Austro-Ugarska uprava nad Bosnom i Hercegovinom od 1878. do 1918. godine stvorila je jedinstven historijski eksperiment: kolonizaciju bez kolonije. U četiri desetljeća, pokrajina je doživjela duboku institucionalnu i demografsku transformaciju, od dolaska činovnika, stručnjaka i misionara do planskog naseljavanja različitih etničkih grupa iz Monarhije. Posebno mjesto u tim procesima imali su Hrvati-katolici, kao i sloj novih urbanih doseljenika, „kuferaša“,koji su trajno izmijenili izgled bosanskih gradova. Ovaj period modernizacije i napetosti ostavio je slojevit, ponekad proturječan, ali presudan trag u oblikovanju savremene Bosne i Hercegovine

Kada je Austro-Ugarska monarhija 1878. godine preuzela upravu nad Bosnom i Hercegovinom, činilo se da je riječ o još jednom administrativnom zadatku u nizu mnogih kojima je ogromno carstvo svakodnevno rukovodilo. Ipak, iza te formalne definicije skrivao se jedan od najambicioznijih i najosjetljivijih projekata habsburške državne politike: pretvaranje dotadašnje osmanske pokrajine u modernu, evropski uređenu i politički pouzdanu teritoriju.

Monarhija nije imala kolonije u klasičnom smislu, ali je Bosna i Hercegovina postala pokusno polje za svojevrsni „kolonizacijski model bez kolonije“. Upravo zato što je formalno ostala dio Osmanskog carstva sve do aneksije 1908, a faktički bila pod upravom Beča i Budimpešte, Bosna i Hercegovina živjela je između dva svijeta. Upravo taj prostor između osmanske tradicije i habsburške modernizacije oblikovao je sve procese koji su uslijedili, od infrastrukturne obnove do planskih migracija i doseljavanja stanovništva iz čitave Monarhije.

Osvajanje teritorije nije bilo dovoljno. Da bi nova provincija funkcionirala, trebalo je stvoriti infrastrukturu koja će omogućiti administraciju, privredu i komunikaciju. Niz zapadnih i bosanskohercegovačkih historičara smatraju da period nakon 1878. predstavlja najintenzivniji proces modernizacije u dotadašnjoj bosanskoj historiji. Uprava je pokušavala stvoriti stabilne institucije nalik onima u ostatku Monarhije, ali bez sukobljavanja s osmanskom tradicijom čiji je pravni okvir dugo ostajao na snazi.

Tu se javlja i ključna dilema austrougarske politike: kako uvesti reforme, a ne izazvati pobunu? Kako promijeniti strukturu društva, a istovremeno zadržati naklonost muslimanske elite? Beč i Budimpešta su odgovor našli u kombinaciji modernizacije i odmjerenog poštovanja zatečenih odnosa.

Kolonizacija se u Bosni nije odvijala kroz masovno dovođenje evropskih seljaka, kao što je bio slučaj u afričkim kolonijama evropskih sila. Umjesto toga, monarhija je u Bosnu slala vojsku, činovnike, investitore, zanatlije, učitelje i vjerske misije – profesionalce koji će novu pokrajinu integrirati u carsku strukturu. Prema popisu iz 1895. godine, u Bosni i Hercegovini živjelo je 70.848 osoba koje nisu bile rodom iz pokrajine. Do 1910. taj broj porastao je na 114.591. Među njima je bilo najviše stanovnika iz Hrvatske i Slavonije, ali i Nijemaca, Mađara, Čeha, Slovaka, Slovenaca, Poljaka, Italijana i drugih naroda Monarhije.

Iako se ustalila slika da su upravo „Austrijanci i Nijemci“ bili dominantni u ovoj migraciji, popisi pokazuju sasvim drugačiju sliku. Najbrojniji doseljenici bili su južnoslavenskog porijekla, najčešće iz Hrvatske. Ipak, u gradovima su daleko vidljiviji bili njemački činovnici, arhitekti, ljekari, profesori, inženjeri i trgovci, što je stvorilo utisak snažnog „germanskog prisustva“.

Prvi doseljenici iz srednje Evrope nisu bili ni činovnici ni seljaci, već monasi. Trappisti, predvođeni Franzom Pfannerom, osnivaju 1869. kod Banje Luke opatiju Maria Stern, koja je kasnije postala pravi centar privrednog i kulturnog života. Njihov rad imao je i misionarski karakter, ali u Bosni se odvijao prvenstveno kroz rad u poljoprivredi, obrazovanju i medicini.

Osim katoličkih misija, pojavile su se i protestantske zajednice. Njemački i austrijski protestanti osnivali su sela, farme i škole, posebno u sjevernim dijelovima zemlje, Prnjavor, Aleksandrovac, Nova Topola, stvarajući jedinstven kulturni mozaik u području koje dotadašnje stanovništvo nije poznavalo.

Već 1880-ih, migracije u Bosnu popisima više nisu bile spontane. Monarhija kreira planove naseljavanja, posebno nakon katastrofalnih poplava u Tirolu i Trentinu 1882–1883, kada brojnim porodicama nudi mogućnost preseljenja u Bosnu. Prvi pokušaj u Konjicu završava neuspjehom, te se porodice vraćaju kući, ali naselja poput Windhorsta ili Franz-Josefsfelda opstaju sve do Drugog svjetskog rata.

Poseban značaj imala je migracija iz Galicije, tada prenapučenog i ekonomijom iscrpljenog područja. Do 1905. u Bosni je živjelo stotine porodica poljskog, ukrajinskog, njemačkog i češkog porijekla, često uz finansijsku pomoć države i vjerskih organizacija.

Ovakvi potezi nisu bili motivirani isključivo ekonomskim razlozima. Monarhija je željela povećati broj „lojalnih podanika“ u Bosni, teritoriji koja je bila osjetljiva zbog nacionalnih i vjerskih razlika. S jedne strane, postojala je ambicija modernizacije, a s druge jasna politička računica.

Mađarska elita vidjela je u Bosni prostor za jačanje svog kulturnog i političkog utjecaja. Najznačajniji projekat bio je Julijanski školski pokret, osnovan 1904. godine s ciljem osnivanja mađarskih škola širom Bosne i Hercegovine. Statistika govori sama za sebe: u školskoj godini 1913/14. od 989 učenika u mađarskim školama, 423 bili su muslimanski učenici. To je izazvalo snažne polemike.

Hrvatska štampa naziva projekt „mađarskom kolonizacijom“, dok su neke bosanske muslimanske stranke strahovale da se iza obrazovne politike krije namjera mijenjanja identiteta djece. Mađarska politika oslanjala se i na historijske veze između Bosne i srednjovjekovne Ugarske, pozivajući se na „kontinuitet“ koji je trebao opravdati veći mađarski angažman u pokrajini.

Doseljavanje Hrvata-katolika u Bosnu i Hercegovinu tokom austrougarskog perioda bilo je jedan od najdinamičnijih migracijskih procesa u toj epohi, iako se rijetko percipira kao klasična kolonizacija. Ono se odvijalo prirodnije, obimnije i stabilnije od doseljavanja drugih etničkih grupa, ponajviše zbog geografske blizine, kulturne povezanosti i postojeće trgovačke i rodbinske mreže između Bosne i zemalja Trojedine Kraljevine.

Još prema popisu iz 1895. godine, među više od sedamdeset hiljada doseljenika najbrojniji su bili stanovnici Hrvatske i Slavonije, a taj se priliv do 1910. nastavio i proširio. Monarhijska uprava računala je na hrvatsko stanovništvo kao na pouzdanu društvenu snagu: dovoljno blisku domaćem stanovništvu da se uklopi u bosanski prostor, a dovoljno obrazovanu i administrativno prilagodljivu da se uključi u modernizacijske procese. Tako nastaje prva, urbanizacijsko-činovnička struja hrvatskih doseljenika, sastavljena od učitelja, pisara, sudskih službenika, općinskih činovnika, željezničara, te mlađih intelektualaca i pripadnika srednjih vojnih kadrova.

Njihova prisutnost najizraženija je u Sarajevu, Mostaru, Travniku, Tuzli, Banjoj Luci i Zenici, gdje postaju temelj nove građanske klase, učestvujući u preobražaju administracije, školstva, javnih službi i kulturnog života. Druga, ekonomska struja činila se od obrtnika, trgovaca, stolara, zidara, klesara, pekara, šumarskih i rudarskih radnika, te seoskih porodica koje su privukle prilike u novim industrijskim centrima. Njihov dolazak bio je manje formaliziran, ali jednako važan za ekonomsku vitalizaciju industrijskih područja u središnjoj i sjevernoj Bosni.

Ti procesi doveli su do formiranja novih kvartova, obrtničkih zadruga, trgovačkih kuća i zanatskih radionica, a u mnogim sredinama formirane su i nove katoličke župe koje svjedoče o trajnosti boravka doseljenika. Katolička crkva imala je ključnu ulogu u tom procesu: reorganizacija crkvene hijerarhije 1881. godine, dolazak trapista u Banju Luku, lazarista i salezijanaca u Hercegovinu, kao i djelovanje franjevaca u Bosni i gradskih katoličkih zajednica, stvorili su gustu mrežu škola, internata, bolnica i sirotišta koja su činila oslonac hrvatskoj kolonizaciji.

Te institucije nisu služile samo vjerskom radu, nego su stvarale socijalnu infrastrukturu koja je omogućila da hrvatske porodice ostanu u Bosni i formiraju stabilne lokalne zajednice. Ipak, uprkos brojnosti, Hrvati-katolici nisu stvarali kompaktne kolonističke enklave poput njemačkih ili čeških doseljeničkih sela, već su se organski uklapali u zatečene gradske i seoske strukture. Njihov rast često je doživljavan kao dio šire političke strategije Monarhije koja je nastojala osigurati lojalnu i kulturno kompatibilnu društvenu bazu u pokrajini. To je ponekad izazivalo političke napetosti, ali je u ukupnoj demografskoj slici ova populacija doprinijela razvoju jedne nove, široke katoličke i hrvatske urbane klase koja je, sve do Prvog svjetskog rata, igrala važnu ulogu u ekonomskom, kulturnom i upravnom životu Bosne i Hercegovine.

Njemački i austrijski činovnici bili su, međutim, najvidljiviji, pa je stvoren utisak snažne germanizacije gradova. Taj utisak nije bio bez osnove: u Sarajevu je 1910. godine čak 35,3 posto stanovnika bilo doseljeno, a oko deset posto govorilo je njemački kao maternji jezik. Sarajevo je do 1914. godine postalo multijezičan i modernistički centar, s novinama, uredima, školama i kafanama u kojima se govorilo na više jezika nego ikada prije. Slična, iako manje dramatična, slika razvijala se i u Mostaru, Banjoj Luci i Travniku. Osim doseljavanja, demografsku sliku mijenjali su i odlasci: samo tokom 1913. godine čak 13.340 stanovnika Bosne i Hercegovine napustilo je zemlju i preselilo se u druge dijelove Monarhije, dok je manji, ali simbolički značajan broj muslimana emigrirao u Osmansko carstvo, nezadovoljan ukidanjem starog feudalnog poretka.

Dodatnu složenost unijele su nove vjerske zajednice, protestantski kolonisti, katolički redovi poput trappista, te raznolike kulturne misije koje su unijele nove konfesijske oblike u prostoru koji je dotad bio strukturiran oko četiri tradicionalne zajednice. Sve ove promjene rezultirale su time da Bosna i Hercegovina na početku 20. vijeka postaje jedan od najraznolikijih i najdinamičnijih prostora Monarhije: brojčano većinski identitet nije bio ugrožen, ali je društvena i kulturna struktura nepovratno mijenjana.

Rezultat je bio prostor u kojem je modernizacija bila vidljiva u arhitekturi, školstvu, upravi i industriji, ali u kojem je istovremeno rastao osjećaj distanciranosti prema „kuferašima“, simbolu nove građanske klase koja je u Bosnu stigla s koferima i ostala dovoljno dugo da preoblikuje cijelu epohu.

Dolazak doseljenika nije uvijek prolazio glatko. Lokalni mediji međusobno su se optuživali za favoriziranje ovog ili onog naroda. Musavat i Muslimanska Sloga kritiziraju mađarski i njemački kulturni utjecaj, dok Bošnjak brani pojedine zajednice, naročito one koje su dokazivale radnu etiku i doprinos razvoju zemlje. Političke stranke muslimanskih Bošnjaka željele su ograničiti ulogu njemačkog jezika, zahtijevajući širu upotrebu maternjeg, srpskohrvatskog jezika u upravi. To pitanje postalo je jedan od važnih političkih simbola uoči Prvog svjetskog rata.

Kada je Austro-Ugarska propala 1918. godine, većina doseljenika vratila se u svoje matične zemlje. Neki su otišli dobrovoljno, drugi pod pritiskom, a treći zbog pogoršane ekonomske situacije. S nestankom Monarhije nestaje i kolonizacijska politika koja ju je pratila. Bosna i Hercegovina postaje dio Kraljevine SHS, a zajednice koje su stotine godina bile dio šire imperijalne politike raspadaju se ili se stapaju u nove društvene tokove.

Austrougarska kolonizacija u Bosni i Hercegovini nije bila kolonizacija u klasičnom smislu. Bila je to kombinacija modernizacije, upravne integracije i planskog dovođenja stanovništva koje je trebalo postati motor novih društvenih odnosa. Ovaj složeni proces ostavio je dubok trag: izgradio je puteve, škole, fabrike, ali i stvorio kulturne i političke napetosti koje su u nekim oblicima preživjele sve do danas. Monarhija je pokušala od Bosne napraviti evropsku pokrajinu. U mnogim segmentima uspjela je, u nekima je zakazala. Ali ono što je ostalo neupitno jeste činjenica da je upravo u vrijeme austrougarske uprave Bosna i Hercegovina postala prostor susreta i sudara različitih kultura, ambicija i vizija mjesto gdje se „kolonizacija bez kolonije“ pretvorila u jedinstven historijski eksperiment.

IZVOR: Bolek Zoltan: “Az Osztrák–Magyar Monarchia kolonizációs kísérlete Bosznia-Hercegovinában”