoniji živjele rijetke vrste ptica, kornjača i šumskog rastinja, ovih se sedmica vodi neuobičajen sukob, onaj između nauke i vjere. Povod je fetva, vjerska odluka kojom je dopušteno ubijanje vrana, proglašenih „štetnim stvorenjima“. Iako je riječ o ptici koja stoljećima nastanjuje sjevernoafričke krajeve, ona je sada postala simbol dublje dileme: kako pomiriti tumačenja islamskog prava s principima moderne ekologije.
Autor sporne fetve, Ahmad al-Dalansi, zvaničnik Nacionalne investicione uprave vlade nacionalnog spasa, izjavio je da „nema vjerske prepreke za ubijanje vrana“. Pozvao se na hadise u kojima se određene životinje, poput pacova, zmija i vrana, navode kao fawasiq, odnosno štetnici koji se smiju uništiti. U svojoj odluci Al-Dalansi je istakao da sjevernoafrička vrsta Corvus ruficollis, poznata kao pustinjska vrana, „šteti usjevima i može širiti bolesti“ te da njeno uništavanje „ne narušava prirodnu ravnotežu“.
Takvo tumačenje šerijata naišlo je na oštru reakciju ekologa i profesora biologije, koji upozoravaju da bi masovno uništavanje vrana moglo imati katastrofalne posljedice po ionako krhki ekosistem Libije. „Ne treba kriviti vrane“, kaže Abdul Moneim al-Wafi, direktor Uprave za divlje životinje i profesor ekologije na Univerzitetu u Bengaziju. „One jedu lešine, smanjuju broj glodara i insekata, šire sjemenke i čiste organski otpad. Ako ih istrijebimo, stvorićemo mnogo veći problem nego što mislimo.“
Zelena gora (Džabal al-Ahdar), smještena na istoku zemlje, zauzima manje od jedan posto libijske površine, ali sadrži do 80% biljnog bogatstva države, više od 1.300 vrsta flore, od kojih su 43 endemske. Ipak, ta prirodna oaza danas je suočena s krizom otpada i nekontrolisanom urbanizacijom.
„Posljednjih godina su nikli deseci nelegalnih deponija u šumama, dolinama i uz same puteve“, objašnjava ekološki inspektor iz grada Šahat, Hussein Abdel Jalil. „Država godinama nije vodila nikakav stambeni plan, pa su stanovnici krčili šume i gradili naselja bez plana. Smeće se baca gdje se stigne i to privlači vrane, koje su po prirodi strvinari.“
Prekomjerno smeće donijelo je i prekomjerno množenje ptica koje se hrane ostacima životinjskog otpada. „Vrana se sada nalazi na vrhu hranidbenog lanca i nema prirodnih neprijatelja“, kaže Abdel Jalil. „Razmnožava se, živi dugo i umire samo od starosti ili bolesti.“ Rezultat je ekološki disbalans koji je doveo do napada vrana na male životinje, uključujući i rijetke vrste kornjača.
Farmeri i čuvari prirode prvi su primijetili promjene. Na svojoj farmi u Šahatu, poljoprivrednik Ali al-Saadi pronašao je razbijeni oklop male kornjače. „Vrane ih uzmu, odnesu visoko i puste da padnu dok im se oklop ne razbije. Zatim pojedu meso“, kaže on. „One su pametne ptice, ali su se pretvorile u napast.“
Posebno su ugrožene dvije vrste kornjača koje žive samo u regiji Zelene gore, egipatska kornjača (Testudo kleinmanni), najmanja na sjevernoj hemisferi i globalno kritično ugrožena, te grčka kornjača (Testudo graeca), koja ima važnu ulogu u širenju sjemenja. Prema procjenama ekologa, samo u protekloj godini u Šahatu je pronađeno više od 70 praznih oklopa.
No, stručnjaci napominju da nisu vrane uzrok problema, već posljedica. „Zagađenje i gomilanje otpada povećali su broj i veličinu vrana, što je izazvalo borbu za hranu“, objašnjava ornitolog Khaled al-Taib s Univerziteta u Tripoliju. „Kad im ponestane strvina s deponija, okreću se živim stvorenjima poput kornjača.“
Profesor Al-Taib upozorava da brzopleta rješenja mogu donijeti još veće katastrofe. „Prije dvadeset godina, u gradu Ar Radžban, ljudi su pokušali otrovati pse lutalice tako što su postavili meso s otrovom,“ prisjeća se. „Neke su vrane pojele to meso i uginule, a ostatak jata napustio je područje. Ubrzo nakon toga, broj krpelja eksplodirao, hiljadu po kvadratnom metru. Bila je to ekološka katastrofa.“
Njegova poruka je jasna: eliminacija jednog karika u lancu stvara nepredvidive posljedice. „Ekosistemi ne funkcionišu po fetvama,“ kaže profesor Al-Wafi. „Treba nam nauka, ne panika.“
Naučnici i ekolozi pozivaju vlasti da preispitaju fetvu i umjesto kampanje uništavanja ptica fokus prebace na rješavanje uzroka problema, upravljanje otpadom. „Treba ukloniti deponije koje se nalaze u blizini područja gdje obitavaju divlje životinje“, kaže Al-Taib. „A postojeće treba zatvoriti i preurediti.“
Fetva protiv vrana tako je otvorila mnogo širu raspravu, ne samo o odnosu između vjere i nauke, nego i o odgovornosti čovjeka prema svijetu koji dijeli s drugim bićima. U zemlji čija se priroda godinama oporavlja od ratova i zanemarivanja, pitanje vrana postalo je simbol sraza između tradicije i savremenosti i podsjetnik da, ponekad, najveći „štetnik“ u ekosistemu nije ptica, već čovjek sam.
