Sirija se ovih dana ponovo našla na ivici ozbiljne destabilizacije, i to u trenutku kada je zemlja tek započela krhki proces izlaska iz četrnaestogodišnjeg rata. Današnji sastanak sirijskog predsjednika Ahmad al-Sharaa s najvišim zvaničnicima Evropske unije u Damasku trebao je simbolizirati početak političke normalizacije i međunarodnog povratka Sirije. Umjesto toga, gotovo istovremena eskalacija nasilja u Halepu razotkrila je dubinu neriješenih sukoba koji i dalje potkopavaju budućnost zemlje

U Narodnoj palati u Damasku, Al-Sharaa je ugostio predsjednika Evropskog vijeća, Antónija Costu i predsjednicu Evropske komisije, Ursulu von der Leyen. Prema navodima sirijske državne agencije SANA, razgovori su bili fokusirani na sigurnost civila, stabilizaciju zemlje i povratak normalnog života nakon pada režima Bashara al-Asada u decembru 2024. godine. Al-Sharaa je tom prilikom naglasio da država ima “suverenu obavezu” da štiti sve komponente sirijskog društva, uključujući i kurdsku zajednicu, poruka koja je trebala poslati signal smirivanja i inkluzije.

Međutim, na terenu, posebno u Halepu, realnost je bila znatno drugačija. Drugi najveći sirijski grad postao je poprište žestokih sukoba između snaga privremene vlade i kurdskih formacija okupljenih u okviru SDF-a (Syrian Democratic Forces). Borbe su se koncentrirale u naseljima Sheikh Maqsoud i Ashrafieh, koja su tokom cijelog građanskog rata ostala pod kontrolom kurdskih snaga i predstavljaju posljednje kurdske enklave izvan teritorije sjeveroistočne Sirije.

Prema podacima sirijskih vlasti, više od 140.000 civila je prisiljeno napustiti svoje domove u svega nekoliko dana. Ministarstvo zdravstva u Damasku saopćilo je da je najmanje 14 civila izgubilo život, dok je više desetina ranjeno u granatiranju koje je zahvatilo gusto naseljene gradske četvrti. Kurdske snage, s druge strane, tvrde da su stvarni gubici veći i optužuju sirijsku vojsku za neselektivne napade tenkovima, artiljerijom i dronovima.

Sukobi su izbili u trenutku kada je već bio na snazi krhki politički dogovor između Damaska i kurdskih vlasti. U martu prošle godine postignut je sporazum koji je predviđao postepenu reintegraciju područja pod kontrolom SDF-a u državni sistem Sirije, uključujući i uključenje kurdskih boraca u regularne oružane snage. Taj sporazum je trebao označiti kraj teritorijalne fragmentacije zemlje, ali je njegova implementacija praktično blokirana.

Komandant SDF-a Mazloum Abdi otvoreno je optužio Damask da vojni pritisak koristi kao sredstvo ucjene u pregovorima. U saopćenju je naveo da “raspoređivanje tenkova i artiljerije u civilnim četvrtima Halepa, bombardiranje i masovno raseljavanje nenaoružanih civila tokom pregovaračkog procesa ozbiljno potkopavaju svaku mogućnost postizanja trajnog dogovora”. Abdi je prethodno posjetio Damask s ciljem deblokade pregovora, ali su razgovori završeni bez konkretnog rezultata.

Sirijska vlada, s druge strane, insistira da je primarni cilj operacija uspostava punog državnog suvereniteta. Zvaničnici u Damasku ponavljaju da ne mogu prihvatiti postojanje autonomne oružane strukture unutar države i da sporazum iz marta jasno predviđa raspuštanje SDF-a kao samostalne vojne sile. Ultimatumi upućeni stanovnicima kurdskih naselja, uključujući pozive na evakuaciju prije novih napada, dodatno su produbili strahove od prisilnih demografskih promjena.

Regionalni i međunarodni akteri pažljivo prate razvoj situacije. Sjedinjene Američke Države, dugogodišnji saveznik SDF-a u borbi protiv Islamske države, značajno su promijenile pristup nakon političkih promjena u Damasku. Washington je ukinuo dio ekonomskih sankcija Siriji i dao političku podršku novoj vlasti, čime su kurdske snage ostale bez ključnog zaštitnika. Taj zaokret dodatno je pojačao osjećaj izloženosti među Kurdima u Halepu i na sjeveroistoku zemlje.

Za Tursku, situacija u Halepu ima posebno značenje. Ankara SDF i njegovu okosnicu, Jedinice narodne zaštite (YPG), smatra sirijskim ogrankom PKK-a, s kojim vodi višedecenijski oružani sukob. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio je da su “napadi na civile u Halepu dodatno produbili sumnje u stvarne namjere SDF-a” i upozorio da Ankara neće tolerirati konsolidaciju kurdske oružane strukture uz svoju južnu granicu. Iako se ove godine pojavila nada u novi mirovni proces između Turske i PKK-a, zastoj u sirijskim pregovorima negativno se odražava i na tu dinamiku.

Ankara sirijski sjever ne posmatra samo kao susjedni prostor nestabilnosti, nego kao produžetak vlastitog unutrašnjeg sigurnosnog pitanja. Za turske vlasti, SDF i njihove jedinice YPG nisu lokalni sirijski akter, već organski dio šire kurdske mreže povezane s PKK-om, organizacijom s kojom je Turska u oružanom sukobu još od 1984. godine. Upravo ta percepcija određuje gotovo sve turske poteze prema Siriji, bez obzira na promjene režima u Damasku.

Iako je prošle godine lider PKK-a Abdullah Öcalan uputio poziv na prekid oružane borbe i raspuštanje organizacije, Ankara insistira da se taj poziv mora odnositi i na sve strukture koje dijele istu ideologiju i komandnu vertikalu, uključujući kurdske snage u Siriji. Iz tog ugla, integracija SDF-a u sirijsku vojsku, kakva je predviđena sporazumom iz marta, za Tursku je prihvatljiva samo ako znači stvarno raspuštanje kurdske vojne autonomije, a ne njeno prepakivanje u državne uniforme. Svako rješenje koje bi zadržalo kurdske komandne strukture Ankara doživljava kao prijetnju dugoročnoj sigurnosti vlastite južne granice.

Zbog toga je Turska posljednjih sedmica pojačala politički i vojni pritisak, jasno stavljajući do znanja da strpljenje ističe. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, nekadašnji šef obavještajne službe MIT i ključna figura u ranijim, neuspjelim pregovorima s PKK-om, otvoreno je poručio da Ankara više neće tolerirati, kako je rekao, “terorizam i separatizam pod bilo kojim imenom”. Njegove izjave o Halepu nisu bile usmjerene samo ka kurdskim snagama, nego i ka međunarodnim akterima, prije svega Sjedinjenim Američkim Državama, kojima je poslana poruka da je era bezrezervne zaštite SDF-a završena.

Tursko Ministarstvo odbrane otišlo je i korak dalje, naglasivši da su trenutne operacije u Halepu formalno u nadležnosti sirijske vojske, ali da su turske oružane snage spremne intervenirati ukoliko Damask to zatraži. Takve poruke imaju dvostruku funkciju: one jačaju novu vlast u Siriji kao regionalnog partnera Ankare, ali istovremeno služe kao upozorenje Kurdima da više ne mogu računati na strateški vakuum ili međunarodnu zaštitu kakvu su imali tokom rata protiv Islamske države.

Istovremeno, turska pozicija nosi i određene rizike. Otvorena prijetnja intervencijom dodatno militarizira sukob i smanjuje prostor za politički kompromis, dok civilne žrtve u Halepu stvaraju pritisak međunarodne javnosti. No Ankara očito računa da će promijenjeni odnos snaga, slabljenje SDF-a, povlačenje američke zaštite i jačanje centralne vlasti u Damasku, dugoročno ići u njenu korist. U toj računici, Halep nije tek lokalna bitka, već ključna tačka u redefiniranju poretka na sjeveru Sirije i, posredno, u samoj Turskoj.

Upozorenja stižu i iz iračkog Kurdistana. Predsjednik Regionalne vlade Kurdistana, Masrour Barzani, izrazio je “duboku zabrinutost” zbog dešavanja u Halepu, upozorivši da bi promjena demografske strukture kurdskih četvrti mogla predstavljati oblik etničkog čišćenja. Barzani je pozvao sve strane na uzdržanost i povratak dijalogu, naglašavajući da vojna rješenja samo produbljuju rane otvorene dugogodišnjim ratom.

Evropska unija, koja pokušava igrati ulogu političkog stabilizatora, pozvala je na hitnu deeskalaciju. Posjeta Coste i von der Leyen Damasku trebala je potvrditi spremnost EU-a da podrži obnovu Sirije i politički proces inkluzije. No, nasilje u Halepu baca ozbiljnu sjenu na te napore i postavlja pitanje koliko je nova sirijska vlast u stanju istovremeno voditi diplomatsku ofanzivu i kontrolirati sigurnosnu situaciju na terenu.

Halepska kriza time postaje više od lokalnog sukoba. Ona simbolizira nerazriješenu suštinu sirijskog pitanja: odnos između centralizirane države i etničko-političkih autonomija nastalih tokom rata. Dok Damask vidi reintegraciju kao pitanje opstanka države, kurdske snage strahuju da bi gubitkom autonomije izgubile i sigurnosne garancije stečene u godinama borbe protiv Islamske države.

U trenutku kada hiljade civila bježe iz razrušenih četvrti, a međunarodni akteri vagaju vlastite interese, budućnost sjevera Sirije ostaje krajnje neizvjesna. Sporazum o integraciji, koji je trebao biti temelj stabilizacije, praktično je zamrznut, dok vojna logika ponovo dominira političkim procesom. Ako se hitno ne pronađe održiv kompromis, Halep bi mogao postati simbol neuspjeha poslijeratne Sirije, upozorenje da kraj jednog rata ne znači nužno i početak mira.