Ali, postoje primjeri kako se tome može ozbiljnije pristupiti. Prije skoro deset godina, Turska je postavila primjer kako odgovoriti na ovakvo ponašanje. 24. novembra 2015. godine, dugogodišnja članica NATO-a oborila je ruski borbeni avion Su-24 iznad svoje granice sa Sirijom. Incident nije izazvao Treći svjetski rat, ali je Putinu jasno stavio do znanja da će platiti cijenu za testiranje odlučnosti zemlje.
Poljska je noćas, zbog intenzivnog napada Rusije raketama i dronovima na Ukrajinu, zatvorila aerodrome u Lublin i Rzeszow i podigla svoje i savezničke borbene avione, saopštila je Operativna komanda armije. Zbog ruskih prijetnji zatvaraju se aerodromi širom Evrope. Čini se da ruski predsjednik Vladimir Putin i njegova politika prema zemljama NATO-a postaje krajnje nepromišljena. Nije se suočio s posljedicama zbog upada drona u Poljsku, a situacija se, predvidljivo, pogoršala s tri borbena aviona MiG-31 koji su u petak uletjeli u estonski zračni prostor. Najbolji put naprijed je da čelnici NATO-a jasno stave do znanja da će svaki daljnji ruski vojni avion koji uđe u njihov zračni prostor biti odmah oboren, piše Washington Post.
Bio je ovo četvrti put ove godine da je Rusija narušila zračni prostor Estonije, članice NATO-a od 2004. godine. Nesreće se dešavaju, ali ovaj put avioni su letjeli bez podnesenih planova leta i s isključenim transponderima. Odbili su odgovoriti na kontrolu zračnog prometa i lebdjeli su punih 12 minuta.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte izjavio je da tri ruska MiG-31, koja su povrijedila estonski zračni prostor na 12 minuta, nisu oborena jer nije utvrđena „direktna prijetnja“. Rutte je procijenio odluku da se ne ide u angažman protiv MiG-31 ovako: „Odluka o reakciji na avione koji povrijede prostor donosi se na osnovu obavještajnih podataka u realnom vremenu i procjene prijetnje. U ovom slučaju, pošto nije viđena hitna prijetnja, nije poduzet korak koji bi vodio eskalaciji. Ne obara se svaki put avion pri svakom kršenju.“
Ali, postoje primjeri kako se tome može ozbiljnije pristupiti. Prije skoro deset godina, Turska je postavila primjer kako odgovoriti na ovakvo ponašanje. 24. novembra 2015. godine, dugogodišnja članica NATO-a oborila je ruski borbeni avion Su-24 iznad svoje granice sa Sirijom. Incident nije izazvao Treći svjetski rat, ali je Putinu jasno stavio do znanja da će platiti cijenu za testiranje odlučnosti zemlje.
Nedavne ruske provokacije, izazvane neaktivnošću predsjednika SAD-a Donalda Trumpa nakon njegovog samita s Putinom, imaju za cilj oslabiti NATO-ove garancije međusobne odbrane. Putin se suočio s malim otporom od strane Trumpa i djelovao je u skladu s tim. Upozorenje Rusiji da će njena nepromišljenost imati posljedice – i njeno provođenje – sada je postalo neophodno. Akcije Turske 2015. godine uslijedile su nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan upozorio Rusiju da se daljnji upadi neće tolerirati. I nisu bili tolerirani, a jednog od ruskih pilota ubili su sirijski pobunjenici na zemlji. Moskva je negodovala i nametnula sankcije Ankari – ali je na kraju to prihvatila mirno. Tako se uspostavlja odvraćanje.
Nakon turskog poteza 2015, NATO nije aktivirao član 5. Saveza. Turskoj je upućen samo poziv na „deeskalaciju“. SAD i Njemačka su povukle svoje Patriot sisteme iz Turske, dok Amerika danima nije dala ni jednu zvaničnu izjavu u vezi s ruskim kršenjem NATO prostora.
Amerika je pobjegla! Njemačka je pobjegla! NATO je pobjegao! Jedina NATO država koja je tada ostavila svoje trupe u Adani i stala uz Ankaru bila je Španija.
Izgledi za mir u Ukrajini sve su sumorniji, a Trump nije pokazao hitnost u vršenju stvarnog pritiska na Putina da okonča rat. Nije iznenađenje da je Rusija odgovorila na slabost agresivnim ispitivanjem. Imenovanje crvene linije i njeno provođenje zajedno sa saveznicima poslalo bi važnu poruku Putinu – i svim američkim protivnicima.
