Treći album, Paper Sun Rebellion, najavljen je za 14. juli. Biće zanimljivo vidjeti hoće li nastaviti s istim nivoom popularnosti. Ako interes naglo opadne, možda će to značiti da publici ipak još uvijek nije svejedno ko stoji iza muzike. Ali ako popularnost ostane visoka, postavit će se novo i uznemirujuće pitanje: je li došlo vrijeme kada većini slušalaca zaista više nije važno ko stvara muziku?
Misteriozna grupa The Velvet Sundown, koja se doslovno pojavila niotkuda, za samo nekoliko sedmica prikupila je gotovo milion slušalaca na Spotifyju. Njihov debitantski album „Floating and Echoes“ pojavio se na streaming platformama petog juna, a već dvije sedmice kasnije uslijedio je drugi, Dust and Silence. Do kraja mjeseca, brojka njihovih slušatelja vrtoglavo je rasla. Kritičari su ih hvalili, publika zavoljela, a nova zvijezda kao da je bila rođena – i to bez ijednog javnog nastupa, intervjua ili poznate biografije.
No upravo tu počinju i sumnje. Fotografije članova benda i njihova biografija djelovali su sumnjivo, gotovo izmišljeno. Mediji i društvene mreže počeli su istraživati ko stoji iza ovog misterioznog projekta. „Kažu da nismo stvarni. Možda ni ti nisi“, odgovorili su iz benda na svojoj Facebook stranici, igrajući se sa konceptom stvarnosti i identiteta.
Ubrzo je američki Rolling Stone objavio intervju s čovjekom po imenu Andrew Frelon koji se predstavio kao menadžer benda. U intervjuu je priznao da su pjesme The Velvet Sundowna stvorene pomoću umjetne inteligencije. Međutim, bend je odmah reagovao, objavivši saopćenje u kojem negiraju bilo kakvu povezanost s Frelonom: „Neko pokušava prisvojiti naš identitet objavljujući neautorizirane intervjue, nerelevantne fotografije i kreirajući lažne profile. Nemamo nikakvu povezanost s tom osobom niti dokaz o njenoj stvarnoj egzistenciji.“ Frelon je kasnije priznao da je „prevario“ redakciju Rolling Stonea.
U međuvremenu, sve je više indicija da je većina pjesama zaista generisana pomoću AI. Platforma Deezer objavila je kako „neke pjesme benda“ pokazuju znakove kreacije umjetne inteligencije, dok je Institut de Recherche et Coordination Acoustique/Musique potvrdio da je deset od trinaest pjesama s albuma Dust and Silence u potpunosti generisano uz pomoć AI.
Kada je postalo jasno da „šala“ više ne može da se održava, tvorci projekta su objavili javnu izjavu:
„The Velvet Sundown je projekat sintetičke muzike vođen ljudskom kreativnom direkcijom, komponovan, otpjevan i vizualno oblikovan uz podršku umjetne inteligencije. Ovo nije trik – ovo je ogledalo. Kontinuirana umjetnička provokacija osmišljena da izazove granice autorstva, identiteta i budućnosti same muzike u eri umjetne inteligencije.“
Treći album, Paper Sun Rebellion, najavljen je za 14. juli. Biće zanimljivo vidjeti hoće li nastaviti s istim nivoom popularnosti. Ako interes naglo opadne, možda će to značiti da publici ipak još uvijek nije svejedno ko stoji iza muzike. Ali ako popularnost ostane visoka, postavit će se novo i uznemirujuće pitanje: je li došlo vrijeme kada većini slušalaca zaista više nije važno ko stvara muziku?
Za stručnjake poput Gine Neff, profesorice na Minderoo centru za tehnologiju i demokratiju na Univerzitetu u Cambridgeu, slučaj The Velvet Sundown otvara duboka pitanja: „Možda i nije bitno je li bend stvaran ili ne, ali itekako je bitno to što nam je sve teže razlikovati šta je stvarno.“
Ni Španija nije ostala imuna na ovaj fenomen – nedavno je otkriveno da je bend Las Nenas također bio generisan umjetnom inteligencijom. Potrebne su sedmice da se to potvrdi. Već sada u toj zemlji postoji izdavačka kuća specijalizovana za izvođače generisane isključivo uz pomoć AI.
U muzičkim žanrovima kao što su techno, reggaeton, trap i drugi koji su odavno kompjuterizovani, mogućnosti za AI su gotovo neograničene. Ako ova muzika zvuči „kao hit“, nove generacije sve više pokazuju da ih ne zanima ko ju je stvorio – sve dok „radi posao“.
Čak je i Björn Ulvaeus, legendarni član ABBE i donedavni oštar kritičar umjetne inteligencije, nedavno ublažio stav. Kao predsjednik CISAC-a (Međunarodne konfederacije autora i kompozitora), prošle je godine upozoravao na opasnosti AI-a za autorska prava, ali je nedavno izjavio: „Shvatio sam da je to sjajan alat. Prava ekstenzija našeg uma. AI ti nudi ideje koje ti sam ne bi mogao zamisliti.“ Dodao je i: „Jedna zabluda je da AI može samostalno napisati cijelu pjesmu. U tome je katastrofalna. Hvala Bogu!“ No slučaj The Velvet Sundown pokazuje da to možda više i nije tačno – milion ljudi je slušalo njihove pjesme i uživalo u njima.
Trideset posto najstreamanijih pjesama na Spotifyju već sada je djelimično ili u potpunosti generisano umjetnom inteligencijom. Pitanje više nije da li ćemo doživjeti trenutak kada AI preuzme većinu muzičke industrije – već kada će se to tačno dogoditi.
Frankie Pizá, muzički kritičar s dvadeset godina iskustva, smatra da je takva budućnost neizbježna: „Mi smo sami stvorili tu logiku brze proizvodnje sadržaja, sve zbog profita. AI će samo ubrzati proizvodnju jeftinog, beskrajnog sadržaja i pasivnih korisnika koji se više ni ne vežu za ono što slušaju.“
Pizá također sumnja u transparentnost platformi poput Spotifyja: „Njihove metrike nisu pouzdane. Moguće je da su botovi napuhali brojke The Velvet Sundowna i izazvali čitav ovaj ‘dramatični’ fenomen. To nije ni prvi ni posljednji put. Danas već imamo muzičke projekte poput onih koje podržava Timbaland – muziku bez priče, bez ličnog identiteta, koja se neće žaliti ako joj padne popularnost ili ne dobije novac. Muzika bez muzičara, industrija bez problema, beskonačan sadržaj. To je vlažni san velikih diskografskih kuća i tehnoloških giganata.“
Pitanje koje se nadvija nad cijelom industrijom jeste: hoćemo li izgubiti sposobnost da razlikujemo muziku stvorenu iz duše od one sklopljene iz koda? I još važnije – hoće li nam to uopće biti bitno?
IZVOR: ABC
