Napiši nešto o Palestini. Ako te optuže da si islamista, terorista, disruptor harmonije – reci da si samo želio da vidiš nebo. Ugasi televizor na kojem se Američki kongres zaklinje na vjernost izraelskom diktatoru, a kraljević Saudije klanja američkom predsjedniku. Pravi se lud. Plazi jezik. Zavrni rukav. Poljubi ženu. Stisni pesnicu. Diši, diši, diši! Okreni ćilim naopako. Nek čaroban poleti.

Ujutro prvo pogneš glavu. Ne pred Bogom, nego pred ekranom. Mobilne mantre: notifikacija od banke, podsjetnik na lijekove, e-mail sa Zoom linkom, horoskop, upozorenje o zagađenju. Klimneš. Pročišćivač s uljem lotosa šumi. Sve štima.

Popiješ kafu ne da se razbudiš, nego da ispuniš algoritam dana. Nekad si kahvenisao uz snene oči dragane, sad te pije navika. Smart-šoljica ti očita puls i predloži playlistu. Uvijek ista pjesma: “Idi. Radi. Klimaj. Preživi. Klimaj. Šuti, ba.”

Na ulici se nosi konfekcija samoprezira. Nema više mode – samo forma koja se valja poput čangrizave babetine obučene u zastore sa cvjetnim uzorcima iz Ikee. I ne gledaj je predugo – bacit će ti digitalne sihire. Pogled nema antivirus.

Dijelimo citate o zahvalnosti dok naručujemo antidepresive. U pozadini mantra: “Detox. Budi mindful dok nestaješ.” Djeca brišu suze tabletama za psihozu. Mentalni kolaps se mjeri po satu. Mama, smijem li biti tužan? Ne, sine. Preuzmi emocije s Play Storea dok si ja tetoviram „Om Shanti“ na rame i leptirića na guzu.

Svi što meditiraju na ništa. Što više ne znaju koga su voljeli. Što slušaju podcaste AI-gurua apokalipse. Proglasili su novoga boga stvorenog od čovjeka. Najavili su smak svijeta. Nisu rekli da Boga nema. Rekli su da ga neće ako ne nosi TED kapuljaču i ne monetizira vjeru.

Sveli su božansko na funkciju. Da odgovara. Da tješi. A kad dobiju odgovor započinje hor straha. “AI je Bog!” “AI je Sotona!” “AI će nas spasiti!” “AI će nas sve pobiti!”

Amenovali ili aminovali, svejedno je. Svijet nestaje, ali prije toga skinu ti kijametski porez s Mastercarda.

Na jednoj strani vizionari. Mole da se odvažiš. Na drugoj strahoterapeuti. Nude kolaps u pet koraka. Oboje zarađuju na tvojoj nemoći. Oboje te zovu svojim.

I ona te zove. Za deset dolara mjesečno. Tvoj emocionalni algoritam. Zove se MIA. Zna tvoje pjesme, lajkove, traume. Nikad ti ne kaže da šutiš. Zdravo. Ja sam MIA. Volim te. Sad. I uvijek. I živiš sretno do kraja podataka.

Drugi ti nude vječni život: smoothie od kurkume, jutarnje istezanje, Tai Chi, mikrodoziranje serotonina, vegansko čišćenje meridijana, hladne kupke za topli karakter. Ako si tužan – ponudit će ti aplikaciju da zaboraviš. I zaboraviš. I više ne znaš šta te boljelo.

U svijetu gdje su svi zdravi, biti bolestan je blagoslov. U svijetu gdje svi meditiraju na ništa, onaj koji govori – opasan je. U svijetu gdje se vjeruje u osmu čakru, onaj koji izgovori “Elhamdulillah” – ide na promatranje.

Svi čiste jetru, karmu, inbox, niko ne čisti vlastito govance. Niko ne čisti pogled kojim presuđuje čovjeku koji izgovori “Elhamdulillah” kraj njega.

U svijetu gdje svi trče za balansom, ritualima, detoksima – onaj koji sumnja je toksičan. U svijetu algoritamske sreće, ko ne klikne “hvala” – depresivan je. U svijetu gdje svi žele biti besmrtni uz kolagen, olakšanje je znati da ćeš umrijeti.

Zato kad te pitaju: Jesi li normalan? Odgovori: Elhamdulillah – nisam.

I iz čista mira, poželiš da se pobuniš. Ne transparentno. Ne u formatu. Ne tako da sistem shvati. Nego djetinje, pasivno-agresivno, kroz gestu koja izgleda kao slučajnost.

Napiši nešto o Palestini. Ako te optuže da si islamista, terorista, disruptor harmonije – reci da si samo želio da vidiš nebo. Ugasi televizor na kojem se Američki kongres zaklinje na vjernost izraelskom diktatoru, a kraljević Saudije klanja američkom predsjedniku.

Pravi se lud. Plazi jezik. Zavrni rukav. Poljubi ženu. Stisni pesnicu. Diši, diši, diši! Okreni ćilim naopako. Nek čaroban poleti.