Ta scena je simbol koji je Peck odabrao da opiše društvo u kojem Orwellove teze više nisu predviđanja budućnosti, već čista stvarnost. Njegova vizija – zasnovana na konceptima kao što su Veliki Brat, novogovor, dvostruko mišljenje ili zločin mišljenja – prelazi preko sadašnjosti obilježene stalnim nadzorom, društvenim strahom i raspadanjem pojma istine.

„Koliko prstiju držim u zraku?“ Winston Smith, protagonist filma 1984, odgovara na osnovu onoga što mu oči govore: ima ih četiri. Samo partijski agent koji upravlja njegovim preodgojnim radom insistira da ih ima pet. Pomoću elektrošokova i raznih oblika mučenja, on počinje sumnjati u vlastitu percepciju, sve dok na kraju knjige i sam ne shvati: ima ih pet, nema sumnje. Ovaj odlomak iz velikog distopijskog romana Georgea Orwella, u kojem istina popušta pritisku moći, daje povod za novi dokumentarac Raoula Pecka (71), “Orwell: 2+2 = 5”, koji je predstavljen u sekciji Première filmskog festivala u Cannesu.

Ta scena je simbol koji je Peck odabrao da opiše društvo u kojem Orwellove teze više nisu predviđanja budućnosti, već čista stvarnost. Njegova vizija – zasnovana na konceptima kao što su Veliki Brat, novogovor, dvostruko mišljenje ili zločin mišljenja – prelazi preko sadašnjosti obilježene stalnim nadzorom, društvenim strahom i raspadanjem pojma istine. Dokumentarac, u kojem narator glumac Damian Lewis, isprepliće Orwellove tekstove i pisma s arhivskim fotografijama, fragmentima filmskih adaptacija filma 1984. (jedna snimljena 1956. godine, s Edmundom O'Brienom, a druga 1984. godine, s Johnom Hurtom), scenama iz drugih filmova, od Olivera Twista do Notting Hilla (!), te slikama preuzetim s televizije i društvenih mreža.

Za Orwella, svaki projekt je počinjao osjećajem nepravde s kojim se želio suočiti. Za Pecka nije drugačije. Od njegovog prvog kratkog filma, o posjeti kubanskog trubadura Carlosa Pueble Berlinu iz vremena Hladnog rata, do njegovih filmova o Jamesu Baldwinu (Ja nisam tvoj crnac) ili južnoafričkom fotografu Ernestu Coleu, koji je premijerno prikazan u Cannesu prošle godine, njegova kinematografija slijedi jasnu i dosljednu političku liniju.

„Dolazim s Haitija. Od samog početka sam vidio licemjerje onih koji se proglašavaju braniteljima demokratije. A ja sam crnac: suočio sam se s društvima koja su odlučila da nemam pravo postojati“, kaže Peck na terasi s pogledom na luku Cannes.

Peck, koji je odrastao pod nekoliko liberticidalnih režima – onim Françoisa Duvaliera na Haitiju i onim Mobutua Sese Seka tokom njegovog egzila u Zairu – i vidio svog oca zatvorenog kao protivnika režima, od malih nogu je shvatio važnost progovaranja kada svi ostali šute.

„Kao što je Orwell rekao: nada, ako postoji, mora se izgraditi. Ne pojavljuje se sama od sebe. U historiji čovječanstva to nikada nije funkcioniralo. Opirete se, organizirate se, ostvarujete. Autoritarni režimi ili gube rat ili izbija revolucija. Može proći pet ili 30 godina, ali uvijek se događa ista stvar: sistem se urušava ili građani pružaju otpor.“

U tom smislu, njegov film djeluje kao poziv na akciju. „To nije moja uloga, ali želim da se svaki građanin zapita: šta ja radim na ovom svijetu? Barem oni koji imaju privilegiju da sebi postave to pitanje. Dijete rođeno u južnom Kongu, koje radi u rudniku kako biste mogli imati iPhone, nema taj izbor. Ali možda vi imate…“

Više od obične biografije, dokumentarac podsjeća na Orwella u posljednjim godinama njegovog života. Bolestan od tuberkuloze i izoliran na udaljenoj farmi na škotskom ostrvu Jura, bio je odlučan da završi roman „1984“ prije nego što bude prekasno. Njegov književni testament objavljen je 1949. godine, samo šest mjeseci prije njegove smrti.

Peck kao polaznu tačku uzima poznati partijski slogan koji strukturira roman: „Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga.“ I čini ga instrumentom za ispitivanje kako fašizam prijeti povratkom širom svijeta. Kroz njegove slike paradiraju Putin, Netanyahu, Milei i Meloni, iako je veliki protagonist Donald Trump, naravno, i njegovo sistematsko zanemarivanje istine.

Orwell je bio dobro upoznat s mehanizmima ugnjetavanja. Promatrao ih je u Evropi, boreći se s Međunarodnim brigadama u Španskom građanskom ratu, ali ih je i prakticirao: rođen je u kolonijalnoj Indiji, sin britanskog službenika Odjela za opijum, i pet godina je radio kao oficir Imperijalne policije u Burmi. Oba iskustva probudila su u piscu visceralno odbacivanje autoritarizma i dubok osjećaj krivice.

Jednom je napisao da bi, bez Carstva, Britanija bila samo „hladno i nevažno malo ostrvo gdje bismo svi morali naporno raditi i živjeti uglavnom od haringi i krompira“, još jedno zapažanje koje je već graničilo s proročanstvom.

„Jedna od stvari koja me je najviše približila Orwellu kada sam počeo da ga čitam bio je osjećaj da mi se čini kao neko iz Trećeg svijeta, poput mene. Djelovao mi je blisko, neko ko me razumije, kao brat“, kaže Peck, politizovan u ljevičarskim krugovima Berlina 1970-ih. „Stigao sam tamo kada sam imao 16 i otkrio svijet kojim je dominirao otpor. Grad je bio političko žarište. Moja generacija je studirala u Evropi da bi se vratila kući, borila i, ako je potrebno, umrla. Nije se radilo o karijeri, kući ili automobilu. To nije bio naš model. Borili smo se za okončanje autoritarizma.” Da li je to ono što on nastavlja da radi i danas, kroz svoje filmove? “Nažalost, da.”

Jedan od najfascinantnijih dijelova dokumentarca posvećen je novogovoru, tom jeziku osmišljenom da ograniči kritičko razmišljanje kroz eufemizme i prefabrikovane fraze.

„Kao da se svake godine nove riječi dodaju velikom rječniku novogovora. Nove riječi, da, ali one uvijek služe istoj funkciji: da spriječe ljude da se suoče sa stvarnošću.”

U dokumentarcu, Peck navodi dugi niz nedavnih primjera, kao što su „specijalna vojna operacija“ (rat), „legalna upotreba sile“ (policijsko nasilje), „rezovi“ (smanjenje socijalnih programa) ili „optimizacija poreza“ (utaja poreza). I još kontroverzniji primjer: „antisemitizam“, koji se koristi za „delegatimiziranje bilo kakve kritike vojnih akcija Države Izrael“, kako Peck kaže, osuda dočekana aplauzom na premijeri filma u Cannesu. „Ne kažem da antisemitizam ne postoji, ali to je druga stvar. I niko me ne bi trebao optužiti da sam dvosmislen. Većina mojih filmova govorila je o Holokaustu“, kaže on.

Da li su potlačeni uvijek u pravu, kako je tvrdio Orwell? „U osnovi, da. Ali to ne znači da podržavam sve metode. Na primjer, ne podržavam Hamas i njegovu politiku. „Podržavam otpor, jer je to kada jedan narod okupira drugi, ali ne i taj način borbe“, pojašnjava Peck.

Za njega, terorizam se ne pojavljuje niotkuda: pojavljuje se kada drugi načini propadnu. „Niko se ne rađa sa samoubilačkim prslukom. Kada ljudskom biću oduzmete sve – njegov identitet, njegovo dostojanstvo, mogućnost preživljavanja – pretvarate ga u životinju. To su nacisti radili sa Jevrejima: pretvorili su ih u insekte ili pacove. Prezirati narod na ovaj način znači stvarati teroriste budućnosti. I to će se dogoditi u Gazi. Hiljade djece odrastaju u paklu. Ako prežive, šta će postati?“

I odjednom, dva plus dva postaje četiri.