Od Danske do Italije, raste politički interes za „povratak onih koji se ne integriraju“, nekada tabu tema krajnje desnice, sada postaje retorika i ljevice

Ideja koju se još donedavno smatralo ekstremnom ponovo se vraća u politički vokabular Evrope. Zove se remigracija, plan da se osobe koje se ne integriraju u društvo vrate u svoje zemlje porijekla. Riječ je o konceptu koji su dugo promovirale samo desničarske i identitarne partije, ali koji danas, sve češće i tiše, ulazi u diskurs i progresivnih vlada.

Najnoviji primjer dolazi iz Danske, zemlje poznate po strogoj migracijskoj politici. Novi ministar za imigracije, Rasmus Stoklund, član vladajućih socijaldemokrata, otvoreno je izjavio da želi „da što više ljudi može da se vrati u svoje zemlje porijekla“. Nije upotrijebio termin „remigracija“, ali smisao je isti: povratak umjesto integracije.

U Njemačkoj, gdje je desničarska AfD (Alternativa za Njemačku) uvrstila pojam remigracije u centar svoje politike, riječ je čak proglašena „nepoželjnom riječi godine“ 2023., Unwort des Jahres, uz obrazloženje da ima „rasističke konotacije“. Ipak, kako pokazuju ankete i političke odluke, ideja se širi. Sve je više vlada koje priznaju da je multikulturni model iz 1990-ih propao, a da integracija bez kontrole brojeva postaje neodrživa.

U Italiji, termin je postao zvanični slogan desne Lige Mattea Salvinija. Na nedavnom okupljanju u Pontidi, general Roberto Vannacci, sada europarlamentarac, s bine je izgovorio riječ „Re-mi-gra-ci-o-ne“, slog po slog, što je izazvalo ovacije. Njegova stranačka kolegica Isabella Tovaglieri došla je na skup pjevajući stihove „Remigracija spašava naciju“.

Slične ideje već su ranije kružile Evropom. U Francuskoj je 2022. desničarski kandidat Éric Zemmour najavljivao stvaranje posebnog ministarstva koje bi svake godine vratilo 100.000 ljudi. Iako nije pobijedio, 66 posto Francuza tada je podržavalo takvu mjeru, pokazalo je istraživanje instituta Ifop.

Paradoksalno, danas remigracija više nije ekskluzivni projekat krajnje desnice.

U Velikoj Britaniji, laburistički premijer Keir Starmer proučava „albanski model“ premijerke Giorgie Meloni, sporazum koji omogućava deportacije i kontrolu migranata iz trećih zemalja.

U Francuskoj je, prema istom istraživanju, 60 posto birača Macronove stranke, 52 posto socijalista i čak 40 posto pristalica radikalne ljevice La France insoumise izrazilo razumijevanje ili podršku za ideju „kontrolisanog povratka“.

Ovakva promjena raspoloženja otkriva duboku frustraciju evropskih društava: osjećaj da su integracijski modeli iscrpljeni, a da se politički narativi o multikulturalnosti sve teže usklađuju sa stvarnošću.

Poseban podsticaj temi dao je austrijski autor Martin Sellner, lider identitarnih pokreta u Evropi, čija je knjiga „Remigracija: jedan prijedlog“ nedavno dospjela na vrh Amazonovih lista u Njemačkoj. Iako je kritičari nazivaju „Mein Kampfom 2.0“, Sellner u knjizi nastoji predstaviti „racionalni“ okvir remigracije: „Nije riječ o oduzimanju državljanstva na osnovu rase, kulture ili religije“, piše on, „već o stvaranju uslova u kojima će se ljudi ili asimilirati ili dobrovoljno vratiti.“

Predlaže mjere ekonomske i društvene prirode koje bi „vršile pritisak“ na one koji odbijaju integraciju, uz očuvanje ljudskog dostojanstva i principa jednakosti. „Remigracija“, tvrdi Sellner, „nije ništa novo, već samo unapređenje postojećih mehanizama“, poput programa RVA&R (Rimpatrio volontario assistito e reintegrazione) u Italiji, koje finansira Ministarstvo unutrašnjih poslova uz podršku Evropske unije.

EU već godinama ima fondove za „dobrovoljni povratak i reintegraciju“ kroz Fondo asilo, migrazione e integrazione (FAMI), instrument koji formalno nije ideološki, ali u praksi ima sličan efekat: poticanje povratka onih koji se ne mogu integrirati.

Protivnici ovog koncepta upozoravaju da iza „tehnokratskog jezika“ stoji politička ideologija isključenja, koja može prerasti u selektivnu diskriminaciju. Wikipedia na engleskom definiše remigraciju kao „krajnje desničarsku ideju etničkog čišćenja kroz masovnu deportaciju nebjelačkih imigranata“. Zagovornici, međutim, ističu da koncept ne podrazumijeva nasilje, već „strategiju rasterećenja“, zasnovanu na saradnji sa zemljama porijekla.

Francuski ekolog Laurent Ozon, koji je još 2010. osnovao Mouvement pour la Remigration, tvrdi da se radi o „personalizovanim politikama“, po državama porijekla, uz bilateralne sporazume, razvojne fondove i investicije koje bi „Mediteran pretvorile u zonu razmjene i obostrane koristi“.

„Nije cilj progoniti, nego redefinirati odnose između kontinenata“, rekao je Ozon u intervjuu za italijanski list La Verità.

Kada se sve sabere, „remigracija“ više nije marginalna parola ekstremne desnice, već novi vokabular evropske politike. Vlade se pozivaju na „pragmatizam“, tvrdeći da bez rasterećenja migracijskog pritiska nema ni stvarne integracije. No granica između „dobrovoljnog povratka“ i strukturisanog pritiska ostaje tanka. Za jedne, riječ je o povratku razuma u debatu o migracijama; za druge, o opasnom klizanju ka normalizaciji isključivosti.

U svakom slučaju, ideja koja je prije samo deset godina bila neizgovoriva sada se, u zreloj tišini evropskih kabineta, izgovara šapatom, kao novo staro rješenje za kontinent koji sve teže podnosi vlastiti strah.

IZVOR: Panorama