Iran, Irak i Sirija suočeni s ekstremnim vrućinama i nestašicom vode – pitku vodu se strogo racionalizira

Toplotni valovi postaju sve češći, intenzivniji i dugotrajniji širom svijeta. Prema klimatskim projekcijama, za regije Bliskog istoka to znači da će se u dogledno vrijeme dostići granice ljudske sposobnosti prilagođavanja. Neki dijelovi Iraka i Irana mogli bi za nekoliko decenija postati – nepogodni za život.

U ovom trenutku gotovo čitav Iran pogođen je akutnim nedostatkom vode, dok jug zemlje bilježi nove rekorde vrućine – nevjerovatnih 65 stepeni Celzijusa. Vlada je nedavno čak razmatrala mogućnost premještanja glavnog grada Teherana. Vodne rezerve pale su na svega 14 posto, a redukcije traju i po dvije sedmice. Javne institucije u Teheranu i brojnim provincijskim gradovima prešle su na četverodnevnu radnu sedmicu.

Situacija u Iraku nije ništa bolja: u najtoplijem ljetu od 1933. vodne rezerve iznose svega osam posto. Bagdad bilježi temperature iznad 50 stepeni, a na naftnim poljima još je toplije. Sirija je pak pogođena sušom dok se stanovništvo još uvijek oporavlja od godina rata i bijede. Interno raseljeni klimatski izbjeglice sve su češći fenomen, a ruralno stanovništvo masovno napušta sela. U Damasku građani se oslanjaju na vodu iz cisterni, dok su rezervoari uglavnom prazni. Razvila se mafija koja kontrolira trgovinu ovim dragocjenim resursom.

Malo gdje je kolaps vidljiviji nego u nekadašnjoj „Veneciji Istoka“ – Basri na jugu Iraka, nazvanoj tako zbog mreže kanala i bujnih vrtova. Danas su ostali tek smrdljivi potočići, spaljena zemlja i sunce koje ubija. Već u junu stručnjaci su upozorili na novu „nezapamćenu vodnu katastrofu“, dok su se epidemije proliva i crijevnih bolesti ponovno proširile.

Oni koji žive u „pogrešnom dijelu grada“ i na višim spratovima mogu eventualno gledati kako voda kaplje iz slavine – ako uopće dođe. Zbog redukcija koje traju danima, ni toaleti ne funkcionišu. Pritisak vode je smanjen, kako bi se preostale rezerve rastegle što je moguće duže. Rezultat: gornji spratovi potpuno su bez vode.

U pokušaju da zaustavi haos, vlada je uvela četverodnevnu radnu sedmicu u javnim službama, što su prihvatile i neke provincije. Jer, pogođeno je gotovo cijelo područje.

U Iranu se već decenijama predviđa toplotni i vodni kolaps. Više od 90% vode koristi se u zastarjelom i neučinkovitom poljoprivrednom sektoru. Režim Islamske Republike ulagao je sredstva u industrije koje troše velike količine vode, zanemarujući očigledne probleme – sve dok je program obogaćivanja urana funkcionisao i okupljao najbolje naučnike.

Južni Iran bilježi nezamislivih 65 stepeni. No još gori je efekt gubitka podzemnih voda: zemlja se doslovno spušta, što je već vidljivo i u Teheranu. Planovi o premještanju glavnog grada postoje odavno, navodno zbog rizika od zemljotresa. No sada predsjednik Masoud Pezeshkian otvoreno kaže: „Ozbiljno razmatramo preseljenje prijestolnice. U Teheranu više nema vode.“ Kao moguća nova lokacija spominje se obala Makrana, na Omanskom zaljevu, iako je riječ o nerazvijenoj regiji sa slabom infrastrukturom.

U Iraku je ovo najsušnija sezona od 1933., a klimatski modeli predviđaju dodatni rast temperature u južnim dijelovima zemlje od 5,6 stepeni do kraja stoljeća. Bagdad je nedavno s 51 stepenom ušao u svjetske vijesti, ali to je za jug Iraka svakodnevica. U blizini naftnih polja temperature su još više, a zrak je zasićen pijeskom.

Basra je već sada klasifikovana kao „potencijalno nenastanjiva“. Slana voda iz Shatt al-Araba prodire u unutrašnjost. Seljaci masovno napuštaju zemlju, a posao ne mogu naći jer naftne kompanije uvoze radnu snagu.

U Siriji su posljedice još brutalnije. Stanovništvo je iscrpljeno ratom i siromaštvom. Već pet godina raspoloživa količina pitke vode prepolovljena je u odnosu na prijeratno stanje. Dugotrajna suša s početka 2000-ih već je tada potaknula masovnu migraciju iz sela u gradove, što je indirektno poguralo i pobunu protiv režima. Danas se ruralna migracija nastavlja nesmanjenom brzinom, a sve je više unutrašnjih klimatskih izbjeglica.

Većina stanovnika Damaska u ljetnim mjesecima zavisi od cisterni s vodom – ali i to mogu platiti samo oni koji imaju novca. U Halepu su cijene vode na crnom tržištu porasle za 200% u dvije godine. Oko 40% stanovništva ovisi o toj vodi.

U međuvremenu, cijene hrane su eksplodirale, a proizvodnja pšenice gotovo da ne postoji. Klimatski stručnjak Jalal al-Attar upozorava: porast globalne temperature od samo 1,2 stepena povećava vjerovatnoću suša s jednom u 250 godina na – jednom u deset godina. Pored smanjenih padavina, visoke temperature dodatno povećavaju isparavanje. Od 1972. do 2015. Eufrat je izgubio 40% svojih voda, dok Turska dodatno pogoršava stanje – gradnjom brana koje Siriji i Iraku doslovno „kradu“ vodu.

Proteklih sedmica i provincija Suwayda bila je pogođena nasiljem između beduinskih i druzijskih plemena – i tamo je podzemna voda na minimumu, a neka sela imaju manje vode nego što je propisani minimum za život. Voda postaje gorivo za etničke i socijalne sukobe, a nestabilnost regije ulazi u novu, dublju fazu.

IZVOR Der Standard