Pobunjenici su Moskvi poslali poruku: Assadov pad ne mora nužno značiti i kraj ruskog prisustva u Siriji. Uslov je bio jednostavan, ruska avijacija mora prestati podržavati Assadove snage. Nekoliko dana ranije, milicije pod vodstvom Ahmeda al-Sharaa krenule su u ofanzivu iz Idliba prema Halepu i Hami. Sirijska vojska, već godinama iscrpljena i demoralizirana, počela se raspadati. Kada je ruska podrška izostala, linije odbrane su se urušile

Prije tačno godinu dana, osmog decembra 2024, završilo se jedno od najdužih i najbrutalnijih poglavlja moderne bliskoistočne politike. Nakon više od pola stoljeća na vlasti, režim porodice Assad kolabirao je iznutra, razoren ratom, unutrašnjim pobunama, međunarodnim sankcijama i iscrpljenošću svojih vanjskih saveznika.

U međuvremenu, na čelo razorene i politički fragmentirane države došao je čovjek koji je godinama bio među najkontroverznijim akterima sirijskog rata, Ahmed al-Sharaa, nekadašnji vođa milicije poznat pod aliasom Abu Mohammed al-Jolani. Danas, godinu nakon njegove iznenadne prekompozicije sirijske politike, brojna pitanja i dalje lebde nad Damaskom, njegovom legitimnošću, novom strukturom moći i stvarnim kapacitetom da zemlju izvede iz haosa.

Početkom decembra 2024. godine, kada je izgledalo da se frontovi u sjevernoj Siriji ponovo učvršćuju, odigrao se događaj koji je, ispostavilo se, presudio budućnosti režima. Na prijelazu Bab al-Hawa, između Sirije i Turske, došlo je do tajnog sastanka između pobunjeničkog izaslanstva i visokog ruskog zvaničnika. Danas ministar vanjskih poslova nove Sirije, Asaad al-Shaibani, otvoreno govori o tom susretu. “Pitao sam ih: Koliko puta želite da ponovo osvajate Halep za Assada?”, rekao je u intervjuu za Al-Majalla. “Razgovor je bio kao da pričam direktno s Putinom.”

Pobunjenici su Moskvi poslali poruku: Assadov pad ne mora nužno značiti i kraj ruskog prisustva u Siriji. Uslov je bio jednostavan, ruska avijacija mora prestati podržavati Assadove snage. Nekoliko dana ranije, milicije pod vodstvom Ahmeda al-Sharaa krenule su u ofanzivu iz Idliba prema Halepu i Hami. Sirijska vojska, već godinama iscrpljena i demoralizirana, počela se raspadati. Kada je ruska podrška izostala, linije odbrane su se urušile.

U Damasku je postalo jasno da se režim raspada. Assad se, bez prethodne obavijesti saradnicima, u ranim satima osmog decembra ukrcao na avion na ruskoj bazi Khmeimim i pobjegao iz zemlje. Njegova porodica djelimično je evakuirana, dok su drugi ostavljeni da se snalaze kako znaju. Sam Assad danas, u egzilu u Moskvi, kako mnogi vjeruju, ima neprijatelje ne samo među bivšim protivnicima, nego i unutar vlastite mreže moći, možda čak i u užoj porodici.

Shaibani je kasnije izjavio da je Britancima pripisano pravilo “ne možeš uloviti dva zeca odjednom”. Za Siriju to je značilo da je jedan “zec”, Rusija, morao biti pušten da ode. Ali to puštanje nije značilo i prekid odnosa. Naprotiv, nova sirijska vlast je tražila novi aranžman: Rusija će zadržati svoje ključne vojne baze u Siriji, a zauzvrat će priznati novu vlast.

Taj dogovor je politički težak za sirijsko stanovništvo, koje u Rusiji vidi jednog od glavnih aktera razaranja zemlje. Ali za Ahmeda al-Sharaa, koji je nekoliko sedmica prije susreta s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom bio u Moskvi, to je bila realnost koju je morao prihvatiti. U Washington se vratio bez obećanja o izručenju Assada, ali s formaliziranim nastavkom rusko-sirijske vojne saradnje.

S obzirom na to koliko je Assadov režim mnogim Sirijcima uništio živote, objasniti zašto Rusija ostaje, dok Assad odlazi, jedna je od najdelikatnijih političkih dilema nove vlasti.

Bashar al-Assad svoj je 60. rođendan dočekao u moskovskom egzilu. Više od četvrt stoljeća prošlo je otkad je ustav promijenjen da bi 34-godišnji oftalmolog mogao naslijediti oca Hafeza 2000. godine. Assadova djeca su odrasla u međunarodnom luksuzu: sin Hafiz studirao je matematiku u Moskvi, djeca Zein i Karim žive između Bliskog istoka i Rusije. Njihova majka, Asma al-Assad, nekada slikana kao “Ruža pustinje”, godinama se bori s teškom bolešću, dok na Zapadu ostaje nepoželjna uprkos britanskom državljanstvu.

Sam Bashar je pod ruskom zaštitom, ali i pod ruskom kontrolom. Priče o tome da je u septembru preživio pokušaj trovanja ostaju nepotvrđene. Ono što se pouzdano zna jeste da mu je zabranjen svaki politički angažman.

Assad nikada nije bio zamišljen kao politički nasljednik. Nakon smrti starijeg brata Bassela, porodica ga je “uvukla” u nasljedničku liniju. Njegovi prvi mjeseci na vlasti nagovještavali su reforme, tzv. Damašćansko proljeće. Ali 2011, kada su demonstracije inspirirane Arapskim proljećem zahvatile Dera’u i druge gradove, odgovor režima bio je brutalan. Počeo je rat koji će trajati više od decenije i odnijeti stotine hiljada života. Assad je opstao zahvaljujući ruskoj intervenciji 2015. i još devet godina kasnije, sve do trenutka kada se sistem jednostavno urušio.

Nakon godinu dana Sharine vlasti, zemlja se još uvijek pita ko je čovjek koji sada vodi Siriju. Njegova transformacija od vođe milicije u odijelu i kravati do privremenog predsjednika djeluje na mnoge neprirodno i prebrzo. Je li njegova priča o “napuštanju džihadističkih ideala” iskrena? Ili je posrijedi taktička mimikrija na koju upozoravaju mnogi analitičari?

Nekadašnji al-Kaida čovjek u Iraku, zatim osnivač Nusra-Fronta, potom lider HTS-a (Hayat Tahrir al-Sham), danas sebe predstavlja kao nacionalistu, zagovornika pluralizma i protivnika ekstremizma. Ali njegova biografija daje dovoljno materijala i za sumnju i za oprez.

Sharaa je rođen u Saudijskoj Arabiji, u porodici koja se vratila u Siriju krajem ‘80-ih. Radikalizirao se tokom druge Intifade i 2003. otišao u Irak pridružiti se borcima protiv američke invazije. U Siriju se vratio kao Baghdadijev čovjek, da bi se ubrzo sukobio s IS-om i postao njihov najveći rival među ekstremističkim grupama. Sredinom 2010-ih počeo je mijenjati imidž, stručnjaci tvrde uz pomoć britanske PR-agencije, svjesno radeći na pozicioniranju kao politički akter, a ne kao vojni komandant.

HTS je formalno raspušten nakon zauzimanja Damaska, a njeni borci su integrirani u novu sirijsku armiju. Ali ekstremističko jezgro, posebno krila koja su očekivala uvođenje šerijatske države, ostaje Sharaanov najveći unutrašnji problem. Kako će se nositi s onima koji su ga doveli na vlast, a sada se osjećaju izdanima?

Za razliku od Assada, Sharaa uživa iznenađujuću podršku Washingtona. Donald Trump ga naziva “privlačnim liderom”, a nakon posjete Bijeloj kući poslao mu je lično potpisano pismo ohrabrenja. Veliki utjecaj u normalizaciji imao je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, politički zaštitnik Sharae od njegovih dana u Idlibu.

Ipak, Sirija je danas daleko od suverene države. Turske snage i dalje kontroliraju dijelove sjeverozapada. Kurdske milicije, oslonjene na SAD, drže istok zemlje. Izrael sve otvorenije intervenira, najprije poništavanjem sporazuma iz 1974. godine, a zatim ulaskom trupa u sirijska sela, uključujući Beit Jinn krajem novembra, pri čemu je poginulo 13 Sirijaca. Rusija, iako manje vidljiva, ostaje vojno prisutna. Iran, teško pogođen ratom sa Izraelom i gubitkom Hezbollaha, praktično je nestao iz sirijske jednačine.

Iako arapske zemlje poput Saudijske Arabije i Katara obećavaju milijarde za obnovu, stanje na terenu je krhko. Električna mreža se stabilizira, ali neravnomjerno. Voda je ozbiljan problem u zemlji pogođenoj klimatskim promjenama. Čitave oblasti su razorene i tek čekaju rekonstrukciju.

Ali najveći izazov je duboko nepovjerenje među zajednicama. Kurdi strahuju od gubitka autonomije i turskog pritiska. Druzima i Alawitima prijeti osveta radikalnijih elemenata unutar HTS-a. Kršćani, posebno nakon terorističkog napada na pravoslavnu crkvu u Damasku u junu, optužuju vlast za pasivnost. Video u kojem Sharaa traži da žena koja želi fotografiju s njim stavi maramu i dalje kruži kao dokaz da je “novi Sirija” možda samo drugačiji oblik starog ideološkog pritiska.

Njegova supruga, aktivna i vidljiva “prva dama”, posjećuje Katar i druge zemlje, uvijek pojavljujući se na skupovima odvojenim po spolu, što dodatno budi sumnje liberalnih i manjinskih grupa. U vlasti važnu ulogu igraju i Sharaaina braća, Hazem i Maher, dok je treći brat, Jamal, označen kao “crna ovca” zbog skandala s korupcijom, fenomenu koji je preživio pad Assada bez ikakvih poteškoća.

Godinu dana nakon Assadovog pada jasno je da Sirija nije dobila ni stabilnost ni konsenzus, već samo novu konfiguraciju starog haosa. Ahmed al-Sharaa obećava državnost, suživot, pluralizam. Ali ostaje pitanje: može li bivši džihadistički komandant, koji je preživio zahvaljujući kombinaciji pragmatizma, oportunizma i podrške stranih sila, zaista postati lider koji će ujediniti zemlju?

Za mnoge Sirijce, umorne od pola stoljeća jedne dinastije i decenije krvavog rata, svaka vlast koja ne bombardira vlastite građane djeluje kao napredak. Ali strahovi su duboki, a ideološke i etničke pukotine i dalje otvorene. Izrael, Turska, SAD i Rusija još uvijek igraju svoje partije na sirijskom tlu. Iran je oslabio, ali njegova mreža simpatizera i dalje postoji. Islamska država, iako vojno poražena, ostaje prijetnja društvu koje se jedva oporavlja.

Sirija koja danas postoji samo je djelomično oslobođena od svojih prošlih trauma. Ali da bi zaista zakoračila u stabilnost, novi režim će morati pokazati nešto za što mnogi sumnjaju da je sposoban: istinsku inkluzivnost, raskid s ekstremizmom i sposobnost da izgradi državu koja pripada svim svojim narodima.

Put do Damaska, čini se, tek počinje.

IZVOR: Der Standard