Pristati na gubitak Donbasa značilo bi priznati rusku invaziju i otvoriti vrata novim agresijama. Bio bi to čin izdaje žrtava – hiljada vojnika i civila koji su pali braneći ovu zemlju. Osim toga, u Donbasu i dalje živi značajan broj rusofonih Ukrajinaca koji, suprotno ruskoj propagandi, žele ostati Ukrajinci i ne žele mijenjati pasoš

Na granici između regija Donjeck i Harkiv, front gori. Pored puta i dalje stoji spaljeni ruski tenk, uništen prije nekoliko mjeseci, dok ukrajinske mašine neumorno kopaju nove linije rovova i postavljaju betonske „zmajeve zube“. To je najbolji dokaz da Kijev ne planira napustiti Donbas bez borbe, uprkos zahtjevu Vladimira Putina da upravo tu teritoriju preda kao cijenu za mir.

Donbas – skraćenica od Donetskii Bassein (Donjecka kotlina) – oduvijek je bio posebna regija. Mnogi Ukrajinci nikada nisu bili tamo, niti planiraju otići. Upoznali su ga samo kroz rat, kao pripadnici brigada koje se bore u najtežem vojnom poduhvatu savremene Ukrajine.

Donbas je duboko rusificiran u vrijeme Staljina, 50-ih godina, kada je nakon depopulacije izazvane Drugim svjetskim ratom naseljen stanovništvom iz različitih dijelova Sovjetskog Saveza. Njegovo tlo krije najveće mineralno bogatstvo Ukrajine: ugalj, gas, živu, uranij i željezo – osnovu metalurgije, energetike i hemijske industrije.

Sovjetska prošlost prisutna je širom Ukrajine, ali u Donjecku i Lugansku ona je vidljivija nego igdje drugo. Rat je ovu oblast bacio decenijama unazad: putevi su razoreni, industrija devastirana, a najprofitabilniji biznis postale su male trgovine vojne opreme za vojnike.

Upravo u toj regiji Putin je „zakuhao “ rat u proljeće 2014. godine. Upravo ovdje, 11 godina kasnije, odlučuje se sudbina njegove invazije. Ruski predsjednik ne traži samo ono što je do sada osvojio, već cijeli Donbas – i Donjeck i Lugansk, sve do granica Dnjipra i Harkiva.

Za Ukrajinu, taj zahtjev je neprihvatljiv. Pristati na gubitak Donbasa značilo bi priznati rusku invaziju i otvoriti vrata novim agresijama. Bio bi to čin izdaje žrtava – hiljada vojnika i civila koji su pali braneći ovu zemlju. Osim toga, u Donbasu i dalje živi značajan broj rusofonih Ukrajinaca koji, suprotno ruskoj propagandi, žele ostati Ukrajinci i ne žele mijenjati pasoš.

Iskustvo okupacije u Buči, Hersonu i Harkivu jasno pokazuje šta znači „ruski svijet“: liste za likvidaciju, mučenja, teror i masovna ubistva. Zelenski nema namjeru prepustiti svoje građane toj sudbini.

Danas Ukrajina kontroliše oko 25% regije Donjeck. Riječ je o strateški povoljnom, povišenom području koje dodatno štiti rijeka Donjec – prirodna barijera koju ruske trupe mjesecima pokušavaju probiti pontonskim mostovima, uz velike gubitke. Taj dio obuhvata i gradove Konstantinivku, Kramatorsk, Slavjansk i oslobođeni Liman, koji čine urbani prsten gotovo nemoguć za potpuno opkoljavanje. Ukrajinci su oko njih izgradili čitav sistem bunkera i fortifikacija.

Da Kijev preda ovu liniju, ruske trupe bi imale otvoren put prema Harkovu ili čak prema Dnjipru. No, stručnjaci ne vjeruju da će se to desiti. Institut za proučavanje rata (ISW) ocjenjuje da „Rusija neće moći brzo osvojiti preostali dio Donjecka silom, kao što to nije uspjela ni u posljednjih jedanaest godina. To je moguće samo ako se Ukrajina sama povuče.“

Za Ukrajince, Donbas je i moralna obaveza. Još od 2014. ovdje su formirane jedinice koje su postale legendarne: puk Azov, jedinica Kraken, „Vukovi Da Vinčija“. Oni su izrasli iz dobrovoljačkih milicija i danas čine elitni dio ukrajinske vojske. Zelenski ne samo da ne želi predati taj teren, nego vjerovatno ni ne može. Njegova vlada bi pala istog trenutka kad bi pristala na takvu predaju – jer bi vojska i građani izašli na ulice.

Ako je rat Moskvi „zapeo u grlu“, to nije samo zbog prvih neuspjeha kod Kijeva i Harkova 2022. godine, već prije svega zbog tvrđava Donjecka. Paradoksalno, ruske snage su tada kontrolisale više teritorije nego danas. Od 2023. do 2025. njihovo napredovanje iznosi svega 0,9% ukrajinske teritorije, uz cijenu koja se mjeri stotinama hiljada mrtvih i ranjenih – neki izvori već govore o milionu žrtava u ruskim redovima.

Zato Donjeck ostaje tvrđava koju Zelenski ne može, niti smije pokloniti. U toj regiji sabrani su svi razlozi zbog kojih Ukrajina vodi ovaj rat: teritorij, resursi, identitet, ali iznad svega – životi njenih građana.

IZVOR: El Mundo