Da li je Tuzla tokom rata zaista razmatrala ideju autonomije ili je riječ o političkom mitu nastalom iz ratne propagande i kasnijih polemika? Nedavna izjava Harisa Zahiragića, poptpredjednika Stranke demokratske akcije, ponovo je otvorila staro pitanje koje i danas izaziva snažne podjele

Izjava potpredjednika Stranke demokratske akcije, Harisa Zahiragić, data u televizijskom duelu u kojem je ustvrdio da je i Tuzla tokom rata „u jednom trenutku težila autonomiji“, ponovo je otvorila staro i osjetljivo pitanje iz ratne historije Bosne i Hercegovine. Reakcije koje su uslijedile bile su brze i snažne: jedni su tvrdnju odbacili kao grubu neistinu i pokušaj historijskog revizionizma, dok su drugi pozvali na „ozbiljnije suočavanje s činjenicama“ i tvrdili da se o toj temi godinama svjesno šuti. Upravo taj raspon reakcija pokazuje da pitanje takozvane „tuzlanske autonomije“ ni tri decenije nakon rata nije razjašnjeno na način koji bi zadovoljio i historiografiju i javnost.

Da li je Tuzla zaista, u nekom trenutku 1992. ili 1993. godine, razmatrala ideju autonomije po uzoru na Zapadnu Bosnu Fikret Abdić? Ili je riječ o političkoj konstrukciji nastaloj iz mješavine ratne propagande, ideoloških sukoba i naknadnih interpretacija?

Tuzla je uoči rata imala specifičnu političku konfiguraciju. Na lokalnim izborima 1990. godine većinu su osvojile građanske stranke, Savez reformskih snaga Ante Markovića i Socijaldemokratska partija. U Skupštini opštine Tuzla, oko dvije trećine vijećnika pripadalo je socijalističkoj, socijaldemokratskoj i građanskoj orijentaciji. Nacionalne stranke, uključujući SDA, nisu imale dominantnu ulogu kakvu su imale u većini drugih gradova u Bosni i Hercegovini.

Gradonačelnik Tuzle postao je Selim Bešlagić, političar koji će tokom rata igrati jednu od ključnih uloga u lokalnoj politici. Ovakva struktura vlasti često se navodila kao dokaz političke „zrelosti“ Tuzle, ali je istovremeno bila izvor sumnji i optužbi, naročito iz redova nacionalnih stranaka koje su građansku vlast doživljavale kao ideološki nasljednik jugoslavenskog socijalizma.

Tokom 1991. godine, dok se Jugoslavija ubrzano raspadala, tuzlansko rukovodstvo pokazivalo je određenu neujednačenost u stavovima. Reformisti su se relativno rano jasno izjasnili za suverenitet Bosne i Hercegovine, dok je SDP duže insistirala na ideji BiH kao dijela neke buduće jugoslavenske zajednice. Upravo ta ambivalentnost kasnije će biti korištena kao argument u tvrdnjama da je Tuzla bila „sklona autonomiji“.

Uoči referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u Tuzli se vodila rasprava o mogućnosti lokalne inicijative kojom bi se birači dodatno izjasnili o budućnosti Jugoslavije. Prema dostupnim izvorima, SDP je zagovarala ideju paralelnog referenduma s pitanjem koje bi afirmiralo suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali „ravnopravnu s drugim republikama u budućem dogovoru o jugoslavenskoj zajednici“.

Ta inicijativa izazvala je snažne političke polemike, ali je u konačnici povučena. Referendum nikada nije održan, a tuzlansko rukovodstvo je, u ključnom trenutku, stalo iza republičkog referenduma i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ipak, sama činjenica da se takva ideja pojavila, makar kratkotrajno, ostala je kao trajni argument onih koji tvrde da je Tuzla „igrala na dvije strane“.

Početkom rata Tuzla se našla u izuzetno složenoj sigurnosnoj situaciji. JNA je i dalje imala snažno prisustvo u gradu, uključujući kasarnu i komandu korpusa, dok su četničke snage kontrolisale veliki dio istočne Bosne. U takvim okolnostima, gradske vlasti su nastojale izbjeći direktan povod za vojni udar na grad.

Jedan od najkontroverznijih aspekata te politike bio je odnos prema ratnim obilježjima i simbolima. U prvim mjesecima rata, tuzlanska policija i rezervni sastav milicije koristili su oznake Općine Tuzla, a ne simbole Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima. Pripadnici Patriotske lige i kasnije Armije RBiH u više navrata su sprječavani da u grad ulaze s obilježjima ljiljana. Zabilježeni su i slučajevi hapšenja pripadnika Patriotske lige zbog nošenja državnih oznaka.

Zagovornici teze o „tuzlanskoj autonomiji“ upravo u ovim mjerama vide ključni dokaz da je gradska vlast svjesno izbjegavala afirmaciju državnog suvereniteta. Suprotna strana, međutim, tvrdi da je riječ o taktičkoj politici opreza, čiji je cilj bio spriječiti da JNA iskoristi simboliku kao izgovor za vojni napad. Tek krajem maja 1992. godine donesena je naredba kojom se uvodi obaveza nošenja obilježja Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine.

U kontekstu optužbi za autonomaštvo često se spominje i razgovor između Selima Bešlagića i oficira JNA, Tomislava Pračera, iz maja 1992. godine. U tom razgovoru, koji je kasnije postao javno dostupan, Pračer predlaže da Tuzla proglasi neku vrstu autonomije i izrazi želju da ostane u Jugoslaviji. Bešlagić taj prijedlog odbija.

Taj razgovor zauzima centralno mjesto u savremenim raspravama o navodnoj namjeri Tuzle da proglasi autonomiju, Bešlagićeva odbijenica Pračerovoj ponudi za autonomijom danas se često navodi kao ključni dokaz da gradsko rukovodstvo Tuzle nije imalo autonomaške namjere.

U savremenim polemikama, ovaj razgovor se koristi gotovo kao „krunski argument“ protiv teze o tuzlanskoj autonomiji. Razgovor Pračer–Bešlagić služi kao dokaz kontinuiteta lojalnosti Tuzle republičkom okviru Bosne i Hercegovine, čak i u trenucima ekstremnog pritiska.

Međutim, kritičari ovakvog korištenja razgovora upozoravaju da jedan dokument ili snimak, ma koliko bio jasan, ne može sam po sebi obuhvatiti cjelokupnu kompleksnost političkih procesa u ratnim okolnostima. Oni ukazuju na činjenicu da je Bešlagić u tom razgovoru govorio u svojstvu gradonačelnika, ali da su se paralelno vodili i drugi kontakti, pregovori i razgovori na regionalnom nivou, čiji sadržaj nije uvijek jednako dokumentovan. Takođe se naglašava da odbijanje autonomije u jednom konkretnom trenutku ne mora automatski isključivati postojanje šireg spektra ideja, dilema ili taktičkih razmatranja unutar političke elite Tuzle u različitim fazama rata. Upravo zbog toga razgovor Pračer–Bešlagić ostaje snažan, ali ne i konačan argument: on predstavlja važan element u demantiranju teze o autonomiji, ali ne zatvara prostor za daljnja istraživanja, poređenje s drugim izvorima i širu kontekstualnu analizu tuzlanske ratne politike.

Posebnu težinu u raspravi koja se na društvenim mrežama vodi ovih dana daje navod iz knjige historičara Amira Klike, u kojem se tvrdi da su tokom jeseni 1992. godine vođeni razgovori između tuzlanskih predstavnika i srpskih vojnih i političkih struktura, te da je u tim razgovorima spominjana mogućnost autonomije Tuzlanske regije i njenog uključivanja u neku novu jugoslavensku zajednicu.

Kliko je autor kojeg stručna javnost prepoznaje kao jednog od najpouzdanijih i metodološki najpreciznijih istraživača ratne historije Bosne i Hercegovine. Njegova knjiga „Rat u srednjoj Bosni 1992–1994“ smatra se jednim od najvažnijih i najtemeljitijih naučnih radova o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, zasnovana na opsežnoj arhivskoj građi, vojnim dokumentima i svjedočenjima aktera s različitih strana sukoba. Upravo zbog toga, svaki navod koji se u toj knjizi odnosi na Tuzlu i pitanje autonomije zahtijeva ozbiljnu pažnju i oprezno čitanje.

U jednom odlomku, stoji slijedeće: „Tuzlanska delegacija je isticala da tuzlanska regija želi da se izvuče iz košmara u koji ju je uvukla politika Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, da stekne autonomiju i da se uključi u novu Jugoslaviju.“ Ovaj citat, često izdvajen u javnim raspravama, predstavlja najdirektniji pisani navod u historiografiji koji eksplicitno povezuje Tuzlu s idejom autonomije. Kliko ga smješta u kontekst razgovora i kontakata koji su se odvijali tokom 1992. godine između regionalnih političkih aktera i predstavnika srpskih vojnih i političkih struktura, u vremenu kada su se na terenu tražila različita rješenja za izlazak iz ratnog haosa.

Važno je, međutim, naglasiti nekoliko analitičkih činjenica. Prvo, Kliko u ovom dijelu knjige ne govori o formalnoj odluci institucija Tuzle, niti o zvanično usvojenom političkom projektu autonomije. Drugo, citat se odnosi na stavove iznesene u okviru delegacijskih razgovora, čiji je karakter, da li su bili ispitivanje mogućnosti, taktičko manevriranje ili stvarni politički plan, ostavljen otvorenim za interpretaciju. Treće, autor nigdje u knjizi ne tvrdi da je autonomija Tuzle bila realizovan ili institucionalno zaokružen projekat, već taj navod ostaje u ravni svjedočenja o jednoj od ideja koje su se pojavile u ekstremno složenim ratnim okolnostima.

Godine 1993. u Tuzli se pojavljuje letak potpisan kao „Pokret za autonomiju Tuzle“, u kojem se otvoreno zagovara autonomija Tuzle u okviru Jugoslavije i kritikuje državni vrh Bosne i Hercegovine. Ovaj dokument je autentičan i nedvosmisleno pokazuje da je ideja autonomije postojala u javnom prostoru.

Tekst letka pisan je izrazito propagandnim i mobilizacijskim jezikom. U njemu se rat u Bosni i Hercegovini pripisuje „islamskim fundamentalistima“, dok se državni vrh Republike BiH optužuje da je „sklonio svoje porodice, a tuđu djecu poslao u smrt“. Autonomija Tuzle u okviru Jugoslavije predstavlja se kao racionalno i jedino preostalo rješenje koje bi donijelo mir, obnovu privrede i normalizaciju života. Retorika letka oslanja se na pozive na „razum“, „pomirenje“ i zajedničku budućnost Srba, Hrvata i Muslimana, ali je istovremeno jasno usmjerena protiv legalnih institucija Republike Bosne i Hercegovine. Upravo zbog te kombinacije socijalne retorike i političkog cilja, letak se može tumačiti kao pokušaj političke destabilizacije, a ne kao puki izraz građanskog nezadovoljstva.

Reakcije institucija bile su brze i javne. Načelnik CSB- u Tuzli, Hazim Rančić, potvrdio je autentičnost pronalaska letka, navodeći da je otkriven u ranim jutarnjim satima u jednoj gradskoj ulici i da su u toku operativne mjere s ciljem identifikacije autora. U njegovoj izjavi posebno je naglašeno da postoje indicije kako iza letka ne stoji pojedinac, već „čitava grupacija neprijateljskih snaga“, čime je letak jasno smješten u sigurnosni, a ne političko-programski okvir. Sličan ton imale su i reakcije policijskih struktura, koje su javno poručile da su u stanju spriječiti „svaki i najdublji pokušaj protuustavne autonomije“.

Istovremeno su uslijedila i dva formalna demantija koji su imali poseban politički značaj. Prvi je bio upućen domaćim institucijama, Predsjedništvu i Vladi Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se izričito navodi da „nema govora ni o kakvoj autonomiji“ i da je riječ o zlonamjernim dezinformacijama uklopljenim u agresorsku propagandu. Drugi demanti bio je adresiran prema međunarodnim akterima, konkretno diplomatskim predstavništvima, kao odgovor na informacije koje su se pojavile u pojedinim stranim medijima.

U oba dokumenta naglašava se da Tuzla ostaje privržena suverenitetu i teritorijalnom integritetu Republike Bosne i Hercegovine. Ovi demantiji su važni jer pokazuju da je pojava letka shvaćena kao ozbiljan političko-sigurnosni incident, ali i da su gradske vlasti smatrale nužnim da se od njega jasno i javno distanciraju, čime se dodatno komplikuje pitanje odnosa između marginalnih autonomističkih inicijativa i zvanične politike Tuzle tokom rata.

Na osnovu dostupnih podataka, teško je donijeti konačan sud. Postoje indicije, dokumenti i svjedočenja koja ukazuju da je ideja autonomije kružila u političkom i propagandnom prostoru, ali ne postoje jasni dokazi da je ona ikada postala zvanična politika Tuzle. Istovremeno, postoje odluke i postupci gradskih vlasti koji su, u ratnim okolnostima, mogli biti shvaćeni kao distanciranje od državnog centra.

Zbog toga pitanje tuzlanske autonomije ostaje otvoreno. Ono zahtijeva daljnja arhivska istraživanja, upoređivanje izvora i hladnu analizu oslobođenu dnevne politike. Sve dok se to ne učini, Tuzla će ostati između dvije krajnosti: mita o gradu koji je htio autonomiju i mita o gradu bez ikakvih dilema. Istina je, po svemu sudeći, složenija i smještena negdje između.