Barikade nisu bile slučajan bunt zbog ubistva Nikole Gardovića na Baščaršiji, kako je tvrdila propaganda SDS-a, već strateški odgovor na volju građana i jasna “generalna proba” za opsadu koja će uslijediti mjesec dana kasnije

Nakon tek završenog referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, osvit drugog marta 1992. godine donio je Sarajevu prizor koji će postati njegova surova svakodnevica u naredne četiri godine. Sarajevo je osvanulo pod barikadama. Bio je to dan u kojem je počela generalna probu za najdužu opsadu u modernoj historiji ratovanja.

Glavni grad BiH bio je paraliziran. Svako kretanje je obustavljeno, prodavnice su zatvorene, a hljeb se prodavao direktno s kamiona onima koji su se usudili izaći na ulicu. Izvještaji s terena bili su dramatični. Srpska demokratska stranka (SDS) izdala je saopćenje tvrdeći da su barikade odgovor na ubistvo Nikole Gardovića na Baščaršiji prethodnog dana. Međutim, politički vrh tadašnje SR BiH imao je drugačije viđenje. Ejup Ganić je s naslovnica direktno optužio SDS kao organizatora blokade, dok je Predsjedništvo SR BiH jednoglasno osudilo nasilje, pozivajući građane na mir i povratak radnim obavezama.

Da bismo razumjeli dramu drugog marta, moramo se vratiti samo dan ranije. Tokom 29. februara i prvog marta 1992. godine, u Bosni i Hercegovini je održan referendum o nezavisnosti. Na glasanje je izašlo 64,3% građana, od kojih se 99,4% izjasnilo za suverenu i nezavisnu BiH. Dok su građani proslavljali rezultate koji su značili raskid s krnjom Jugoslavijom, Srpska demokratska stranka (SDS), predvođena Radovanom Karadžićem, aktivirala je ranije pripremljene planove blokade.

Barikade nisu bile slučajan bunt zbog ubistva Nikole Gardovića na Baščaršiji, kako je tvrdila propaganda SDS-a, već strateški odgovor na volju građana i jasna “generalna proba” za opsadu koja će uslijediti mjesec dana kasnije.

Dok su na ulicama stajali naoružani ljudi s maskama, instrukcije su stizale s desetog sprata hotela Holiday Inn. Tamo je stolovao Rajko Dukić, šef Kriznog štaba SDS-a, koji je lično izdavao naređenja za postavljanje prepreka na Vracama, Grbavici i Pofalićima.

Presretnuti razgovori iz tog perioda otkrivaju hladnu preciznost plana. U razgovoru s Radovanom Karadžićem, Dukić raportira:

“Sve je to presječeno. Sve držimo. Sarajevo je u blokadi, kompletno.” Na Karadžićevo odobravanje, postalo je jasno da barikade nisu bile spontani bunt naroda, već strateška vojna operacija.

Tog drugog marta Sarajevo je počelo brojati svoje mrtve.

Ramo Biber, radnik na osiguranju sarajevske žičare, ubijen je dok je obavljao svoju dužnost na gornjoj stanici na Trebeviću. Dok je grad bio u informativnom mraku, na padinama Trebevića odvijala se drama koja će Sarajevu odnijeti jednog od njegovih najvjernijih čuvara. Ramo Biber, radnik na obezbjeđenju sarajevske žičare, bio je na svom radnom mjestu na gornjoj stanici Vidikovac zajedno s dispečerom Abdulahom Rizvanovićem.

Oko 14 sati, objekt su opkolili naoružani muškarci u bijelim maskirnim uniformama, lažno se predstavljajući kao specijalci JNA. Osjetivši opasnost, Biber i Rizvanović pokušali su se spustiti prema gradu kroz šumu, stazom koju su poznavali “kao svoj džep”. Međutim, kod sedmog stuba žičare, zasula ih je rafalna paljba. Ramo Biber je pao u snijeg, pogođen s tri metka u predjelu pleksusa i jednim u sljepoočnicu. Njegovo tijelo pronađeno je tek sutradan, a tragovi nasilnog ulaska u objekt i ispaljene čahure svjedočili su o brutalnosti napadača. Danas dolazna stanica obnovljene žičare ponosno nosi njegovo ime, čuvajući uspomenu na čovjeka koji je ubijen braneći simbol Sarajeva.

Nekoliko sati kasnije, u naselju Kobilja Glava, okončan je još jedan mladi život.

Samo nekoliko sati nakon zločina na Trebeviću, u naselju Kobilja Glava, ugašen je život sedamnaestogodišnjeg Kenana Demirovića. Njegova smrt bila je simbol surovosti kojom su paravojne formacije nastupale prema civilima.

Kenan se vraćao kući nakon posjete djedovom mezarju kada je na njega pucano iz zasjede u šumi iznad naselja. Pogođen je mučki, u potiljak. Načelnik SJB Vogošća, Vehid Hodžić, kasnije je svjedočio kako ih je pas tragač doveo do kuće u kojoj su se ubice sklonile, ali su oni pod prijetnjom oružjem uspjeli pobjeći prema okolnim selima. Kenanov otac, Adem Demirović, ostao je zapamćen po svojoj dostojanstvenoj boli; iako je znao da su mu sina ubile komšije, pozvao je narod na suzdržanost, odbijajući da se bol pretvori u osvetnički pohod. Danas jedna od ulica u općini Novi Grad nosi ime ovog mladića, čija je jedina “krivica” bila što se tog popodneva našao na livadi iznad svoje kuće.

Dok su na Jarčedolima granate pogađale prve kuće, međunarodna zajednica počela je pokazivati znakove zabrinutosti. Francuska je zatražila hitan dolazak “plavih šljemova” u BiH. Istovremeno, Na Kozijoj ćupriji podignuta je barikada koja je odsjekla grad od istoka. Bio je to jasan signal da ono što je počelo kao “odgovor na referendum” prerasta u sistematsko stezanje obruča.

Drugi mart 1992. godine ostaje u kolektivnoj memoriji kao dan kada je Sarajevo prvi put osjetilo dah rata i kada je postalo jasno da će sloboda izglasana na referendumu imati visoku cijenu.