Iza javnih izjava i proceduralnih kašnjenja stajao je dublji plan s namjerom da se pauza pretvori u preokret i da se budućnost Gaze preoblikuje na način koji potpuno marginalizuje Palestince. Sam proces prekida vatre postao je alat dominacije, oblikovan od strane istih sila čija je vojna i politička mašinerija dovela Gazu do katastrofe.

Prva faza sporazuma o prekidu vatre nikada nije trebala biti kraj, već samo kratka stanka. Za Palestince je ponudila rijedak predah od pokolja, priliku da pronađu tijela, ponovo povežu porodice i suprotstave se mašineriji genocida.

Ali u trenutku kada je otpor ispunio svoje obaveze oslobađanjem zarobljenika, vraćanjem posmrtnih ostataka i poštovanjem svake klauzule, maska je pala. Namjera Tel Aviva nikada nije bila da prijeđe u drugu fazu, već da izvuče ono što može, a zatim zaustavi, promijeni pravila igre i ponovo uspostavi kontrolu drugim sredstvima.

Prekid vatre, dogovoren pod krinkom pomoći, osmislili su Tel Aviv i Washington kao alat za vraćanje kontrole – ne samo nad Gazom, već i u širim okvirima rata i mira u zapadnoj Aziji.

Zapadne sile već dugo koriste pregovore kao mehanizme za ponovno legitimiziranje svoje dominacije. Jezik međunarodnog prava, arhitektura diplomatije, pa čak i vokabular humanitarizma rutinski se koriste kao oružje u interesu imperijalizma.

Iza javnih izjava i proceduralnih kašnjenja stajao je dublji plan s namjerom da se pauza pretvori u preokret i da se budućnost Gaze preoblikuje na način koji potpuno marginalizuje Palestince. Sam proces prekida vatre postao je alat dominacije, oblikovan od strane istih sila čija je vojna i politička mašinerija dovela Gazu do katastrofe.

Centralno pitanje, dakle, nije zašto se druga faza odgađa. Pitanje je: ko je odgađa, s kojim ciljem i unutar koje političke arhitekture se ovim procesom upravlja?

Da bismo odgovorili na to, moramo pogledati dalje od naslova i u koridore moći koji se protežu od izraelskog ratnog kabineta do aparata nacionalne sigurnosti Washingtona, od podjela unutar izraelske vojske do crvenih linija koje je palestinski otpor povukao oko međunarodnih shema starateljstva.

Otpor je održao sporazum

U razgovoru za The Cradle, visoki zvaničnik Hamasa Abdel Majid al-Awad iznosi jednostavan, ali osuđujući izvještaj: otpor je u potpunosti ispunio svoje obaveze u prvoj fazi, uključujući oslobađanje svih živih zarobljenika u jednoj grupi i nastavak predaje tijela uprkos logističkim složenostima.

S druge strane, nije bilo takve obaveze. Svakodnevno kršenje prekida vatre, nemilosrdno uništavanje infrastrukture i ciljano ubijanje civila predstavljaju nastavak dobro ustaljenog obrasca odlaganja i izbjegavanja Izraela pod krinkom “sigurnosnih razmatranja”.

Ovo je kontekst u kojem se sada odvija druga faza. I ovdje je stav otpora taj koji preokreće dominantni narativ.

Prema riječima visokog zvaničnika Palestinskog islamskog džihada (PIJ) Mahfouza Munawwara, otpor nije potpisao nikakve postkonfliktne političke aranžmane. Jedini potpisani sporazum bila je prva faza. Sve ostalo, uključujući razgovore o upravljanju i sigurnosti u Gazi, odgođeno je za budući unutarpalestinski konsenzus. Razoružanje nije na stolu. O tome će se razgovarati tek kada se okupacija završi.

Ta istina ruši mit – široko rasprostranjen u izraelskim medijima – da je otpor implicitno prihvatio drugu fazu. Nije. Držao se stava da o bilo kojoj političkoj budućnosti Gaze moraju kolektivno odlučivati Palestinci, a ne nametati je strane sile.

Starateljstvo pod drugim imenom

U ovom kontekstu, nedavna odluka Vijeća sigurnosti UN-a (VSUN) o osnivanju “Odbora za mir” za upravljanje Gazom jedan je od najopasnijih događaja do sada. Za Hamas, “Rezolucija nameće međunarodni mehanizam starateljstva Pojasu Gaze, koji naš narod i njihove frakcije odbacuju. Također nameće mehanizam za postizanje ciljeva okupacije, koje nije uspjela ostvariti svojim brutalnim genocidom.”

Takozvano “uslovno odobrenje” koje navode Washington i Tel Aviv nije ništa više od medijskog spina. Stvarna implementacija druge faze ostaje nemoguća jer Izrael želi da bude lišen troškova, politike, palestinskih prava i bilo kakvog stvarnog povlačenja.

Izrael sada povezuje napredak u drugoj fazi s tri pitanja: povratkom tijela, mrežama tunela i onim što naziva “preostalim prijetnjama”.

Kako Awad i Munawwar objašnjavaju, ovo nisu istinske sigurnosne brige, već politički alati za odgađanje povlačenja i nametanje novih realnosti na terenu.

Od početka rata, Izrael je koristio problem tunela kako bi opravdao nastavak kopnenih operacija – iako njegova vlastita vojska priznaje da je iskorjenjivanje mreže tunela nedostižan cilj. Termin “preostale prijetnje” je namjerno nejasan, osmišljen da održi trajnu ratnu osnovu.

Drugim riječima, ovo su pokušaji nametanja uslova pobjednika nakon poraza na bojnom polju. Tel Aviv pokušava izvući političke ustupke kroz razgovore koje nije uspio postići silom.

Ponovno osvajanje Gaze

Jedan od najopasnijih od ovih pokušaja je nametanje takozvane “žute linije” – geografska podjela koja bi efektivno podijelila Gazu na sjever i jug, pretvarajući privremeni vojni aranžman u trajni politički realitet.

Takozvana sigurnosna tampon zona dio je izraelske tekuće kampanje za podjelu palestinske teritorije– odvajanje Gaze od okupirane Zapadne obale, izolacija okupiranog Istočnog Jerusalema, a sada i cijepanje same Gaze.

Awad je nedvosmislen: otpor neće prihvatiti nikakvo prepravljanje granica, vojno ili političko. Nema Gaze bez Palestine, niti Palestine bez Gaze. Svaki pokušaj pretvaranja linija bojišta u trajne granice jednostavno je nova verzija projekta “Nova Gaza” – plan da se pojas odvoji od njegovog nacionalnog konteksta i transformira u demilitariziranu, zonu ovisnu o pomoći.

Podjednako alarmantan je i promjenjivi mandat predloženih “Međunarodnih sigurnosnih snaga” (ISF). Ono što je prvobitno zamišljeno kao monitoring misija za nadgledanje primirja sada se, prema američkim prijedlozima, transformiralo u punopravni administrativni entitet.

Od praćenja povlačenja, preko upravljanja Gazom, do vršenja vlasti, do nametanja novog političkog poretka, sigurnosne snage imaju za cilj da liše otpor bilo kakve uloge i nametnu politički poredak koji služi stranim interesima.

I Hamas i PIJ su kategorički odbacili ovaj prijedlog – ne kao taktički stav, već kao principijelni stav: svaka strana sila koju ne odobri palestinski konsenzus je okupaciona sila, bez obzira na zastavu pod kojom dolazi.

Čak su i ključne arapske države izrazile prigovore, prepoznajući da je ovaj plan malo više od ponovnog pokretanja starog modela starateljstva Washingtona. On svodi palestinski cilj na humanitarni problem i prikriva ključno pitanje nacionalnog oslobođenja.

Pa zašto Izrael opstruira drugu fazu?

Izvori i iz Hamasa i PIJ-a obavještavaju The Cradle da Izrael opstruira drugu fazu iz četiri osnovna razloga.

Prvo, zato što bi prelazak u sljedeću fazu značio priznavanje neuspjeha njegovog rata. Unutar Izraela, konsenzus je jasan: vojna kampanja nije urodila plodom. Formalizacija druge faze potvrdila bi taj neuspjeh, pa političko i vojno vodstvo preferira da proces drži u neizvjesnosti – kupujući vrijeme u nadi da će povratiti izgubljenu prednost.

Drugo, zato što Washington igra na obje strane. Dok javno vrši pritisak na Tel Aviv da se povinuje, istovremeno omogućava izraelskoj vojsci da redefiniše uslove. Ova dvoličnost stvara sivu zonu koju Tel Aviv iskorištava u svoju korist.

Treće, zato što izraelska krajnje desničarska vlada svako povlačenje doživljava kao kapitulaciju. Napredak u vezi s prekidom vatre prijeti da razbije vladajuću koaliciju, izlažući vladu domaćem kolapsu.

I četvrto, zato što Tel Aviv pokušava da izvuče ono što nije uspio nametnuti silom. Zahtijeva razoružanje otpora bez kompromisa, uništavanje tunela bez borbe, strani nadzor bez odgovornosti i trajno odvajanje Gaze od okupirane Zapadne obale – dok sve to predstavlja kao prekid vatre.

SAD, nakon što su orkestrirale prekid vatre, sada se suočavaju s dilemom. Žele da se rat završi kako bi izbjegle regionalni kolaps i popravile svoj globalni položaj. Ali ne mogu prisiliti Izrael na potpuno povlačenje bez izazivanja političkih reakcija kod kuće i daljnje destabilizacije regije.

Rezultat je kontrolirano zamrzavanje. Cilj nije okončati rat, već ga obuzdati – zadržati ga u granicama koje štite interese SAD-a bez ugrožavanja njihove regionalne strategije.

Ovo označava prelazak s „totalnog rata“ na usporeno ratovanje kojim upravljaju međunarodne političke odluke, a ne zračni napadi ili invazije.

Palestinska vizija za drugu fazu

U ovom vakuumu, otpor je iznio vlastitu viziju za drugu fazu.

Prvo, Gaza nije zaseban entitet. Neodvojiva je od nacionalnog palestinskog tkiva. Za Gazu ne postoji budućnost izvan konteksta palestinskog jedinstva.

Drugo, svaka međunarodna sila mora biti ograničena na nadzor granica. Ne može upravljati ili nadzirati palestinsko društvo.

Treće, rekonstrukciju Gaze i civilnu upravu treba voditi palestinski tehnokratski odbor, formiran putem nacionalnog konsenzusa i podržan od strane arapskih i islamskih država.

Međutim, ova vizija nije kompatibilna s američkim planom. To je njegov protuotrov.

Dakle, je li druga faza odgođena – ili opstruirana?

Odgovor naginje ovom drugom. Namjerno, strateški i u punoj koordinaciji između Tel Aviva i Washingtona. Kako i Awad i Munawwar kažu za The Cradle, druga faza, daleko od pukih pregovora, oblikovat će budućnost Gaze, okupirane Zapadne obale, Palestinske uprave (PA), otpora i regionalnog poretka.

Zato Izrael i njegovi saveznici odugovlače. Žele osigurati da kada druga faza počne, ona neće vratiti otpor na poziciju inicijative, niti će srušiti izraelsku vladu.

Oni nastoje blokirati svaki put ka palestinskom jedinstvu oko nezavisne nacionalne uprave. Žele spriječiti ponovno otvaranje održivog puta državnosti, održati odvojenost između Gaze i okupirane Zapadne obale i sačuvati kontrolu nad prijelazima, programom obnove i širom političkom naracijom.

Druga faza će početi tek kada Tel Aviv bude siguran da neće izazvati novi val palestinskog oslobođenja.

I tako, vraćamo se na ključnu kontradikciju: otpor je ispunio svoje obaveze; okupacija nije ispunila nijednu. U ovom jazu između potpunog poštivanja i potpunog izbjegavanja, odvija se jedno od najznačajnijih poglavlja u palestinskoj borbi.

U zapadnoj Aziji, sporazumi rijetko su alati za okončanje sukoba, već instrumenti za demontiranje otpora.

Ipak, pitanje ostaje: Može li Izrael zauvijek odgoditi neizbježno ili će se politički zamah stvoren otporom na bojnom polju nametnuti i na pregovaračkom stolu?

Odgovor leži u palestinskom narodu – u njihovom jedinstvu, njihovom odbijanju stranog starateljstva i sposobnosti otpora da svoju vojnu izdržljivost prevede u političku strategiju koja može rekonfigurirati cijelu regionalnu jednačinu.

Izvor: The Cradle